U SJEĆANJE – Želimir Puškarić (27. rujna 1939. – 17. studenoga 2021.)

ŽELIMIR PUŠKARIĆ

Priredila: Eva KIRCHMAYER BILIĆ

U Zagrebu je, 17. studenog 2021., preminuo istaknuti hrvatski glazbeni umjetnik, tenor Želimir Puškarić, rođen 27. rujna 1939. u Travniku, od majke Marije (r. Vukelić) podrijetlom iz Gospića, te oca Ljubomira čiji obiteljski korijeni sežu iz ogulinske plemenitaške obitelji.

Prvu glazbenu poduku Želimir Puškarić primio je u Zagrebu, od sestara milosrdnica iz samostana sv. Vinka Paulskog. Časna sestra Daroslava Kušek, podučavala ga je sviranju violine, a s. Batilda Kobal učila svirati klavir i na čiji je poticaj već kao šesnaestogodišnjak počeo pjevati Evanđelista u Muci pri obredima Velikoga petka u crkvi Ranjenoga Isusa, Ilica 1. Želimir Puškarić je u Zagrebu završio gimnaziju te pjevanje u razredu prof. Nade Pirnat u Srednjoj glazbenoj školi Pavla Markovca. Maturirao je 1958. godine, te upisao i apsolvirao studij strojarstva. Od 1966. do odlaska na daljnji studij u Austriju (Salzburg), pjevao je honorarno u Kazalištu Komedija i Zboru tadašnje Radiotelevizije Zagreb. Školovati se nastavio na Akademiji Mozarteum u Salzburgu, gdje je od 1969. do 1973. studirao i diplomirao pjevanje na odsjeku za Lied i Operu, a profesori su mu bili Heinrich Pflanzel, Paul Schilhawsky i Andor Kaposy. Diplomirao je izvevši opsežni solistički recital, sastavljen od niza reprezentativnih umjetničkih popijevki, a na koji je uvrstio čak četiri skladbe trojice hrvatskih skladatelja: Vatroslava Lisinskog, Natka Devčića i Slavka Zlatića. Godine 1970., u Austriji mu se pridružila supruga Ubavka i sinovi Krešimir i Vladimir.

Želimir Puškarić nastupao je na brojnim koncertima u izvedbama oratorija i opera u Salzburgu, a od 1974. je djelovao i nastupao kao član zbora Državne opere u Münchenu u Njemačkoj, gostujući i kao pjevač solist u crkvama. Godine 1978. vratili su se u Zagreb, u kojemu im se 1981. rodio sin Ljubomir, danas jedan od vodećih hrvatskih opernih pjevača. Nakon iznenadne smrti supruge Ubavke i nekoliko godina samoće, Želimir Puškarić oženio je udovicu Anu Dušak, r. Oblak, također glazbenicu. Oboje su bili dugogodišnji članovi Zbora Hrvatske radiotelevizije, a Želimir i solist. Desetljećima je pjevao u brojnim vokalnim i vokalno-instrumentalnim ansamblima: Zagrebački madrigalisti, Syntagma musicum, Collegium pro musica sacra, Akademski zbor Palma, Koralisti zagrebačke katedrale, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, MAVIA Goran i dr. Snimio je više od dvadeset ploča, kazeta i CD-a. Surađivao je s eminentnim dirigentima, kao što su Milan Horvat, Igor Kuljerić, Kasushi Ono, Pavle Dešpalj, Uroš Lajovic, Nikša Bareza, Vladimir Kranjčević, Igor Gjadrov, Miro Belamarić, Krešimir Šipuš, s. Imakulata Malinka, Vladimir Babuš, Adalbert Marković, fra Izak Špralja i drugi. Nastupao je diljem Hrvatske na brojnim koncertima i festivalima (Varaždinske barokne večeri, Dubrovačke ljetne igre i dr.), te u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Njegova je zasluga što brojne sakralne skladbe hrvatskih skladatelja (Ivan Lukačić, Vinko Jelić, Gabriel Puliti, Ivan Muhvić, Boris Krnic i dr.) nisu pale u zaborav i čiji je zvučne zapise upravo Želimir Puškarić sa svojim kolegama glazbenicima, trajno zabilježio.

