IZVJEŠĆA I RAŠČLAMBE

SENATOR JOSEPH R. BIDEN, JR. OD TRAVNJA 1993.
PROTIVAN
PREDSJEDNIKU SAD, JOSEPHU R. BIDENU, JR. IZ 2021.
VEZANO UZ SUPROTSTAVLJANJE AGRESIJI NA BIH I SAVJEST ZAPADA

Priredio: Ante BELJO

O kakvom je izvješću iz 1993. riječ?

U svom uvodnom izlaganju podnesenom 19. travnja 1993. pred odborom za vanjske poslove Senata SAD-a (na str. V. Izvješća) Joseph R. Biden, Jr. Predsjedavajući pododbora za Europska pitanja navodi: “U tjednu od 5. travnja otputovao sam u Europu da se bolje upoznam s detaljima o situaciji na području bivše Jugoslavije. Ovo izvješće je bazirano na tom mojem putovanju i spozajama pododbora za Europska pitanja.

Ova istraživanja su počela prije 2 godine u vrijeme kad sam vodio pododbor za Europska pitanja naslovljen ‘Građanski rat u Jugoslaviji: Američki odgovor.’

Tada je taj naziv izazivao negodovanje i kritike, kako je provokativan i uznemiravajući. Poslije ovakve definirane situacije građanskog rata Jugoslavija je završila u potpunom raspadu. Što je tada bila Jugoslavija to je danas pet suverenih država od kojih je svaka priznata od Ujedinjenih naroda.

Nažalost to poimanje pojma građanski rat i dalje dominira na Zapadu umjesto agresije koju sada vrši Jugoslavija – što je zapravo Srbija i Crna Gora – protiv države Bosne i Hercegovine.!

Za planirane vojne akcije nisu potrebna nova odobrenja UN-a. Ona su već sadržana u Poglavlju VII. Deklaracije UN-a i u UN-ovoj Rezoluciji 770  od 13. 08. 1992.”

“Na putovanju u Hrvatsku, Bosnu i Srbiju – i sastancima s voditeljima vojnih snaga SAD-a u Stuttgartu i Napulju te sam obišao u pratnji … osoba zaduženih za pojedine sektore američke vojske u Europi…”

“Ovo izvješće je odraz mog čvrstog uvjerenja da Zapad predvođen Sjedinjenim Državama mora sada, zbog priziva savjesti i vlastitih probitaka izdignuti se iznad sadašnje zbunjenosti i neodlučnosti i odgovoriti na Srpsku vojnu agresiju, jedinim jezikom koji agresor razumije.

U potpisu Joseph R. Biden, Jr. chairman.”

Izvješće je sastavljeno iz prvog, uvodnog dijela (str. V, V1), uvodnog dijela (1-3), II. poglavlja – Principi zapadnih standarda (str. 5-14.), III. poglavlja – Posebne preporuke za predsjedničku aktivnost (str. 15.-17.), Dodatka A – Sadržaj sastanaka u bivšoj Jugoslaviji (travanj 6-10 – str. 18.-23.: I. Bosna, II. Srbija, III. Hrvatska, IV. Njemačka i Italija; Dodatka B – Značajne organizacije Ujedinjenih naroda za konkretne vojne aktivnosti (str. 25.-26.), Dodatka C – Rezolucija pretpostavljena senatskom odboru za vanjske odnose  (str. 27.-28.), Dodatka D – Izvješća Vlade Sjedinjenih Američkih Država prema Ujedinjenim narodima u svezi s kršenjem humanitarnog zakona na području bivše Jugoslavije.

Slijedi 6 izvješća o ratnim zločinima koji vape za vojnom intervencijom

Prvo Izvješće 23. rujna 1992.  (str. 29.-35)

Drugo Izvješće 22. listopada 1992. (str. 36.-44.)

Treće izvješće 6. studenoga 1992. (str. 45.-58.)

Četvrto izvješće 7. prosinca 1992. (str. 59.-69.)

Peto izvješće 26. siječnja 1993. (str. 70.-78.)

