Piše: Ferdo ŠARIĆ
Ogranak Matice hrvatske u Makarskoj od svoje obnove 1991. razvio je zavidnu aktivnost i dostojno doprinio životnosti društvenoga, kulturno-znanstvenoga života u Makarskoj i Primorju. Najprije višegodišnjim trudom upravo lokalnih aktivista, članova radnika ali i suradnjom s mnogim istaknutim imenima iz hrvatske znanosti, književnosti i uopće kulture te društvenih znanosti, kada su svojim već amblematičnim tribinama bitno pomogli dizanju morala u ratno vrijeme, prezentiranjem do tog vremena zabranjenih tema (Bleiburg, komunistički zločini i sl.). Nije bio mali izazov za neveliko članstvo makarskog ogranka, svakog tjedna organizirati jednu tribinu od kojih su tri u mjesecu bile domaćih autora a jedna s istaknutim gostom. Uz to i njihova gostovanja na makarskom, splitskom, mostarskom, tomislavgradskom i posuškom radiju, pogotovo u to ratno vrijeme u moralnom i nacionalnom smislu puno su pomogla u snaženju morala u puku. Druga faza je izdavačka djelatnost ogranka koja već broji šezdesetak naslova od kojih je veći broj knjiga autora iz samoga Makarskog primorja. Za ovu prigodu izdvojimo samo onih nekoliko naslova koji su u užoj svezi s temom o kojoj je riječ. To su prije svega pretisak makarske povijesti popa Petra Kaera (tiskano 1914. u Rijeci, pretisak Makarska, 1996.). Posebno je vrijedno spomenuti drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje knjige akademika Jakše Ravlića, kojega možemo smatrati nasljednikom Kaerova pionirskog posla. A za pohvalu je to što je na traženje Ravlićeve kćeri Tihane njegov rukopis vraćen u jezik kojim je časni akademik i pisao. Ovdje još treba istaći vrijednu knjigu dr. Frane Glavine Makarske teme i uopće njegov doprinos kada je povijest Makarske i Primorja u pitanju. Tek usput spomenimo da je makarski ogranak MH tiskao knjigu Buzdo, don Klementa Grubišića, o čijoj književno-povijesnoj važnosti hrvatska književna znanost tek ima reći svoj sud, jer to do tada neobjavljeno djelo napućuje da smo mi u XVIII. st., dakle u predromantičarsko vrijeme imali svog Goldonija. Sve ovo pokazuje da je ozbiljnost pristupa i utemeljenost makarskih članova MH odgovorila duhu svoga vremena i da časno ispunja svoje poslanje.
Crtice iz makarske prošlosti, autora Ante Škrabića, tiskane 2020., nova je knjiga u izdanju makarskog ogranka MH. Već po svom naslovu ovo djelo sugerira stanovitu nepretencioznost pisca, ali znajući mu sklonosti, zanos, entuzijazam i istinsku ljubav za povijest rodnog kraja ne će biti baš tako. Tko se to, na koncu, laća ovako ozbiljna posla da bi se kao prvo isticala navodna nepretencioznost. Jer sam uvid u teme i naslove koje djelo tiče a potom i u priloženu literaturu ukazuju na upravo suprotno. Autor je nešto htio i to poželjno ostvario te postigao jasan cilj. A to je okupiti na jednom mjestu sve bitne povijesne odrednice koje Makarskoj i njenom primorju daju važno mjesto u regionalnoj ali i nacionalnoj povjesnici. Nisu to samo neprijeporni nacionalni velikani poput fra Andrije Kačića Miošića, don Mihovila Pavlinovića, nego i cijeli niz južnohrvatskih istaknutih zaslužnika čija važnost također ima nacionalno značenje, a školovali su se i djelovali u Makarskoj. Sinjanin fra Filip Grabovac, Bračanin fra Andrija Dorotić, Neretvanin fra Luka Vladmirović, biskupi Nikola Bijanković i Stjepan Blašković, itd. Pa sve do naših suvremenika (fra Karlo Jurišić, fra Jure Radić, fra Vicko Kapitanović, itd.). Riječju, govoriti o Makarskoj, Primorju i povijesti ovoga kraja nemoguće je ne uzimati u obzir mnoge povijesne ličnosti, situacije i opća zbivanja koja kadšto imaju šire odjeke od regionalnoga. Još od starih makarskih kroničara i ljetopisaca, Šilobadovića, Gojaka, te naših suvremenika Makarska i Primorje iznjedrili su cijeli niz istaknutih ličnosti hrvatskog javnog života. Podsjetimo samo na neke kao što su: Josip Kažimir Ljubić, Nikola Šimić, Ivo Prodan pa do spomenutih Kaera i Glavine do današnjih povjesničara Stjepana Ćosića i Ivana Hrstića. Sva ta i mnoga ina imena poput kakva povijesna filma proći će kroz svijest čitatelja dok lista ovu Škrabićevu privlačnu ali i iznimno zanimljivu i instruktivnu knjigu.
Nemala je prednost kada u nacionalnim razmjerima ne tako veliki prostor kakav je Makarska sa svojim primorjem ima i višestoljetnu tradiciju školstva i pismenosti a uz to tri barem regionalno važna središta koja su bila stjecište duhovnosti i obrazovanja. Riječ je o samostanima u Makarskoj, Živogošću i Zaostrogu. Ta prednost u povijesnom smislu očituje se kroz jedan – istina nestalan a ipak trajan – “proces zapisivanja i bilježenja događaja”. Već spomenuti kroničari i ljetopisci – počinju stvarati ono što će u kasnijim zrelim djelima iznići kao pisana povijest Makarske i Primorja (primjerice samo opis kuge u Makarskoj i Primorju bio bi dostatan da im zahvalimo na revnosti). U tom nizu imena autora koji su se bavili Makarskom i njenom poviješću vrijedi istaknuti Ivana Josipa Pavlovića Lučića, Vjekoslava Luigia Cezara Pavišića, ali i Stipana Ivičevića te niz onih koji su doprinijeli razvoju povijesnih znanosti kao Mihovila Glavinića i Josipa Alačevića. Fra Ante Lulić prvi će tiskati (1860.) povijest Makarske dok će njegov sugrađanin don Petar Kaer prvi napisati povijest Šibenika, a potom će se odvažiti na rad kojim će pokušati dati sintezu povijesti Makarske. Kasnije će akademik Jakša Ravlić 1934. u Splitu ponešto dopuniti Kaera i dobrim dijelom proširiti ono što je ovome promaknulo. Međutim, može se slobodno reći da će tek nakon šezdesetih godina prošloga stoljeća doći jedan cijeli niz utemeljenih autora koji će svojim djelovanjem bitno pridonijeti istraživanju povijesti prostora između Cetine i Neretve, uključivši i naše Zabiokovlje. Kada je primorska strana u pitanju neizostavno je spomenuti fra Karla Jurišića, fra Milana Šetku, Franu Glavinu, Velimira Urlića, Stjepana Ćosića, Ivana Hrstića ali i arheologa Marinka Tomasovića. U tom nizu ime Ante Škrabića je posljednje koje će svakako zaslužiti da ga se svrsta u red zapaženijih autora povijesti ovoga kraja. Iako biolog i kemičar po struci Škrabić od najranije mladosti nosi ljubav i strast za povijest zavičaja. Pridjevi poput onih povjesničar amater ili nedajbože diletant, jednostavno su deplasirani. Baš kao što je i pojam hobby tek mali pejorativ s nešto podsmješljivoga u sebi. Iako pojam entuzijast također ne oslikava najbolje autora koji nije iz struke, prihvatljiviji je i bolje odražava nastojanja pisca, pa ga u tom smislu i koristimo.
Ante Škrabić (Makarska, 1951.) po svemu je zanimljiva i osebujna pojava. Povijest je njegova ljubav i strast ali ne i jedina. Kao biolog i kemičar po struci on isto zanimljivo piše i na te teme. Uz to je već skoro pet desetljeća aktivni šahist Š.K. Makarska (igrao je u drugoj i trećoj ligi) ali i autor preko stotinu priloga o šahu i šahistima. Crtice iz makarske prošlosti izbor su iz cijelog niza tekstova koje je Škrabić objavljivao u lokalnim glasilima Makarska rivijera, Makarsko primorje, Hrvatska kronika, itd. Sabrani u knjigu, dorađeni, prošireni i pročišćeni ovi tekstovi napokon dobivaju onu vrijednost, utemeljenost i ozbiljnost koju je autor cijeli svoj djelatni život tražio i koje će ovim djelom i doseći. On, istina, ne istražuje, ne traga, poput povjesničara profesionalca ali tražeći i izvlačeći iz nemale povijesne ostavštine ono što bi Makarsku i primorje najbolje oslikalo, predstavilo, donosi skup tekstova koji će zainteresirati i slučajnog namjernika a kamoli ne istraživača i onoga koji se bavi poviješću kraja. I to je najveća vrijednost njegove knjige. Dapače, riskirajući i poneku neugodnu žaoku, Škrabić za razliku od svih autora koji su se bavili makarskom poviješću tiče i ona razdoblja i teme koje ne moraju biti vezane uz samu temu tzv. “klasične povijesti”. Nije mali rizik ticati teme iz prapovijesti, starog vijeka i uopće teme koje su zahtjevne i za arheologe, ali i povjesničare umjetnosti, kada su u pitanju neke opipljive stvari. Ovo potonje s obzirom na znakoviti nalaz J. Evansa o minijaturnoj bakrenoj šipki iz Kretsko-mikenskog razdoblja. Ali i na Licinijanov epitaf kojeg za jednog kupanja na plaži u Živogošću sasvim slučajno opazi dr. fra K. Jurišić i taj peterostih vrijedilo bi unijeti u sve izbore naših pjesnika latinista.
Ante Škrabić godinama piše i Crtice iz makarske prošlosti njegovo su prvo ukoričeno i iznimno zrelo djelo. Poštujući sve postulate moderne znanosti on piše djelo koje bez iti malo zadrške možemo ocijeniti dostojnim i pojesničara iz struke. To prije što kao i svaki iskreni zaljubljenik povijesti u svoj zavičaj zna i zapisuje neke pojedinosti do kojih znanstvenici profesionalci, ma kako bili upućeni nisu li iz te sredine, teže dolaze ili ih barem ne osjete toliko važnima. Tako ovaj autor donosi jedan niz činjenica, zbivanja, pojava i osoba koje su u širem smislu manje znane a žiteljima toga kraja znače više od gole činjenice. I upravo u tom suptilnom probiranju podataka i njihova gradiranja jedna je od kvaliteta ove knjige. Već ti opisi koji počinju prahistorijom pa preko antike i samog nastanka starog Muccuruma sve do kasnog srednjeg vijeka, pojave Mlečića, potom Francuza i na koncu Austrije, Škrabić sintetizira i oslikava (dopunjava do tada poznato) cijelim nizom lokalnih događaja i imena koja u ovoj “mikro povijesti” žiteljima Makarskog primorja kazuju više nego bi namjernicima. Ne mora biti presudna čak ni činjenica, ali se za neke sa sigurnošću može tvrditi da će biti zanimljive i citirane. Pogotovu baš ti tekstovi koji govore o vremenima samog nastajanja mjesta pa preko Licinijanova epitafa, starog vijeka, biskupa Bijankovića i Blaškovića pa dalje. Sve to Škrabić piše na jedan topao i spontan način, s puno osjećaja za organizaciju kako samog pojedinog teksta, tako i njihova uobličenja u knjigu. Kada ga čitamo, neodoljivo će nas podsjetiti na istaknute povjesničare romantičare Smičiklasa, Vj. Klaića, J. Horvata, itd. Ne može a da malo ne idealizira svoje. Pa mu je takav i pristup i stil i izraz. Ali i “…svjestan mogućih nedostataka… ne lamentira nad prošlošću već nam naprotiv s objektivnim odmakom i nepristranim stavom predstavlja odabrane događaje i njihove sudionike”, piše u predgovoru knjige dr. sc. Valentina Lasić. To uistinu stoji.
Treba reći da Škrabić piše jednu uistinu drugačiju knjigu od svih autora koji su se bavili Makarskim primorjem. I s te strane autoru se može samo čestitati. A kada su u pitanju spomenuti nedostatci ove knjige, njih gotovo da i nema. Barem u onom znanstveno-naracijskom smislu. Jedini zamjetniji nedostatak ovog rada je poneka fusnota više uz tekstove za koje se vidi da su imali više izvora i u kojima se spominje više događaja ili imena. Najbolji primjer za to je tekst o otkrivanju spomenika fra Andriji Kačiću Miošiću 1890. Vidi se da je autoru poznato sve što je napisano o tom događaju. I kada piše o tome on s mjerom i osjećajem odabire i niže činjenice i imena važna za taj povijesni trenutak. Upravo zato bila je potrebna poneka fusnota više, kao i u slično formiranim tekstovima. Jer, navesti izvore u pravilu znači omogućiti budućim istraživačima lakše snalaženje. Ali i s ovim nedostatkom Škrabićeva knjiga je iznimno zanimljivo, privlačno i pitko pisano djelo. A kako često kroz sam tekst navodi niz autora i izvora, spomenuta primjedba glede fusnota dijelom je ublažena. Što ne znači da abolira autora.
Potvrda upravo spomenutog je i činjenica da autor navodi cijeli niz događaja i data o kojima ne piše i svrstava ih u niz od samog osnivanja Muccuruma do pedesetih godina s kojima i završava knjiga. Uz to čitamo i jedan zavidan širok popis literature, gdje susrećemo i neka od imena koja nismo sretali kod ostalih makarskih povjesničara. Ovdje treba dodati i uvjerljiv pogovor ing. arh. Ljubomira Urlića koji radi decentnu analizu cijele knjige. U svakom slučaju čitatelj će se lako zbližiti i s autorom i njegovom knjigom. Prijatelji povijesti Makarske i Primorja dobili su na uvid jedno djelo koje dolazi u pravom trenutku, doista kao naručeno. Jer na neki način nadograđuje i zaokružuje sve one bitne teme, datume i njihove odrednice do sada poznate iz pera istaknutih povjesničara ovoga kraja. Škrabić iako to posebno ne ističe, štuje i slijedi baštinu Kaera, Jurišića, Ravlića, Glavine i uvažava doprinos mlađih, V. Urlića, Ćosića, Hrstića, Tomasovića. U tom respektabilnom krugu imena sad i autor Crtica iz makarske prošlosti osvaja svoje mjesto. Sa zaslužnim epitetom upravo spomenuta doprinosa, Škrabić uistinu s nekoliko tema a i samim pristupom djelu upotpunjuje dosad poznato i na taj način kao da zaokružuje epohu “slaganja povijesnih činjenica” bitnih za rodni mu zavičaj i najavljuje buduća analitička traženja koja će ponešto reći i o samoj epohi i autorima koji je obilježavaju. Na koncu najveći nedostatak te knjige je što je tiskana u 300 primjeraka, a potražnja već visoko nadmašuje tu brojku.
Ferdo ŠARIĆ