Bio je jedan od rijetkih vokalnih glazbenih umjetnika koji su tijekom komunističke represije ustrajno, odvažno i javno svjedočili svoju vjeru. Želimir Puškarić redovito je pjevao na misnim slavljima i koncertima crkvene glazbe koju su priređivali brojni zagrebački i hrvatski crkveni pjevački zborovi i ansambli, te je njegov milozvučan lirski tenor godinama odzvanjao u sakralnim prostorima Zagrebačke prvostolnice, Bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj, crkvi Svete Katarine i brojnim crkvama i koncertnim dvoranama u Zagrebu i Hrvatskoj. Odlična pjevačka tehnika omogućavala mu je gotovo svakodnevno pjevati u zborovima, na koncertima i solistički do kraja života. Zacijelo, u mislima mnogih naraštaja i danas odzvanja njegov mekan, zvonak, ugodan i topao tenor, prepoznatljive i karakteristične boje, u kojemu se posebice odražavala iznimna pobožnost, neodvojiva od njegove osobnosti i životnoga svjedočenja. Potpisnici ovoga teksta u osobitom su sjećanju, do suza i dubokoga ganuća ispjevane interpretacije Lamentacijâ  – Tužaljki proroka Jeremije, koje je Želimir Puškarić redovito pjevao na Veliku srijedu u Zagrebačkoj katedrali. Njegov ispjevani bolni vapaj ‘Jerusalem, Jerusalem, convertere ad Dominum Deum tuum’ prenosio je duboko religiozno iskustvo. Uz basa Matišu Rajčića (1940.-1996.), kako prije, tako i nakon razdoblja provedenoga u Austriji i Njemačkoj, Želimir Puškarić bio je nezaobilazni pjevač – solist gotovo svih značajnijih crkvenih zborova, te je često nastupao uz orguljsku suradnju Hvalimire Bledšnajder, Anđelka Klobučara, Željka Sojčića, Željka Marasovića, Marija Penzara, Hrvojke Mihanović i drugih istaknutih hrvatskih orguljaša. Imao je čast pjevati pri prvome dolasku Svetoga Oca Ivana Pavla II. u Hrvatsku, 1994. godine: Magnificat o. fra Petra Kneževića, sinjskoga skladatelja iz 18. stoljeća, a također i 2011. pri posjetu pape Benedikta XVI., kada je pjevao Lukačićev motet Cantabo Domino.
Želimir Puškarić 1996. godine odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi.

Glazba je bila sastavni dio njegovoga života, kao i članova njegove uže i šire, glazbeno obrazovane i darovite obitelji. Želimirove sestre Mirena i Mirjana pjevale su, osim u crkvenim zborovima, i u vokalnom kvartetu Admira, brat Zvonimir bio član Ansambla LADO, nećak Berislav, bas, prvak je Opere HNK u Osijeku, a sin Ljubomir, bariton, prvak Opere HNK u Zagrebu. Sa sinom Ljubomirom više puta je na Veliki petak pjevao Muku Gospodina našega Isusa Krista, a nekoliko su godina zajedno pjevali u Koralistima zagrebačke katedrale. Jedinstvena je i dirljiva njihova zajednička (snimljena) izvedba dvopjeva Sad pastiri poletite Ivana pl. Zajca uz Anđelka Klobučara na orguljama zagrebačke katedrale iz 2011. godine, u kojoj se isprepliću njihovi glasovi, premda različitoga opsega, ipak prepoznatljive, slične boje s karakterističnom mekoćom, toplinom i iskrenom pobožnosti. Godine 2012. u Muzeju Mimara održali su koncert Tri Puškarića: Želimir, Berislav i Ljubomir, uz klavirsku suradnju Simona Dešpalja, na kojemu su izvodili sakralne skladbe i operne arije.

Osim po umjetničkom djelovanju, Želimir Puškarić bio je uvijek omiljen među kolegama, prepoznat kao divan pjevač i sjajan kolega, te još bolji čovjek, pravi gospodin i drago lice koje se rado susretalo. Njegova tiha i nenametljiva osobnost, jednostavnost, plemenitost, ustrajnost i snaga tijekom nimalo lakog životnoga puta, obogaćivali su sve s kojima se susretao, ostavivši u njima dubok i neizbrisiv glazbeni i ljudski trag.

Upravo su te vrline bile isticane na ispraćaju Želimira Puškarića na Mirogoju 24. studenog, gdje se okupila njegova brojna obitelj, prijatelji, kolege, glazbenici i pjevači. Članovi zbora HRT-a, uz dirigentsko vodstvo Robera Homena, pjevali su skladbe, u kojima je dionicu tenora i sâm Želimir nebrojeno puta izvodio. Sprovodne obrede predvodio je pater Ivan Janušić, kapelan Župe Presvetog Srca Isusova, uz nazočnost mons. Zvonimira Sekelja. Misu zadušnicu u kapeli pokraj Bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj, predvodio je župnik pater Ivan Matić. Nećak Želimira Puškarića, vlč. Borna Puškarić zaključno je istaknuo Želimirov odabir i opredjeljenje za pozitivno životno svjedočenje, usprkos nemalim životnim nedaćama koje su ga čitav život pratile, naglasivši da je živio zahvalno, skromno i velikodušno, zahvaljujući upravo dubokim vjerničkim korijenima. Na misi su pjevali brojni okupljeni pjevači iz različitih zborova u kojima je za života pjevao Želimir Puškarić.

Znakovito je da je datum ispraćaja Želimira Puškarića bio upravo na godišnjicu braka njegove sestre Mirene i šogora Davora Pavlovića, kojima je pjevao na vjenčanju 1969. godine, a te večeri, 2021. godine, njegov sin Ljubomir, primio je Nagradu Hrvatskoga glumišta – koju je u dirljivoj zahvali, posvetio svome ocu.

Eva KIRCHMAYER BILIĆ