Božićni klasik: Biskupova žena

The Bishop’s Wife (1947.)
Redatelj: Henry Koster;
Uloge: Cary Grant, Loretta Young, David Niven, Monty Woolley;
Zarada: 3 mil $;
Trajanje: 109 minuta

Kada stigne Božić, televizija gotovo uvijek prikaže Divan život Franka Capre koji su mnogi proglašavali najboljim božićnim filmom. Međutim, ima jedan još bolji. Zove se Biskupova žena iz 1947. Dobitnik je Oscara za zvuk a nominiran je još za najbolji film, režiju, montažu i glazbu.

U filmu David Niven glumi biskupa koji pokušava izgraditi crkvu zanemarujući time svoju ženu (Loretta Young) i kćer, a Grant glumi duhovitog anđela kojeg biskup pozove molitvom. Anđeo se pojavljuje na samom početku filma gdje pomogne slijepcu da prijeđe ulicu, spasi malo dijete od udarca kamiona i pritom je stalno nasmiješen. Kako je on anđeo, zna da će biskup moliti Boga za pomoć pa je već došao prije biskupove  molitve. Supruga susreće starog prijatelja, profesora povijesti Wutheridgea, kojeg izvrsno glumi Monty Woolley, kojemu se anđeo počinje nabacivati. Dolazimo do kuće gdje živi biskup sa ženom, kćeri, psom, dvjema kućanicama i tajnicom. Upravo je na sastanku komiteta s bogatom gospođom Hamilton (Gladys Cooper) koja želi izgraditi katedralu u čast svog muža (anđeo je razuvjeri sviranjem kompozicije njezine najveće ljubavi iz mladosti na liri čiju melodiju samo ona zna). Toj ideji, gradnji crkve u čast Hamiltona biskup se protivi jer želi da katedrala bude za sve ljude. Komitet odlazi, biskup ostaje sam, gleda sliku katedrale i počne moliti Boga. Pojavi se Dudley i kaže da je anđeo. Biskup mu, naravno, ne vjeruje,  ali ne isključuje tu mogućnost. Nakon toga se film nastavlja u romantičnom i duhovitom tonu gdje Dudley izvodi duhovita čuda. Na kraju filma on odlazi jer je ispunio glavnu biskupovu molitvu, no to nije bila gradnja kaderale nego pomoć da nađe svoj put, a koji je on našao vraćanjem svojoj ženi. Kamera Grega Tolanda je puna dubokog fokusa što je njegov zaštitni znak. Prvi i prednji plan su skoro uvijek oštri što daje jedinstven ugođaj radnji filma izjednačujući tako Dudleya sa svim likovima u filmu; i ako on jest anđeo, on je to u ljudskom obliku svakidašnjeg stanovnika grada.

Režija je najbolja u Kosterovoj karijeri te mu je i donijela jedinu nominaciju za Oscara. Višestilna režija romantično bajkovite strukture koju izvrsno nadopunjuje montaža Monice Collingwood, a sve to još kao šlag na torti dovrši kao remek-djelo i prekrasna lirsko-romantična glazba Hugoa Friedhofera. Grant je izvrstan kao Dudley, zabavan i nasmiješen.

On želi da biskupova supruga bude sretna, više nego da pomogne biskupu da sagradi katedralu koja je na kraju samo zgrada, a vjera su ljudi, tolerancija, mir, blagostanje, sreća i ljubav, pa ju vodi u omiljeni restoran gdje godinama nije bila i u posjet profesoru kojem duhovito stalno nadopunuje čašu, a kad  je popije odlaze na klizanje – vrhunac je filma. Scena je neponovljiva i teško se može opisati. Jednostavno se mora vidjeti. Biskup je ozbiljan, rijetko se smije, ne vjeruje Dudleyu, ali ne odbacuje mogućnost da je on anđeo i da mu doista želi pomoći. Loretta Young je odlična kao njegova žena koja nije sretna zbog biskupova otuđenja od nje i kćeri. Ona je fascinirana Dudleyem jer joj vraća uspomene na vrijeme kad je bila sretna s mužem. Anđeo na kraju odlazi jer se počinje zaljubljivati u nju, a to nikako ne smije učiniti. U predzadnjoj sceni on kaže biskupu da se oni ne će sjećati njegova dolaska kad ode. Kraj filma je prekrasan. Biskup na misi u svojoj polupropaloj crkvi Svetog Timotija drži propovijed koju je napisao Dudley o izgubljenoj čarapi za darove; on stoji kod ograde crkve, smije se sretan jer  je ispunio svoj zadatak i odlazi. Profesor ga vidi prije ulaska u crkvu i čini mu se poznat, ali ne zna otkuda;  anđeo je i rekao biskupu da ga se nitko ne će sjećati kad ode. Scena je dvosmislena, simbolična i ostaje na gledatelju da je protumači kako želi što je majstorski potez redatelja i jedan od rijetkih završetaka filma u takvom stilu. Film se jednostavno ne smije propustiti. Ocjena 5.

Matija MATEŠ