Šesto izvješće 9. ožujka 1993. (str. 79.-96.)

Na kraju slijedi Dodatak E – Rezolucija NATO saveza u “Bruges  Appeal on Yugoslavia” 20. studenog 1992. (str. 97.-98.) u svrhu obustavljanja agresije i deblokade Sarajeva.

Izvješće senatora Bidena iz toga vremena bilo je vezano za postizanje suglasnosti o okončanju srpske i jna agresije na Bosnu i Hercegovinu i zračne intervencije u svrhu Natove deblokade Sarajeva čime je i postignuta definitivna rezolucija NATO saveza u “Bruges  Appeal on Yugoslavia”.

Navedno izvješće je napravljeno do u detalje vezano uz tadašnje stanje na području bivše Jugoslavije od početka rata do travnja 1993. godine.

Od nedavno je cjelovito izvješće dostupno na
https://books.google.com što je svakako zanimljivo
za sve one koji se na bilo koji način bave događanjima iz toga vremena.

ZAŠTO JE OVO IZVJEŠĆE BITNO ZA DANAŠNJE RJEŠAVANJE KRIZE U BOSNI I HERCEGOVINI

Svi akteri s domaće i međunarodne scene koji su bili uključeni u pregovore u to vrijeme uključeni su zapravo i u sadašnjim pregovorima poslije 26 godina a kad su u pitanju Sjedinjene Američke Države u mnogo slučajeva isti pregovarači iz tog vremena sudjeluju i u sadašnjim pregovorima   

U vremenu od početka devedesetih do travnja 1993. agresor je bio definiran rezolucijama UN-a i odnosu na njegovo kažnjavanje bili su napravljeni planovi za okončanje agresije. Uslijedile su aktivnosti za zajednički nastup  Hrvata i Muslimana – Bošnjaka u suprotstavljanju velikosrpskom i JNA agresoru na način da je potpisan Washingtonski a kasnije i Daytonski sporazum koji je doprinio obustavljanju rata ali famoznim Sporazumom od dva entiteta i tri konstitutivna naroda nije uspostavljen pravedan mir.

Kao posljedica uslijedila je Izetbegovićeva bošnjačko-islamska teorija koja je proizašla iz njegove Islamske deklaracije sa svrhom stvaranja islamske države na području cijele Bosne i Hercegovine, a sada u prvom stupnju pretvaranjem Federacije u takvu zamišljenu tvorevinu.

Uslijedili su monstruozni zločini počinjeni od Armije BiH koju su na kraju proglasili jedinom bosanskom vojskom, a sve druge proglasili agresorima. BiH je dovođenjem pripadnika džihada iz čitavoga svijeta pretvorena u jedan veliki poligon za buduće aktivnosti njihovih terorističkih grupacija u svim zemljama zapadnog svijeta a među njima prvenstveno na području Sjedinjenih Američkih Država što se i pokazalo u rušenju nebodera Blizanaca u New Yorku 11. rujna 2001.!

Ovdje u tablicama donosimo navesti i jedan broj monstruoznih zločina koje su počinile snage Armije BiH i mudžahedina na području BiH od siječnja 1993. do konca siječnja 1994.

Zločini u ovim mjestima počinjeni su na monstruozan način sličan onome kakvi se nalaze i u opisu srpskih zločina iz vremena do travnja 1993. u navedenom izvješću Joea Bidena.

U tim mjestima uslijedilo je i etničko čišćenje i protjerivanje hrvatskog naroda s tih područja.

APSURDI U RJEŠAVANJU DANAŠNJEG SLUČAJA BIH SITUACIJE

Slušajući i čitajući sadržaje današnjih pregovarača iz Sjedinjenih Američkih Država navodi se kao moguće rješenje za raspetljavanje BiH gordijskog čvora na način da se ponovno treba vratiti na one postavke koje su primjenjivane 1993. i 1994. godine ili uglavnom prije Daytonskoga sporazuma, na način objedinjavanja hrvatskih i bošnjačkih snaga u formiranju zajedničke fronte protiv srpskog agresora.

