UZ 30. OBLJETNICU ŽRTVE I HEROJSKE OBRANE VUKOVARA

LJUDSKI LIK

Piše: Zdenka ČORKALO

Usvoju tugu se ne pušta bilo koga. Nisam ni ja htio. A onda me netko iznenada ogrnuo valom milosrdnih riječi, okitio nadom da posao oko radosti još nije gotov. Ispričao sam dio mučne priče, onaj dio koji je, gurkajući se, prvi sletio na grančicu sjećanja, sa svim pojedinostima. Kad je sve postalo preteško i za govor i za šutnju, i kad je prijetilo lomljenjem grančice, stao sam. Stavio točku. Nisam se mogao odlučiti za zarez.

Prijavio sam se dragovoljno u „Ured za obranu“ jer su balvani „popadali“ i posložili se poprijeko po cesti i jer se kroz Knin nije moglo proći. To vrijeme još nije bilo proglašeno ni sukobom a kamoli obrambenim Domovinskim ratom. Moraš biti proglašen – da bi bio!

Primilo me, obuklo, dalo pušku, nešto streljiva i reklo: kreni, Domovinski rat je pred tobom, iza tebe i iznad tebe. Kad će se on nakupiti i u meni, nije se znalo. Kad će puknuti u mene, isto se nije znalo. Odmah na početku ratovanja nas dvojicu starijih od dvadeset godina odvojilo od ostalih radi izviđanja. Brzo smo upali u zasjedu. Neprijatelj nije štedio strjeljivo upućeno našim tijelima tako da smo više puta propucani, potom ranjeni zarobljeni i odvedeni u logor. Srpski logor u Hrvatskoj! Nježnoj našoj! Netko nam je previo rane prvim zavojem. Upitao me doktor što bi mi njemu uradili da je došao ranjen, govoreći usput da na nas nije vrijedno potrošiti ni minutu vremena a kamoli zavoj. Odgovorio sam mu da bi mi njemu pomogli kao i on nama. Nisam shvaćao da sam upitan reda radi a da se ne očekuje ni moj odgovor ni ikakav razgovor. Odmah sam zašutio, kotrljajući s kraja na kraj bol rane u duši koju se ne može previti ni prvim ni posljednjim zavojem, a kasnije ću vidjeti da ni izlječenje nije moguće. Umjesto rane na nozi „sašili“ su mi nešto u glavi, neki centar za šutnju. U šutnji sam daleko dogurao, gadio mi se svaki govor.

Ćelija za nas dvojicu je bila odvratno smrdljiva, nečista, puna raznih otpadaka, bez zraka, kao stvorena za ranjenike. U njoj mi je proradio okretač misli vezanih za jasnu vjeru da ovako velike patnje sigurno nisu uzaludne. Odlučio sam: borit ću se. Na svoj način, u prvom redu izbjegavajući gađenje. Ako postoji samo jedna jedina slobodna zraka sunca – uzet ću je i ne ću žaliti za snopom zraka koje su mi oduzete.

Vrlo brzo mi se rana na nozi dala na zlo. Kuckalo mi je u sredini rane, sve okolo bilo je otečeno, crveno i bolno. To se više nije ticalo nikoga. Neka bakterije i otrovanje dovrše loše obavljeno propucavanje. Tih dana, vukući ranjenu nogu čistio sam logorski krug. Među smećem sam ugledao odbačeni žilet. Digao sam ga s poda i pažljivo skrio u odjeći. Nisam mislio sebe ozljeđivati, nisam mislio ništa. Veselio sam se odbačenom predmetiću koji me podsjetio na život izvan ovoga.

