SUĐENJE ZBOG SILOVANJA, SPOLNOG ZATOČENJA I GENOCIDA U VRIJEME RATA: JUGOISTOČNA EUROPA 1991.-1995. (II.)

ZNANSTVENI RAD U PRILOG NASTOJANJIMA DA ZLOČINI SILOVANJA POČINJENI U RATU DEVEDESTIH GODINA PROŠLOG STOLJEĆA NA PODRUČJU JUGOISTOČNE EUROPE BUDU KAŽNJENI

 

DOI: 10.20472/SS.2016.5.4.005

DOROTHY S. MCCLELLAN, NIKOLA KNEZ

Sažetak:

Ovaj znanstveni članak obrađuje iskustva i probleme dvadeset do pedeset tisuća žena koje su bile silovane i spolno zatočene u ratu u Jugoistočnoj Europi i još čekaju suđenje počinitelja zločina. Kroz razgovore s preživjelima i stručnjacima, dokumentiramo izazove s kojima su se suočavale osobe koje su zahtijevale službeni status žrtava ratnih zločina jer imaju pravo na moralnu, duševnu i financijsku pomoć. Članak istražuje zapisnike uspješnog optuživanja zločina pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) pod okriljem Ujedinjenih naroda, kao i pred sudovima Bosne i Hercegovine te Hrvatske, u borbi protiv nekažnjavanja spolnog nasilja u sukobima. Naša otkrića sugeriraju da je Međunarodni sud, primjenjujući koncepte „zajednički zločinački pothvat“ i „moralna jednakost“, ostvario ograničen doseg uspješna optuživanja i nesigurnu političku budućnost regije.

Ključne riječi:

ratni zločini, spolno nasilje, spolno zatočenje u sukobima, žene i silovanje, etničko čišćenje, optuživanje za genocid, Balkan, žrtve silovanja

JEL Klasifikacija: D74, K33, K42

Autori:

DOROTHY S. MCCLELLAN, Texas A&M University, Corpus Christi, United States, Email: dorothy.mcclellan@tamucc.edu

NIKOLA KNEZ, 21st Century Society for Human Rights & Education, United States, Email: nikola@ifilms-fx.com

Citati:

DOROTHY S. MCCLELLAN, NIKOLA KNEZ (2016). Prosecuting Rape, Sexual Enslavement, and Genocide in Time of War: Southeastern Europe 1991-1995. International Journal of Social Sciences, Vol. V(4), pp. 79-102., 10.20472/SS.2016.5.4.005

 

5. Zakon i politika: Smetnje uspješnog suđenja

Godine 2001. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) „proglasio je sustavno silovanje, koje se dotada smatralo pukim kršenjem ratnih običaja, jednim od najodvratnijih ratnih zločina uopće — zločinom protiv čovječnosti“, drugim iza genocida (Osborn, February 22, 2001; Amnesty International, February 22, 2001; Barberet, 2014, p. 111). Organizacija Amnesty International opisuje pravorijek u suđenju Dragoljuba Kunarca kao „značajan koraka za ljudska prava žena. Spolno zatočenje u oružanim sukobima se sada zakonski smatra da je ubrojivo“ (Amnesty International February 22, 2001; Osborn, February 22, 2001; Buss, 2002, pp. 91-99). Kunarac i dva druga bosanska Srbina, oficira, proglašeni su krivima za „sustavno i divljačko silovanje, mučenje i zatočenje muslimanskih žena godine 1992. u gradu Foči u jugoistočnoj Bosni. Bili su osuđeni zbog devetnaest točaka optužbe“ (ICC Trial Transcript – Kunarac. See also Osborn, The Guardian, February 22, 2001.; Buss, 2002., pp. 91-99; Merlus, March 12, 2001.).

Prema Osbornu, Dragoljub Kunarac (40), optužen da je bio uključen u „užasnu shemu spolnog zlostavljanja, dobio je 28 zatvora godina zbog silovanja i mučenja. Radomir Kovač (39) osuđen je na 20 godina zbog sličnih zločina. Treći optuženik, Zoran Vuković (45), dobio je kaznu od 12 godina jer su sudci mogli pribaviti manje dokaza u njegovu slučaju. Ipak je bio osuđen zbog silovanja i mučenja petnaestogodišnje muslimanske djevojke koja je bila otprilike iste dobi kao njegova vlastita kći (Osborn, February 22, 2001.).