Današnja situacija je zapravo potpuno različita od toga vremena jer je većina bošnjačkih stranaka poslije Daytona zauzela stav u odnosu na Hrvate a i Srbe na način kakav je stav imala srpska strana u vrijeme Miloševića prema drugim narodima na području bivše zacrtane Velike Srbije.

Nametanje već u trima izbornim procesima probošnjačkog člana Predsjedništva Željka Komšića ostavljala je Hrvate bez mogućnosti da biraju svoje zastupnike što je bit svakog demokratskoga poimanja. Hrvatske stranke ujedinjene u Hrvatskom narodnom saboru Bosne i Hercegovine zauzele su svoje čvrsto stajalište da ni u kojem slučaju ne će odustati od konstitutivnosti triju konstitutivnih naroda u BiH i ne će dopustiti preglašavanja u raznim institucijama Federacije BiH od strane bošnjačke većine. Svako nametanje tzv. građanske države u državi triju konstitutivnih naroda je direktan poziv na obespravljivanje onih koji ne posjeduju mogućnost samoobrane nego su prepušteni volji brojčano nadmoćnijeg naroda.

Postoji u Europi nekoliko država koje u svojem sastavu imaju po tri narodne skupine i funkcioniraju zadovoljavajuće ali jedino na način da svaka od njih ima svoju federalnu jedinicu! Takav federalni sustav u BiH bio bi rješenje za sve.

Ako bi se Hrvate na bilo koji način ponovno prisiljavalo na ukidanje mogućnosti da sami sebe zaštite onda bi to automatski potpadalo pod definiciju o genocidu koja u Statutu međunarodnog kaznenog suda glasi:

članak 6.

Za svrhe ovoga Statuta, izraz “genocid” znači bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao što je: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine; (e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu.

Prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske Genocid kao kazneno djelo spada u kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom. NN br. 110, 1997, Članak 156

Da bi gospodari slabijih zaštitili sebe od sudioništva u genocidu uvijek traže načina da budu isključeni iz akta te neželjene optužbe a zato i u dosta slučajeva traže među žrtvama genocida one koji će tu osmrtnicu nad svojim vlastitim narodom za genocid u ime njega potpisati!  Takvoga među izabranim predstavnicima od strane hrvatskog naroda u BiH zasigurno nema!

Zato se zapravo prisilno nametalo lažne narodne predstavnike izabrane od drugih?! Takvoga nametnutog člana u državnom Predsjedništvu BiH Hrvati više ne smiju dopustiti!

Ako netko treba potpisati osmrtnicu hrvatskom narodu u BiH poslije 14. stoljeća života na ovom području, neka to onda budu oni iz ‘dalekog svijeta’ koji su ga već tri puta nametali Hrvatima ili Bakir Izetbegović koji bi to rado učinio!  Toliko o razvikanoj ravnopravnosti u BiH.  Hrvatski narod ne smije si više dopustiti da bude privjesak niti srpskom niti bošnjačkom korpusu nego jednakopravan s njima u svojoj federalnoj jedinici.

PREDSJEDNIK GLAVNOG VIJEĆA HRVATSKOG NARODNOG SABORA BOSNE I HERCEGOVINE O TRENUTNOJ POLITIČKOJ KRIZI U BOSNI I HERCEGOVINI

U novije vrijeme o ovim temama vezano uz poziciju hrvatskoga naroda u Federaciji BiH oglasio se predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskoga narodnog sabora Bosne i Hercegovine dr. Božo Ljubić 17. studenoga 2021. pa navodim iz njegova pisma od dvanaest stranica na hrvatskom i engleskom jeziku uvodni i zaključni dio iz kojega su vidljive sve silnice sadašnjih sporenja.