Svakodnevno, skoro i svakosatno je netko od stražara, izneređenih figurica velikih moći, ulazio u ćeliju, ponavljajući na našim kostima lomljenje i modrice, vježbajući se i dokazujući međusobno tko ima više mašte i živaca. Skupljali su i držali na okupu nas koje je smrt slučajno promašila, jer bi im u budućnosti mogli dobro doći, u razmjeni za njihove. To ih je zadržavalo dok su bili trijezni, ali čim su ugazili u pijanstvo, a ugazili bi još prije dolaska na radno mjesto, zaboravili bi na sve dogovoreno i zapovjeđeno, nastavili bi kuda ih je mržnja navodila. Vjernost mržnji je bila neotrežnjiva! Tako je u ćeliju ušao stražar po istom poslu kao i prethodni, ali je htio napraviti drukčiji, ležerniji uvod. Izvadio je cigaretu i žigice, htijući sebi pripaliti cigaretu nije bio spretan i kutijica žigica je pala u smrdljivost i gnjilež u kojem smo boravili. Ljut na sebe, psujući nam sve po spisku, od matere nam ustaške do Gospe koju nalaze s našim krunicama, nije želio uzimati kutijicu nego je izašao i ostavio žigice na mjestu gdje su pale. Čekao sam, nisam se pomaknuo s mjesta, osluškivao hoće li se vratiti. Onda sam podigao kutijicu, pažljivo, kao svetinju, iz nje izvadio žigice, nju stavio da se suši na oskudnom zraku koji je do nas dopirao. Kad se kutijica osušila, kresnuo sam žigicom, upalio ju i na njoj grijao žilet nađen prethodnog dana. Zažarenim žiletom sam razrezao ognojenu ranu i pustio da gnoj slobodno curi koliko može. Nečist zavoj sam presavio na čistiju stranu, i tako previo ranu. Postupak sam ponavljao više dana po više puta, čisteći ranu kako sam znao. Samopomoć je pomogla, osjetio sam se zdravijim.

Osim stražara u logor su ulazili još neki od njihovih, više rangirani jer nižeg ranga od stražara nije bilo. Tko god bi dolazio, dolazio je s dobro uhranjenom i opijenom mržnjom, koju su jačali, pozorno je njegujući i pazeći da u taj zadah truleži slučajno negdje ne uđe dah zdravog razuma.

Mi, logoraši, bili smo nužno zlo koje moraju nekako ostaviti na životu ako je ikako moguće. Ranjeni, polomljeni, dotučeni čestim, iznenadnim odvođenjem na strijeljanja, sve je to u njihovim glavama bilo beznačajno mučenje, s obzirom na to koliko smo zaslužili, „od stoljeća sedmog.“

Sam sam sebi izmislio razlog zbog kojeg sam želio ostati živ. Najlakše sam podnosio onaj strah na koji sam se naviknuo. To su bile razne vrste mlaćenja, vrste koje ne mogu riječima ponoviti jer sam od svega zapamtio uvijek samo bol, tjelesnu i duševnu, s čestim gubitkom svijesti. A onda sam jednog jutra u nečijem okrutnom oku ugledao sitno, milosrdno treperenje, oboren pogled nada mnom oborenim, i udarce koji su bili jaki u zamahu ali ne i u snazi. Nisam znao što slijedi, trebam li povećati i opreznost, bojati se više nego do sada, ali sam bio sretan kao da sam na izlazu iz logora. Ozarila me misao da se u klupko pakla provukla tanka nit samilosnog pletiva s trijeznim, ljudskim likom. Zadavljen šutnjom nisam dao nikomu od logoraša nikakav znak o viđenom, nego sam u strahu čekao posljedice, ako sam se slučajno prerano obradovao. Možda je bačena udica na koju sam se lako uhvatio? A zna se da je svaka udica bolna a mamac prolazan. Nisam se mogao osloboditi tih misli pa sam, tako zarobljen svim drugim strahovima dodao još i ovaj. Ipak, ljudski lik je i dalje ostao trijezan, obazriv, milosrdan.

Počele su pojedinačne razmjene zarobljenika: nas našima – neprijateljske vojnike njihovima. Nadao sam se snagom spasa da ću i ja doći na red. I došao sam nakon toliko mjeseci, toliko dana, toliko minuta i nekoliko sekundi.

Čim se moglo, na slobodi sam započeo ispunjavati zavjet dan u logoru: napravit ćemo, tu, na licu mjesta, spomen sobu s fotografijama svih osoba koje su prošle mučilište, njihovim osnovnim podacima i kakav im je bio završetak.

Život mi nalaže da je puno važnije neznanje iz povijesti nego iz kulture koja u cik-caku preskače povijest. Morao sam, hoteći ispuniti zadani zavjet, s raznima do sebe u miru ratovati, jer smo mi kadri sami istokariti topovsku cijev i u nju staviti sebe ili svoga, pa to proglasiti doprinosom za suživot. Častiti one koji pomažu da ne pomognemo sami sebi. Najteže je bilo kod vraćanja uzetog. Neprijatelj nam je morao vratiti što je uzeo. Ali, otimač i kad vraća – misli da daje, ne smanjuje svoje uzdizanje.

Napravljena je spomen-soba. Dok je trajalo predstavljanja onog što smo učinili, među znatiželjnim svijetom iz okolice, onim istim svijetom koji je tu stanovao i dok smo se mi koristili blagodatima logora, tražio sam osobu s ljudskim likom. Nisam ju našao. U propitkivanju, izdaleka i ne približavajući se pojedinostima, neki su mi šuteći, značajno skretali pogled na prelijepu rijeku Unu.


 

VUKOVARSKI TORZO

Piše: Arsen MUŽIĆ

Dušo, Dunav nas sluša. I teče, i prenosi dalje i dalje. Budimo tihi i spokojni na ovom mjestu. Tamo gdje jesenji vjetar dvoglavo ulijeće i pleše oko Vodotornja, tamo gdje igraju i pričaju sjene. Tamo, gdje u vremenu ne nestaje vrijeme dok prolaze sporo gusti brkati oblaci s porukama mira, dok jablanovi trepere i šume, a u jatima uokolo lete bijele i nježne golubice nade. U šumama nas čekaju veprovi, fazani i tetrijebi, i, gozba, koju smrt stalno oblijeće. No, utjeha je zatočila zlo. Zasad. I pitamo se jesu li sve mijene u našim rukama, i, je li Mjesec na pravoj strani Dunava?  I bagrema jednoč nije bilo, a na svim kolodvorima se plakalo. I ne znam jesu li tada bedemi od kiše i olovo neprijateljskih metaka ukrali Vukovarcima sreću, ili je tako moralo biti? U najboljem slučaju, smrt je ispraćala duge, duge kolone nesretnih i umornih paćenika, bez suza i bez plača. Danas, na sve se to podsjećaju i ljudi i vrijeme i ovaj napukli san.

Rainer Maria Rilke u Devinskim elegijama, već na početku piše: „Tko bi me, kad bih i vikao, čuo među četama anđela?“ Kao isposnici najtežeg jada, gazeći tromo u vukovarskom blatu pokraj rastrganih tjelesa i krvi branitelja, susjeda, rođaka i prijatelja, ispraćeni i istjerani rukama krvnika, Vukovarcima je ostala unutarnja molitva za opstankom, životom i tubitkom. A, anđela nije bilo nikud na vidiku. Srce, sloboda i vjera su uvijek pa i u najgorim opačinama i zlogukim trenutcima, duboko skriveni u nama. Ipak, kao da nitko dosad nije stigao vjerno prikazati raspeti torzo vukovarskog čovjeka.

Dakako, kao što je već pao, past će opet prvi snijeg, i, bit će isto, jer smrt ne nosi godine, ali ima nečije oči.

Na svaku obljetnicu kao da sam nešto novo shvatio. Svi smo mi prstenovani, i ljudi, i rijeka i zemlja, baš ovdje. Ne zaboravimo, i ne zaboravite, i na ravnicama i uz rijeku, u maglama, mi smo silhuete, i živi i mrtvi. Na taj način smo poput vječnosti, iznova rođeni i preobraženi.

Dušo, znaj, ni tamo ni ovdje, ne umire duša.