Iako ICTY nije smatrao da su masovna silovanja genocid, mnogi su prema organiziranoj i sustavnoj naravi masovnog silovanja ženskoga bošnjačkog pučanstva zaključili da su ta silovanja bila dio šire genocidne borbe, i da su snage bosanskih Srba u Vojsci Republike Srpske provodili politiku genocidnog silovanja protiv bosanske muslimanske etničke skupine (Bečirević, 2014., p. 117; Boose, 2002., p. 73; Lončar et al., 2006, str. 69-71; Weitsman, 2008; U.S. Submission to the UN Security Council, 1993). Izvođenje pred sud Kunarca bilo je prvi put u nacionalnoj ili internacionalnoj pravnoj znanosti da je netko bio osuđen zbog silovanja kao ratnog oružja. Široko medijsko izvještavanje o grozotama srpskih paravojnih i vojnih snaga protiv bošnjačkih žena i djece izazvalo je međunarodnu osudu.

Ipak, dvadeset godina nakon početka rata, Margot Wallström, posebna predstavnica Ujedinjenih naroda za spolno nasilje u sukobu, izvijestila je da je do godine 2010. samo dvanaest slučajeva od desetaka tisuća silovanja bilo optuženo. Do godine 2012. samo četrdeset slučajeva bilo je suđeno na Haškom tribunalu i na lokalnim sudovima (Poggoli, April 30, 2012.).

Elena Wasilew, suautorica izvješća Stari zločini, ista patnja, u okviru organizacije Amnesty International, napisala je da „žene koje su prošle kroz tu patnju primile su vrlo malu pomoć od vlade“ (Poggoli, April 30, 2012.). Političari su neskloni bavljenju tim pitanjima. Prema Vjeri Jovanović, tadašnjoj predsjednici Helsinškog odbora u Bosni i Hercegovini: „Ovo pitanje silovanja žrtava drži se u tajnosti. Ovo je i dalje tradicionalno društvo pod muškom dominacijom, i te žrtve su gurnute u sjenu a narod se pravi da one ne postoje“ (Poggoli, April 30, 2012.). Još jedan razlog za pomanjkanje pravičnosti leži u tome što se vođe bosanskih Srba „boje vala tužbi za naknadu od strane tisuća bosanskih muslimanka čije je traženje priznanja i podrške od strane bosanske države“ prošlo neostvareno (Zuvela, December 19, 2012.).

Prema izjavi dr. Stjepana Meštrovića, profesora sociologije na Sveučilištu Texas A&M, žrtve su pretrpjele zločin silovanja i zločin šutnje. Njegova analiza pruža uvid u jedno i drugo:

„Osim nekoliko novinskih članaka u Njemačkoj, o strahotama koje su iskusile žene koje su silovali Srbi jednostavno se nije izvještavalo, Zapad ih nije prihvaćao. Ja bih to ovako objasnio: na Hrvate i bosanske muslimane gledalo se kao da su manje Europljani, manje nego, ako hoćete, bijelci. Mislim da se silovanje bjelkinja na Zapadu uzima ozbiljno, ali kad je to silovanje ili zlostavljanje žena koje su manjina, a ovdje kažem da su Hrvati i muslimani prikazivani kao manjina, u tom smislu, to je nevidljivo… Društveno ustrojstvo se uvijek gleda kroz zapadnjačke leće i prizme koje su nažalost etnički pristrane.

Silovanja su bila… organizirana taktika ratovanja… Silovanjem žena, Srbi su znali da će se s tim ženama postupati kao s izopćenicama… I uzrokovanjem te vrste rasula u obiteljskoj strukturi, oni bi oslabili i demoralizirali te obitelji i olakšali postizanje vojne pobjede. Mislim da moramo gledati na silovanje ne samo kao na pojedinačni zločin, nego kao na vojnu taktiku agresije“ (Interview with Dr. Meštrović, College Station, Texas, June 22, 2013; MacKinnon, 1994., p. 85).