Poštovani/a,

Najdublja politička i institucionalna kriza od potpisivanja DMS-a

U okolnostima kada se Bosna i Hercegovina suočava s „najvećom egzistencijalnom prijetnjom od kraja rata“ (kako je Visoki predstavnik naveo u svom Izviješću Vijeću sigurnosti UN); kada separatisti iz entiteta RS prijete osamostaljenjem jednog dijela BiH (M. Dodik i srpska mainstream politika iz RS-a), a „probosanski“ unitaristi kao odgovor na tu mogućnost prijete ratom i kao „vjerodostojne argumente“ navode “stotinjak tenkova“ i mogućnost naoružavanja „100 do 200 tisuća vojnika“ (B. Izetbegović, Intervju za HAYAT TV); a u svrhu izlaska iz postojeće krize, neophodno je razumjeti zbog čega je BiH i 26 godina nakon rata i potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma (DMS) još uvijek „podijeljeno društvo i nestabilna država“ te što bi trebalo učiniti da postane stabilnija i funkcionalnija.

Strategije, ciljevi i narativi u svezi krize u BiH

Iz perspektive koja dominira u sarajevocentričnoj domaćoj i međunarodnoj javnosti, situacija u BiH izgleda vrlo jednostavno. U entitetu RS su na vlasti srpski nacionalisti i separatisti predvođeni SNSD-om i Miloradom Dodikom koji blokiraju rad BiH institucija te poduzimaju pravne i političke poteze usmjerene prema podjeli BiH, odnosno osamostaljenju RS-a. U tom procesu ih podržavaju Srbija, Rusija i Kina koje preko RS-a žele ostvarivati svoje strateške interese na Zapadnom Balkanu. Njima asistiraju „hrvatski nacionalisti“ koji pod krinkom zalaganja za legitimno političko predstavljanje rade na uspostavi „trećeg entiteta“. Dodikovoj i SNSD-ovoj politici koja vodi ka blokadi države i osamostaljenju RS se suprotstavljaju takozvane „probosanske“ snage koje žele cjelovitu i jedinstvenu BiH. O sancta simplicitas.

Ako se stvari promatraju na taj način, onda je i rješenje prilično jednostavno. Političkim pritiscima i sankcijama slabiti i rušiti M. Dodika i SNSD, a istovremeno podržavati opoziciju u RS-u te jačati „probosanske“ snage koje teže očuvanju države te EU i NATO integracijama.

Na žalost, politička situacija u BiH mnogo je složenija i zahtjeva da se u obzir uzmu i razni drugi politički parametri i konteksti. Između ostalog i činjenica da u BiH postoji i „treća strana“. Pored RS-a i „probosanskog bloka“ postoje i Hrvati, odnosno, stranke okupljene oko Hrvatskog narodnog sabora BiH (HNS BiH). Kao jedan od tri konstitutivna naroda, sukladno Daytonskom mirovnom sporazumu (DMS-u) i Ustavu BiH, Hrvati bi trebali biti institucionalno i politički jednakopravni s Bošnjacima i Srbima, ali, na žalost, Hrvati ne samo da nisu ravnopravni s Bošnjacima i Srbima nego je izravno ugrožena i sama konstitutivnost Hrvata u BiH. Najveću odgovornost za takvo stanje, ako izuzmemo ratna stradanja, opstrukcije povratka i asimetrična rješenja u Ustavu, snose stranke i politički akteri iz takozvanog „probosanskog bloka“ koji su koristili i zloupotrijebili intervencije međunarodnih predstavnika u Izborni zakon i ustave entiteta.

Sam naziv „probosanski blok“, kao i njegov sastav, (koji uključuje kako nominalno nacionalne tako i tzv. građanske stranke sa sjedištem u Sarajevu: SDA, DF, SDP, NS, NiP, SBB) mnogo toga govori ne samo o tom bloku nego i o ukupnim političkim odnosima u BiH. Naime, „probosanski blok“ izraz je bošnjačke izborne volje. Od ukupnog broja glasova koje stranke „probosanskog bloka“ dobiju na izborima manje od 1% glasova dolazi od građana BiH koji su se na službeno važećem popisu stanovništva izjasnili kao Hrvati ili Srbi. Stoga se s punim pravom može reći da je „probosanski blok“ zapravo probošnjački blok. Pri tome, treba imati u vidu kako su Bošnjaci samo jedan od tri konstitutivna naroda koje spominje DMS i Ustav BiH.

