III. SVJETSKI FESTIVAL HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI ZAGREB, od 15. do 17. studenoga 2021. (1)

DNA ANALIZA POTVRDILA:
AMERIČKI CROATAN INDIJANCI PODRIJETLOM HRVATI

Piše: dr. sc. Šimun Šito ĆORIĆ, Solothurn, Švicarska

III. festival hrvatske književnosti u organizaciji HKZ-Hrvatskoga slova i suorganizaciji Društva hrvatskih književnika održan je od 15. do 17. studenoga 2021. u Zagrebu, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića. Organizacijsko i uredničko povjerenstvo SFHK čine: akademik Ivan Aralica, akademik Luko Paljetak, dr. sc. Željka Lovrenčić, Đuro Vidmarović i Stjepan Šešelj. Ovogodišnja tema je Položaj hrvatskih književnika u država u kojima žive i vezama s matičnom hrvatskom kulturom i književnošću, te izgledi tih veza sutra i ubuduće. Sudionici su književnici koji se u svojim sredinama bore i za prava Hrvata kao manjinskoga naroda, a to su Hrvati iz Bačke-Vojvodine-Srbije, te Hrvati iz Boke kotorske – Crne Gore. Festivalu su se odazvali i hrvatski književnici iz Čilea koji potvrđuju potrebu ubaštinjenja njihova djela u hrvatsku književnost kao i svih književnika koji stvaraju izvan Hrvatske.  U programu Festivala održana je i izložba Ilustracije hrvatskih slikara i grafičara Alberta Kinerta, Ivice Antolčića i Ivana Viteza u knjigama hrvatskih književnika. Hrvatsko slovo objavljivat će priloge autora-sudionika, a ovdje donosi prilog Šimuna Šite Ćorića o Indijancima hrvatske krvi.

 

CROATANI DANAS

Croatani, koje se danas naziva i Lumbee po istoimenoj rijeci, najveće su samostalno indijansko pleme istočno od rijeke Mississippi u SAD-u, a ima ih oko pedeset tisuća. Čine najveću indijansku grupu bez vlastitih rezervata i većinom žive od zemlje. Organizirani su u više plemena kao što su Kaweah Indian Nation i United Lumbee Nation, a i Cheraw Indijanci vole isticati da su i oni Croatani. Mene je još za studentskih godina u New Yorku potakao baviti se Croatan Indijancima američki sveučilišni profesor hrvatskog podrijetla George Jure Prpich, a nešto kasnije i hrvatski nakladnik i pisac Adam S. Eterovich iz Kalifornije. Hodeći njihovim tragom prvi rad o Croatan Indijancima napisao sam 1982. („Među američkim Croatan Indijancima“), te nastavio pisanim prilozima i predavanjima podgrijavati tu hrvatsku jedinstvenost. Također sam u istu svrhu, a da razveselimo djecu, s hrvatskim slikarom i ilustratorom svjetskog glasa Ivanom Vitezom objavio slikovnice o Croatan Indijancima „Strijele koje lete do sunca“ i „Na krilima morskih valova“ (Alfa, Zagreb, 2016.), a svoj davni putopis među Croatanima uvrstio sam i u svoju knjigu „S Bogom je lako, ljudi su problem – Priče iz mojih američkih godina“ (Fram-Ziral, Mostar – Hrvatsko slovo, Zagreb, 2021).