Organizacija za sigurnost i saradnju u Europi (OSCE), preko Misije u Bosni i Hercegovini, provodila je široku analizu kaznenih postupaka povezanih sa spolnim nasiljem u ratnom sukobu pred Sudom Bosne i Hercegovine između 2005. i 2013. (OSCE, February 2014). Primjećujući da „mnogi preživjeli nisu dobili pravdu i da udruge ženskih žrtava nastavljaju izražavati nezadovoljstvo s kakvoćom i brzinom pravde do sada“, poduzeli su istraživanje nakon gotovo cijelog desetljeća optužaba protiv ratnih zločina na državnoj razini… da bi ozbiljno ispitali smetnje koje traju u dijeljenju pravde žrtvama tih zločina (OSCE 2014., p. 8).

Izvješće je otkrilo da je ukupan broj pojedinaca optuženih zbog spolnog nasilja u ratnom sukobu do 31. prosinca 2013. pred državnim sudovima u Bosni i Hercegovini bio 71, i da je samo 68 pojedinaca bilo suđeno pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) pod okriljem Ujedinjenih naroda. Prema istraživanju, „kazneni sustav pravde u Bosni i Hercegovini procesuirao je 111 slučajeva povezanih sa spolnim nasiljem u ratnom sukobu“. Od njih je 36 slučajeva bilo zaključeno, „osuđujući 33 okrivljenika i oslobađajući 12 pojedinaca… Na kraju 2013., presude u sljedećih 18 slučajeva su potvrđene — iako je u tri od tih slučajeva bjegunac ostao nedostupan“ (OSCE, 2014., p. 5). Izvješće potvrđuje da je ukupan broj optužaba zbog spolnog nasilja koje je podignuo Ured javnog tužitelja u Bosni i Hercegovini u usporedbi s množinom takvih zločina u sukobu… dok je procijenjeno da su 20.000 žena i djevojaka te nepoznat broj muškaraca i dječaka bili žrtve… Izvanredan broj neriješenih slučajeva koji se tiču spolnog nasilja u ratnom sukobu i relativne složenosti… frustrira želje žrtava da znaju kako napreduje istraživanje zločina nad njima (OSCE, 2014., pp. 5-6).

U izvješću se zaključuje da su „zakonske i praktične zaprjeke“, kao što je pomanjkanje dokaza i osumnjičenika te ograničena sposobnost da se istraže i optuže slučajevi, glavne smetnje uspješna suđenja (OSCE, 2014., p. 6). Izvješće OSCE-a potvrđuje da je većina počinitelja spolnog nasilja ostala nekažnjena. Neuspjeh da se ustanovi odgovornost za te zločine i dalje će negativno utjecati na žrtve spolnog nasilja i služiti kao smetnja za poslijeratno pomirenje i vladavinu zakona u Bosni i Hercegovini (OSCE, 2014., p. 9).

S obzirom na još slabiji uspjeh u optuživanju takvih slučajeva pred ICTY-em, u siječnju 2014. četiri optuženika još su bila na suđenju zbog ratnih zločina — Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Vojislav Šešelj — a deset slučajeva još je bilo pred Žalbenim vijećem (OSCE, 2014., p. 10).

Do godine 2016., od te četvorice optuženika samo je Karadžić bio kažnjen u ožujku zbog deset od jedanaest optužaba, od kojih je jedna bila „nehumana djela“ koja je uključivala spolno nasilje (Hume, March 24, 2016.), i osuđen na 40 godina. On je podnio žalbu na presudu. U ožujku 2016. Šešelj je oslobođen po svim točkama optužbe (BBC, March 31, 2016.). Mladićevo suđenje se nastavlja i nijedna se točka optužbe ne tiče spolnog nasilja (Justice Report, June 13, 2016.; Milutinović, June 13, 2016.). Hadžić je dobio prekid suđenja na neodređeno zbog navodnih zdravstvenih problema (Nikolić, April 5, 2016). ICTY ima ograničen mandat jer je ustanovljen kao privremeni sud. Stoga se usredotočio samo na procesuiranje najviših optuženika a druge slučajeve prosljeđuje sudovima u bivšoj Jugoslaviji. ICTY više ne izriče osude zbog ratnih zločina i dovršava ovih nekoliko posljednjih slučajeva.