Izvor mnogih političkih problema u BiH nalazi se u činjenici da probošnjački politički blok“smatra da su samo oni „pro“ BiH a da su stranke iz RS-a i HNS BiH „contra“ BiH. Zato su se i nazvali „pro-bosanski“, a ne kako bi trebali: „pro-bošnjački“ politički blok. Strateška agenda „probosanskog bloka“ je takozvana građanska, odnosno, unitarizirana i centralizirana država zasnovana na izbornom načelu „jedan čovjek — jedan glas“. Smisao te agende vrlo je jednostavan. Ukoliko se usvoji izborno načelo „jedan čovjek — jedan glas“ onda „probosanski blok“ načelno može imati 100% vlasti u BiH jer već sada bošnjačka izborna volja čini 50,1% biračkog tijela BiH. Ovdje je nužno spomenuti kako je DMS i napravljen takav kakav jest, među ostalim i zato kako bi osigurao da Srbi i Hrvati participiraju u vlasti, odnosno, kako se ne bi moglo dogoditi da Bošnjaci zbog svoje demografske nadmoći, sada ili u budućnosti, isključe preostala dva naroda iz vlasti. Sudjelovanje Hrvata i Srba u vlasti omogućeno je i zajamčeno specifičnim konsocijacijskim i federalističkim aranžmanima ugrađenim u DMS i Ustav BiH.

U svrhu realizacije svoje političke agende, „probosanski“ blok djeluje u dva smjera. Prvi je slabljenje pozicije i moći entiteta RS, a drugi smjer je negiranje i slabljenje hrvatske konstitutivnosti u entitetu FBiH i na razini države. U okviru tog procesa neke članice „probosanskog“ bloka su tri puta do sada izbornim inženjeringom uzurpirali mjesto Hrvatskog člana tročlanog Predsjedništva BiH (slučaj Zeljko Komšić) te dva puta preuzele kompletnu izvršnu vlast u FBiH (Predsjednik i dva dopredsjednika FBiH te Vlada FBiH). Oba puta, legitimni hrvatski predstavnici u izvršnoj vlasti FBiH bili su izbačeni uz pomoć i izravan utjecaj predstavnika takozvane međunarodne zajednice (MZ) u BiH — 2000.  uz pomoć R. Berrya tadašnjeg voditelja misije OESS-a u BiH, a 2011. godine uz pomoć V. Inzka tadašnjeg Visokog predstavnika u BiH. Pri tom su R. Berry i V. Inzko ne samo kršili DMS i temeljna načela Ustava BiH, nego je V. Inzko prekršio i matematičke zakone tvrdeći da je pet jedna trećina od 17 (takozvani Inzkov poučak). Ustavno-pravnu pripremu „Inzkovom poučku“ napravili su Visoki predstavnici W. Petritsch i P. Ashdawn nametanjem amandmana na Ustav FBiH. Od 108 amandmana na Ustav FBiH, samo 39 njih odobrio je Parlament FBiH, a čak 69 amandmana (64%) nametnuli su Visoki predstavnici W. Petritsch i P. Ashdawn u razdoblju od 2002. do 2004.

Posljedice „jačanja države, intervencijama na Ustav i Izborni zakon

Spomenute odluke i politike, određenih predstavnika međunarodne zajednice i OHR-a nastojalo su legitimirati pričom o jačanju i boljem funkcioniranju države te većem stupnju integracije društva. Do čega nas je doveo takav pristup i takve politike vidljivo je, između ostalog, u činjenicama da RS zahtjeva vraćanje nadležnosti koje su imali u okviru izvornog DMS-a te prijeti osamostaljenjem i odcjepljenjem od BiH, „probosanski“ blok prijeti ratom i spominje vojnu industriju te broj tenkova i vojnika, a HNS BiH najavljuje bojkot Općih izbora 2022. godine. Očito je kako to nisu pokazatelji stabilne i funkcionalne države te integriranog društva.