Croatani ili još imenom po tamošnjoj rijeci oko koje su većinom živjeli – Lumbee Indijanci, odvazda su bili poznati po svojoj  vrlini dobroćudnosti i susretljivosti, a što im je kasnije bila otežavajuća okolnost pred američkim vlastima. Vjerojatno noseći negdje u svijesti i podsvijesti glase o svojoj sudbini, uvijek su rado primali u svoje pleme i naselja  pridošlice ili bjegunce robove te postali mješanci više rasa. Upravo radi toga još uvijek federalne vlasti odbijaju Croatan Indijancima dati status indijanskog plemena –  „zbog visokog postotka miješane krvi“. Istina, taj status dala im je savezna država Sjeverna Karolina u kojoj žive, pa i pravo da imaju svoje vlastite škole. Tako su 1969. uspjeli doći u Pembrokeu u kotaru Robeson do statusa svoga sveučilišta, Pembroke State University, koje je onda uključeno 1972. u University of North Carolina. Tu na starim školskim fotografijama uvjeravali smo se da ti Indijanci uistinu više sliče našim primorcima, nego Indijancima.

ONDA KAD JE POČELA PRIČA O CROATAN INDIJANCIMA

Prema napisima nekih autora, priča o Croatanima počela je oko 1540. godine kad su dva dubrovačka broda isplovila u svijet iz Dubrovnika, svaki s punom posadom i s pet-šest stotina moreplovaca, a među kojoj je bilo dosta hrvatskih izbjeglica pred Turcima. Nekoliko godina kasnije od dubrovačkih nekoliko brodova koji su se vratili u Dubrovnik, stigle su crne vijesti: ta dva broda doživjela su brodolom  u Sjevernoj Karolini u Americi! Bez obzira što su te dubrovačke karake s najmanje tri jarbola, dva križna jedra i pod zastavom sv. Vlaha bile među najvećim i najsigurnijim oceanskim jedrenjacima koji su plovili svijetom. Karaka je mogla prevesti stotine tona tereta i do tisuću moreplovaca. Na sebi je imala topove za obranu od gusara, ali i kovačnicu, stolariju, zdenac s vodom i malim vrtom, prostor za sadnice koje su nosili sa sobom, posebice one maslina i loze, te nastambu i za neke životinje, od kokošiju i janjaca do konja i magarca. Moreplovci su, nemajući mogućnosti vratiti se u domovinu, morali tamo ostali s domorodcima.

Tek gotovo pedeset godina nakon toga povjerenik engleske kraljice Elizabete I, Walter Raleigh, bio je zadužen da organizira engleske ekspedicije na sjevernoamerički kontinent i to na upravo obale Sjeverne Karoline. Prvu ekspediciju vodili su Philip Amadas i Arthur Barlow. Čim su tamo po mirnom moru stigli, odmah su vidjeli i zabilježili da su prije njih tu na Roanoke otoku bili neki drugi bijelci. Naime, među prijateljski raspoloženim Indijancima zatekli su i one „bjelopute sa crvenkastosmeđom kosom i smeđim očima“, koji su se zvali Croatoan ili Croatan. Dvojicu su od tih Indijanaca poveli sa sobom u Englesku, koji su zadivili London ponašanjem i brzim učenjem jezika. Jedan od njih se zvao Ma(n)teo, a što nije bilo ime indijanskih korijena. Njih dvojica pričali su im, zabilježili su tako Englezi, da su neki bijelci „prije puno vremena“ doživjeli brodolom na tim njihovim hridima i ostali živjeti u njihovom plemenu. Ta dvojica Indijanaca vratila su se u svoj zavičaj sljedeće godine s drugom engleskom ekspedicijom pod Richardom Greenvilleom. On u svom izvješću spominje ime Croatan kao mjesto Manteovog rođenja, otok Croatan te pleme Croatan Indijance kojem Ma(n)teo pripada, naziva i Hatteras.

Kad je kasnije stigla  četvrta engleska ekspedicija koju je vodio John White, tamo nije više zatekao nikoga, jer su se svi bili odselili dalje. White je zapisao da su samo našli na jednom stablu velikim štampanim slovima urezano CROATOAN i još na deblu živog hrasta tri velika štampana slova CRO. Ostaci naselja  bili su uredno složeni, a se vidjelo da nisu otišli ni pod kakvim pritiskom ili nasiljem.