Ništavni rezultati suđenja zbog ratnih zločina genocida, silovanja i spolnog zatočenja mogu se najbolje razumjeti ako se istraži osnutak Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) pod okriljem Ujedinjenih naroda. Pod pokroviteljstvom Vijeća sigurnosti taj sud je na brzinu sastavljen 1993. „da se zaustavi agresija i ponovno uvede mir i sigurnost“. Sjedinjene Američke Države odigrale su glavnu ulogu u nacrtu prijedlogā s obzirom na Odluke Vijeća sigurnosti što je dovelo do ustanovljenja suda i nadasve važnih Pravila postupka. Zakonodavna povijest toga postupka je nejasna zbog toga što su odluke bile tajne. Prema riječima međunarodnog pravnog stručnjaka Edwarda Slavka Yambrusića, Sud je zauzeo kontroverzan stav zamjenjujući pojam agresije pojmom „udruženi zločinački pothvat“ (Yambrusić, 2010., p. 17). O zakonskoj doktrini udruženog zločinačkog pothvata, kojim se poslužio ICTY da podiže optužbe protiv političkih i vojnih vođa zbog masovnih ratnih zločina počinjenih za vrijeme ratova u Jugoslaviji (1991.-1995.), uvelike se raspravlja u zakonodavnim krugovima.

Kao poznati zakonodavni znanstvenik Cherif Bassiouni objašnjava: „Ta doktrina smatra da je svaki član organizirane skupine pojedinačno odgovoran za zločine koje je počinila skupina unutar svoje zajedničke namjere ili plana (Bassiouni, 2011., p. 18), što je optužba koju je teško dokazati i koja se, u slučaju ICTY-a, čak upotrebljava protiv onoga tko je uključen u zakonitu tužbu.“ Prema Yambrusiću, to je „tajna urota koja historijski ima značenje samo u kontekstu zločina agresije, započinjući ili vodeći agresivan rat, to jest zločinā protiv mira“. On tvrdi da je „protivno Nürnbergu i Povelji Ujedinjenih naroda, ICTY to primijenio na tužitelje“ (Yambrusić, 2010., p. 42).

Vijeće sigurnosti nije uspjelo napraviti bitnu razliku između agresora, ratnog zločinca koji je počinio zločin jus cogens (zločin što krši osnovna načela međunarodnog zakona koji se ni u čemu ne može okrnjiti), i tužitelja, žrtve zločina, koji je zakonito uključen u tužbu. Ta formulacija dovela je do bijednih rezultata optuživanja u slučajevima genocida, silovanja i spolnog zatočenja, te neizvjesne političke budućnosti u regiji.

Prema riječima Bassiounija i Yambrusića, djelovanje Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda u stvaranju ICTY-a imalo je političke motive i namjeravani učinak da se izjednače žrtva i agresor. Vijeće sigurnosti, protivno Povelji Ujedinjenih naroda i općim načelima međunarodnog kaznenog prava, pokušalo je riješiti međunarodni sukob golemih razmjera sudbenim sredstvima. Bio je to pokušaj „sudbovanja“ u sukobu nad kojim inače ne bi imalo zakonski pravorijek, jer zločin agresije je izvan granica ICTY-a.

Bassiouni piše:

Moralna jednakovaljanost postavila je pitanja o pravdi koja je nebitna i čak smetnja u potrazi za mirom koji se temelji na ravnoteži moći i ništa više… Izbor mira ili pravde mora se prepoznati kao lažna dihotomija koja potkopava postizanje jednoga i drugoga (Bassiouni, 2014., p. 104).

Propustivši da napravi bitnu razliku između agresora kao ratnog zločinca i žrtve zločina kao tužitelja, rezultat je bio mir bez pravde (Yambrusić, 2010). Bassiouni u primjedbama o konceptu moralne jednakovaljanosti zaključuje: „Nijedan mir ne može potrajati i nijedan sud ne može biti uspješan po takvoj teoriji; cilj međunarodne zajednice naposljetku ne može biti da nažalost bira između mira i pravde, nego da provodi jedno i drugo“ (Bassiouni, 2015., p. 105).

Još jedna ozbiljna smetnja u borbi protiv nekažnjivosti spolnog nasilja u ratnom sukobu bila je ICTY-eva doktrina o „zapovjednoj odgovornosti“ istaknutoj u Članku 7 ICTY-eva statuta koji usredotočuje odgovornost na samo nekolicinu visokih vojnih i političkih dužnosnika,

„na one koji su imali stvarnu moć, i koji su svojim odlukama ili propustima vodili do izvršenja zločina od strane njegovih izravnih počinitelja“ Prema toj doktrini, glavni krivci za zločine koje su možda izvršili nepoznati počinitelji bili su upravo ljudi na položajima moći. Taj pristup i doktrina udruženog zločinačkog pothvata naišli su na otpor zbog navodnog pomanjkanja zakonske utemeljenosti, kao i zbog politizacije, osobito u zemljama koje su vodile obrambene ratove (Josipović, 2006., p. 147).

Iako je Milošević bio glavni graditelj srpske agresije, njega nije optužio ICTY sve do 2001., deset godina nakon početka rata. Pokazujući jasno gađenje, Bassiouni tvrdi da je u interesu traženja nagodbe o „političkom miru“ Miloševiću bilo dopušteno da opustoši Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Kosovo prije nego što je bio napokon optužen (Bassiouni, 2014., pp. 100-103). Ali ICTY je ponukao nacionalna sudstva da prilagode svoje standarde s onima koje je postavio taj sud. U Hrvatskoj je, naravno, postojala razumljiva nesklonost da se sudi vlastitim ljudima, pojedincima koji su se smatrali braniteljima zemlje protiv izvanjske agresije. Osim toga, hrvatski zakon ne priznaje načelo „zapovjedne odgovornosti“, što je otežavalo usklađivanje sa statutom ICTY-a.

Međunarodna zajednica izvršila je politički pritisak na Hrvatsku, posebno Europska Zajednica (sada Europska unija), da dopuni zakon o amnestiji i prihvati Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima u Hrvatskoj. Taj zakon je zamišljen „kao pomirbena gesta prema Srbima da bi se olakšali mirovni pregovori započeti u Londonu u kolovozu 1992.“ (Nizich et al., 1995., pp. 78-80). Članak 2 “zakona o oprostu” navodi da zločini protiv čovječnosti, genocid i ratni zločini ne će biti izuzeti od progona. Ali hrvatska javnost bila je ogorčena što je predsjednik Tuđman popustio pod pritiskom i potpisao takav zakon. Javnost je točno predviđala da će zakon o oprostu zapravo voditi do neuspjeha u progonu počinitelja ratnih zločina spolnog nasilja.

Prema riječima Marije Slišković, ravnateljice hrvatske nevladine organizacije Žene u Domovinskom ratu, sud u Hrvatskoj je propustio pružiti potporu hrvatskim žrtvama srpskog spolnog nasilja u sukobu. U pokušaju da svrati pozornost na rat, Hrvatska je zajamčila amnestiju srpskim ratnim zločincima. Slišković tvrdi da je to omogućilo pojedinim zločincima da budu oslobođeni, da se natječu i zauzimaju položaje u poslijeratnoj hrvatskoj vladi, te da država okrene leđa žrtvama njihovih zločina. Odbor za ljudska prava izvijestio je da je Tuđman stotinama zločinaca već zajamčio oprost Zakonom o amnestiji 1993., i da su „istraživanja o slučajevima dodatnih 2.516 pojedinaca okrivljenih za slične zločine obustavljena i optužbe nisu podignute. Za njih 2.031 od 2.516 bilo je navedeno da su pripadali srpskim vojnim snagama i paravojnim skupinama (p 80).

Slišković navodi:

Kad govorimo o amnestiji, najprije pomislim na 14. amandman Ustava Sjedinjenih Američkih Država. U njemu se kaže da nitko tko se pobuni protiv Sjedinjenih Američkih Država ili bilo koje države u Sjedinjenim Američkim Državama ne može sudjelovati u javnoj službi niti politički djelovati na vladinoj razini gdje se donose odluke. U Hrvatskoj to nije slučaj. Zapravo, istina je obratna. Ljudi koji su bili na strani agresora, koji su zauzimali položaje u okupacijskoj vojsci, trenutno služe kao članovi Hrvatskoga sabora… Neprihvatljivo je da ljudi koji su bili teroristi i članovi srpske vojske sjede u Hrvatskom saboru i usmjeravaju svoje birače na isti način kao što su činili 1991.

Nastavak u sljedećem broju

S engleskog jezika preveo Mate MARAS