Posljedica agende „jačanja države“ je da se ona u praksi pretvorila u jačanje unitarističke „probosanske/probošnjačke“ političke agende koja je državu i njene institucije sve više počela doživljavati kao sredstvo za ostvarenje svojih partikularnih političkih interesa i ciljeva. Time je narušen balans institucionalne i političke moći između tri konstitutivna naroda koji je filigranskom preciznošću bio uspostavljen kroz temeljna načela i modele DMS-a.

To je dodatno ohrabrilo „probosanski/probošnjački“ politički blok da sebe smatra jedinom državotvornom („pro-bosanskom“) politikom te da u strankama iz RS-a i Hrvatskog narodnog sabora Bi H (HNS BiH) vidi neprijatelje i rušitelje BiH. To im je dalo i osjećaj političke i moralne superiornosti te ih potaknulo da budu sve ekstremniji u svojim političkim zahtjevima i potezima, odnosno, potaknulo ih da se ne obaziru na legitimne hrvatske i srpske političke zahtjeve i interese. Na pokušaje „prisvajanja države“ od strane aktera „probosanske/probošnjačke“ političke agende, hrvatska i srpska politika, svaka iz svojih specifičnih razloga i interesa, reagirale su svaka na svoj način.

Sukladno DMS-u i Ustavu BiH, „jačanje države“ je legitimna i poželjna politička agenda jedino ako se ti procesi odvijaju u duhu DMS-a, odnosno u okvirima temeljnog načela Ustava BiH, načela konstitutivnosti i međusobne institucionalne i političke ravnopravnosti tri konstitutivna naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba. Svako narušavanje „balansa institucionalne i političke moći“ između konstitutivnih naroda koje je uspostavljeno DMS-om vodi BiH u sve dublje podjele i sve veću nestabilnost. Umjesto da politike budu vođene racionalnim i legitimnim ciljevima, u uvjetima narušenog balansa moći, politike sva tri konstitutivna naroda u velikoj mjeri određuju i usmjeravaju strahovi: srpski strah da će RS biti oslabljena i u konačnici ukinuta; bošnjački strah da će država BiH doživjeti disoluciju a oni ostati podijeljeni i zarobljeni unutar dvije teritorijalne enklave; hrvatski strah da će izgubiti konstitutivnost i biti svedeni na razinu nacionalne manjine. Cilj je doći do takvih rješenja koja će dovesti do toga da politike sva tri naroda, umjesto strahova, usmjerava zajednički interes, a to je funkcionalna i prosperitetna država koja će biti u funkciji ostvarenja i afirmacije legitimnih interesa sva tri konstitutivna naroda.

Nekonzistentna operacionalizacija i provedba temeljnih načela Daytona dovela je do toga da su i danas još aktualne određene političke paradigme kojih smo bili svjedoci u tijeku raspada Jugoslavije i u procesu osamostaljenja Bosne i Hercegovine. Kod Bošnjaka i Srba javljaju se i ambicije da ostvare maksimalističke ciljeve: pretvaranje BiH u unitariziranu i centraliziranu državu u kojoj će Bošnjaci biti „temeljni narod“ (bošnjački unitarizam); odcjepljenje RS-a i njeno pretvaranje u neovisnu državu ili pak pripojenje Republici Srbiji (srpski separatizam). I unitarizam i separatizam, pri tome, imaju dvije faze u procesu postizanja svojih ciljeva. Prva faza bošnjačkog unitarizma je dekonstituiranje Hrvata i pretvaranje FBiH u bošnjački entitet, a druga ukidanje RS-a i pretvaranje BiH u unitariziranu i centraliziranu državu. Prva faza srpskoga separatizma je jačanje RS-a i svođenje BiH na konfederaciju dva entiteta, a druga osamostaljenje i odcjepljenje RS-a. Ukoliko se ne pronađe „srednje rješenje“, međusobno sukobljavanje unitarističkih i separatističkih narativa i politika moglo bi dovesti do „ciprizacije“, a u izrazito nepovoljnim geopolitičkim okolnostima i do „sirizacije“ Bosne i Hercegovine.