I angloamerički istraživač John Lawson (1674.-1711.) u svojim zapisima objavljenim 1709. pod naslovom „A New Voyage to Carolina“ (Novo putovanje za Karolinu), bilježi da su mu bjeloputi Croatan Indijanci kad ih je pohodio ispričali, kako su neki od njihovih predaka bili bijeli ljudi koji su nakon brodoloma ostali s njima živjeti te da su znali „govoriti u knjigu“, to jest čitati.

Zanimljivo je bilo i sljedeće. Jezikoslovci su otkrili među Croatanima sačuvane neke riječi koje nisu indijanskog korijena. Junak je u Croatana yunoke, riba i ribarenje je riba-kon, visok je wissakae, slatki kruh je pita, čoban je chovan, naše je nause, strašan je strachey, star je tar, vrijeme je sat, a mirno je mojno. Znakovito je da su Croatani jedini američki Indijanci koji uzgajaju vinovu lozu. Uz to, čuvaju vjerovanje da su davno među njih s „velike vode“ doplovili brodovi čiji se bljedoliki vođa zvao Wissakae Yunoke. Englezi su to zabilježili i preveli kao „Lofty Hero“, a što znači kao  „visoki junak“. On ih je, kažu, „naučio hrabrosti i raznim vještinama“. Na području Croatan Indijanaca ima niz naziva s riječi Croatan, od zaljeva, hridi i otoka do parkova i šuma.

Uz sve to, dosta je toga oko Croatana do danas bilo u polutami. Ali na sreću, u naše vrijeme procvjetala je DNA-znanost i njene mogućnosti, pa ne će tako ostati u budućnosti.

NEJASNA POVIJEST KAO POTICAJ ZA DNA – ANALIZU

I sami autori koji su DNA analizom proučavali Croatan/Lumbee pleme ističu „brod koji je plovio za Sjevernu Ameriku oko 1540. godine, prvenstveno s hrvatskim moreplovcima“, a koji je doživio brodolom i nikad se nitko od njih nije vratio. Ime CROATOAN se, navode, u 16. stoljeću koristio „za Hrvate“, „for Croats, or Croatians“. Ovi autori također potvrđuju, da su tek pedesetak godina nakon Hrvata, na Roanoke stigli engleski kolonisti među kojima je bilo i sefardskih Židova, onih što su u 15. stoljeću bili prognani iz Španjolske i Portugala.

U ovoj studiji i istraživanju autori također navode da suRaleigh i White iz jednoga ili više izvora vjerojatno doznali za postojanje Croatan kolonije prije nego što su poslali svoje koloniste na Roanoke…, a hrvatski državni arhivi spominju brod koji je plovio za Sjevernu Ameriku oko 1540. godine, prvenstveno s hrvatskim moreplovcima“. Navode i drugi dokument koji govori slično za godinu 1558. Također spominju „hrvatsko plovilo  koje se 1570. godine uputilo  prema Sjevernoj Atlantskoj obali, također „većinom s hrvatskim mornarima“, a koje je doživjelo brodolom na tim obalama i nikad se nije nitko od njih vratio. Prema tome, za očekivati je, tvrde autori, ako je jedan ili više brodova doživjelo brodolom i nitko se nije imao mogućnost vratiti u Hrvatsku, da su tamo ostali s domorodačkim plemenom. Hrvati su svojim pristupom, alatima i drugim brodskim sadržajima te vještinama bili toliko prihvaćeni od domorodačkog plemena, da su po njima i sami domorodci uzeli sebi ime i da se ono tamo sačuvalo.

Nakon Američke revolucije dobar broj sjevernoameričkih kolonista moralo je prihvatiti ili svojevoljno prihvatilo britanske tradicije. Autori navode, da su brojni domorodci, te Španjolci, Francuzi i Hrvati bili prognani u daleke krajeve na kontinentu, kao što su Oklahoma, Južni Teksas, Meksiko, Akadska Kanada ili New Orleans. Mali Croatoan otok, čiji su etnički miješani stanovnici migrirali oko pedeset milja u unutrašnjost i ponijeli sa sobom svoje tajne, Englezi su, na sreću bezuspješno, bili preimenovali u Hatteras, a njegova stvarna povijest prerađena je osnivanjem britanskog naselja Jamestown.

Zanimljivo je kako ovi američki autori dotičnog DNA-istraživanja opisuju Hrvatsku toga vremena, citiram:

„Danas većina Amerikanaca misli o Hrvatskoj uglavnom kao maloj, nevažnoj zemlji, relativno siromašnoj, jednostavnoj i bez moći, smještenoj negdje u jugoistočnoj Europi. Međutim, kroz 16. stoljeće Hrvatska, također poznata kao Ragusa, bila je moćna („formidable“) pomorska sila, trgujući po cijelom Mediteranu, jednako kao i s Engleskom, Škotskom i Irskom, te s nekoliko kolonija osnovanih Europljana u Južnoj, Centralnoj i Sjevernoj Americi. U vodama Atlantika od obala Jugoistoka i na Karipskom području, hrvatski moreplovci vrebali su španjolske ‘brodove s blagom’, često u suradnji s engleskima koji su se bavili istim poslom. Glavna hrvatska luka Dubrovnik bila je središte većine tih pomorskih aktivnosti“.

ČUDESNI REZULTATI  DNA – ISTRAŽIVANJA CROATANA

A onda je došlo čudesno iznenađnje DNA istraživanja. Prva je to objavila ugledna znanstvena revija „International Social Science Review“ (Međunaroda revija za socijalnu znanost), koja DNA-analizom ljudskih genoma pokazuje, da su Croatan Indijanci u Sjevernoj Carolini hrvatskog podrijetla:

DNA Evidence of a Croatian and Sephardic Jewish Settlement on the North Carolina Coast Dating from the Mid to Late 1500s”, Vol. 95, 2, 2019; (DNA dokaz o hrvatskim i židovskim naseljima na obali Sjeverne Karoline od sredine do kraja 16. stoljeća).

Autori priloga su ugledna znanstvenica i sveučilišna profesorica Elisabeth C. Hirschman s još dvoje kolega: Vance, James A.; and Harris, Jesse D. Taj prilog sa znanstvenim dokazima ispravlja dosadašnju, uglavnom „englesku istinu“ o dolasku i kolonizaciji Britanaca kao prvih Europljana u Sjevernu Ameriku u 16. stoljeću, pa navode da su se Hrvati prije Britanaca i drugih Europljana tu našli.

Dosadašnje raznolike špekulacije i „dokumente“ zasjenila je sada znanost o ljudskoj genetici. Sad nam je dostupna sasvim nova forma povijesnog „genetskog zapisa“,  koja nam otkriva prošlost bez straha od prevare i nestručnosti koje su mučile dosadašnje navodne činjenice i tekstove.

DNA testiranje ljudi, genetika čovječanstva, revolucionarno se pojavila 2001. Uzorci naroda i etničkih skupina omogućuju ući u trag svojim predcima diljem svijeta. Danas su već akademske i komercijalne tvrtke toliko proširile pristup ljudskom podrijetlu, da praktički svaka skupina, vjerska zajednica, narod ili domorodačko pleme može biti testirano s javno dostupnim podatcima.

Rezultati DNA analize su pokazali, da je današnje pleme Croatana “bilo sastavljeno barem jednim dijelom od hrvatskih muškaraca koji su doživjeli brodolom na obali Sjeverne Karoline nekoliko desetljeća prije toga i kao takve su ih našli tamo Raleigh, John White i Simon Fernadez sa svojim ekspedicijama“.

Istraživanje predočeno u ovoj studiji koristi se bankom podataka koji sadrže i ženske (MtDNA) i muške (Y kromosomi) DNA uzorke. Po ženskoj crti s MtDNA, autori napominju, može se ustanoviti predak od jedne do pedeset prijašnjih generacija. Pojedine skupine može se pratiti i prema zemljopisnom podrijetlu. Svi današnji muškarci potječu po muškoj crti od muškarca ili muškaraca koji su živjeli prije oko 135,000 godina. Raznolike grane genetskog stabla nazivaju se haplo-grupama, koje se opet dijele u pod-grupe. U DNA testiranju ovog istraživanja sudjelovalo je 2,824 članova Croatan/Lumbee/ plemena. Među njima se pokazala prisutnost haplotipa Hrvata i Sefarda, a autori ističu sljedeće:   

U slučaju Roanoke kolonista i Croatan plemena nudimo odgovarajući uzorak. Domorodačko Lumbee pleme danas u Robeson okrugu u Sjevernoj Karolini ima svoje podrijetlo od Croatan Indijanaca… Današnji članovi plemena imaju trideset i četiri originalna prezimena Roanoke kolonista. Dodatno, Lambee pleme ima prezimena sefardskog jednako kao i hrvatskog korijena“ („… as well as surnames of Croatian origin“), premda su pod engleskim utjecajem mijenjana i preinačivana.

Od cijele skupine ispitanika „samo je osam muškaraca nosilo haplotipe domorodačkih Indijanaca“. Autori ističu, citiram:

Među Lumbee muškarcima, osamdeset i tri imaju ‘I’ haplotipe; ovi imaju svoju najjaču koncentraciju u Hrvatskoj i okolnim krajevima. Prisutnost ‘G’ i ‘I’ haplotipa na toj razini među Lumbee-plemenom podržava hipotezu da je dio ovoga plemena podrijetlom od hrvatskih moreplovaca, onih koji su tu pristigli najvjerojatnije polovicom i do kraja 16. stoljeća. To uključuje da je Hrvatska uspjela u osnivanju naselja u Novom svijetu prije nego su Englezi došli u Massachusetts i Virginiju… Dodatno, većina Lumbee muškaraca u ovom uzorku nosi R-v88 pod-grupu haplogrupe Rm269. R-v88 DNA haplotipovi dodatno osiguravaju podršku činjenici potomaka s hrvatskog područja“ –  tvrde autori.    

POTPUNA NOVOST O HRVATICAMA

DNA rezultati ovog istraživanja ukazali su na dosad nečuvenu činjenicu: u dvadeset i dva slučaja žene su imale haplotipe koji pripadaju ‘I’ haplogrupi i njenim pod-grupama, a koje su vezane za Hrvate, kako ističu autori:

Njihova prisutnost među Lumbeeima potiče nas da zaključimo da su Hrvati koji su došli u Sjevernu Ameriku u 15. stoljeću imali sa sobom i nekoliko cijelih obitelji sa ženama. To nam sugerira da su Hrvati imali namjeru osnovati stalno naselje, a ne samo trgovačku koloniju“ – ističu autori.

Nadalje, majčini predci u tom plemenu samo su u malom broju domorodaca. U toj banci podataka Croatan/Lumbee pleme ima također 121 podsaharski ženski uzorak, a što pokazuje da su te žene bile odbjegli ili oslobođeni robovi, koje su vrlo gostoljubivi Croatani kao i druge bjegunce uvijek prihvaćali.    

Zašto se to sve dosad gotovo prešućivalo ili krivo predstavljalo u stranoj literaturi? Autori navode kao glavni razlog, što su britanske ekspedicije iz političkih razloga držale sve „pod svojim nacionalnim i protestantskim plaštem“, te nisu govorile o identitetu Croatana. Željeli su ostati oni Europljani koji su prvi došli na američke obale, bez obzira na to što to nije bila istina. Tako i slično, nažalost, to često i danas bude s lažima i neistinama i na drugim međunarodnim i osobnim razinama!

Šimun ŠITO ĆORIĆ