Jedino hrvatska politika u BiH nema resurse niti potencijal za dominaciju, kako na razini postojećih entiteta i države, tako i na razini međusobnih odnosa konstitutivnih naroda. U takvoj konstelaciji snaga i odnosa, hrvatska politika primarno se zalaže za „srednji put“, za federalistička i konsocijacijska načela i modele uređenja države, odnosno za dosljedno poštivanje i provođenja duha DMS-a i temeljnih načela Ustava BiH, načela konstitutivnosti i međusobne institucionalne i političke ravnopravnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba. Rekao bih da se hrvatska politika zalaže za jedini mogući model opstojnosti i cjelovitosti Bosne i Hercegovine.

(…)

Umjesto zaključka

Mislim da je, na osnovu ovoga što sam napisao, jasan put do stabilne i funkcionalne Bosne i Hercegovine. To je srednji put između dvije radikalne političke agende – separatizma i unitarizma. To je uspostava Bosne i Hercegovine na načelima federalizma, decentralizacije i legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda i građana, kako je preporučio Europski parlament u svoje dvije rezolucije (2014. i 2017. godine). To su stajališta koja zastupaju legitimno izabrani hrvatski politički predstavnici okupljeni u okviru Hrvatskog narodnog sabora BiH, a ne jedna stranka ili jedan politički lider kako to pokušavaju prikazati „probosanski“ društveni i politički akteri. HNS BiH kao krovna politička institucija Hrvata u BiH nastavit će snažno zastupati navedena stajališta jer bi odstupanje od njih značilo ne samo brisanje ustavnog i političkog subjektiviteta Hrvata u BiH nego i urušavanje kompletnog ustavno-pravnog poretka te izravno kršenje DMS-a koje bi za posljedicu imalo ugrožavanje mira i opstojnosti BiH kao cjelovite i neovisne države.

Stoga je moja zaključna misao da se dugoročna održivost, stabilnost i funkcionalnost BiH može graditi samo na temeljnim načelima DMS-a i Ustava BiH, a to su načela i modeli federalizma i konsocijacijske/konsenzualne demokracije koja podrazumijeva legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda i njihovu međusobnu jednakopravnost (balans moći) te što viši stupanj zaštite ljudskih i građanskih prava svih državljana BiH. Strateška vanjskopolitička odrednica, pri tom, trebaju biti euroatlanske integracije, odnosno članstvo BiH u EU i NATO-u.

S poštovanjem,

Dr. Božo Ljubić, Predsjednik Glavnog Vijeća Hrvatskog narodnog sabora BiH

Upućeno:

Anthony Blinken, United States Secretary of State U.S. Department of State

Gabriel Escobar, Deputy Assistant Secretary, Bureau of European and Eurasian Affairs U.S. Department of State

Matthew Palmer, Special envoy for electoral reform in Bosnia and Herzegovina U.S. Department of State, Bureau of European and Eurasian Affairs

Gregory W. Meeks, Chairman, Foreign Affairs Committee, United States House of Representatives

Josep Borrell, Vice-President of the European Commission, High Representative of the European Union for Foreign and Security Policy European Commission

Christian Schmidt, High Representative for Bosnia and Hercegovina Office of the High,  Representative

Johann Sattler, Ambassador, Head of the EU Delegation to BiH and EU Special Representative in BiH

Ambassadors of the European Union Member States

Eric Nelson, Ambassador, U.S. Embassy in Bosnia and Hercegovina

Interresorna radna grupa za izmjenu Izbornog zakona PS B i H

• • •

U međuvremenu su se oglasili i članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u BiH i uputili apel Zašto su Hrvati, kao stari europski narod, nedostojni prava koja imaju Bošnjaci i Srbi u BiH? 

Vezano uz prijedlog Hrvatskoga narodnog sabora BiH oglasio i Bakir Izetbegović predsjednik SDA u kojem kaže: “Odbijamo ucjene o izbornom zakonu uz inzistiranje na građanskoj državi”.

Priredio:

Ante BELJO,
Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva