Dnevnik: Divna BAN BAKOTA

U poeziji se nalazi ono što godi duhu

Divna BAN BAKOTA, pjesnikinja

Ponedjeljak, 6. prosinca

S darom se rodiš i tu darovitost moraš odnjegovati tako što ćeš proći mnoge utabane staze i ne skrši li te okruženje ili ti sam sebe, doći ćeš do točke kad moraš krenuti svojom stazom s licem i tijelom s kojim si rođen i koje vrijeme neumoljivo mijenja.

Gledala sam se tako u ogledalu i iščitavala bore oko očiju, svjedoke mnogih neprospavanih noći uz knjige poznatih i manje poznatih autora. Hoće li knjige potpuno iščeznuti, hoću li ja ikada prihvatiti da idem u korak s vremenom čitajući s interneta ne osjećajući pri tom kako papir šušti pod prstima? Hoće li se izgubiti svi ti tragovi i ona tišina u knjižnicama zauvijek?

S takvim mislima zaključala sam vrata.

Pokojni Ljubo Stipišić objašnjavao je da svaki vokal, svaki zvuk odlazi u svemir i da vječito živi, da je zvuk neuništiv i kao materijalan ne znamo gdje ide i gdje će nas sačekati. Možda je upravo to razlog zašto sam prihvatila prijedlog tajnika ogranka Matice hrvatske u Podstrani Zorana Jurišića da umjesto pjesnikinje i redovnice  reda klarisa Anke Petričević čitam njezine stihove na književnoj večeri u Splitu. Iako fizički nije bila nazočna, osjećala sam njezinu snažnu prisutnost. Umirujuće je na mene djelovala činjenica da sam je upoznala nekoliko mjeseci ranije. Umirujuće je djelovalo i to da su mene odgojile redovnice reda Služavki malog Isusa te sam u tom trenutku mislila da sam idealna zamjena za njenu fizičku neprisutnost.

U znak zahvalnosti Zoran i ja dobili smo lijepe darove. Ja sam dobila dvije knjige “Sv. Elizabeta u Splitu na Trsteniku” i “Tri duhovne skladbe sv. Elizabeti”, obje uredio Stipe Nimac.

 

Utorak, 7. prosinca

Samostan sv. Klare nalazi se u istoimenoj ulici u samom centru Splita opasan visokim zidom. S jedne i druge strane samostana su prometnice. Moglo bi se reći bučno u odnosu na ono što se zbiva unutar zidina. Unutra redovnice u dubokoj kontemplaciji brinu za ovaj svijet.

Zatražila sam susret sa “siromašnom gospođom” s. Marijom od Presvetog Srca. Ona ima eliksir ljepote koji nije pronađen na glinenim pločicama u nekom samostanu i ne trebaju joj kirurzi da joj sačuvaju mladost. Riječima vraća pomaknute dijelove koji čine da se čovjek osjeća drugačije. Zbog zdravstvenog stanja ne može primiti nikoga i u svojoj 91. godini više nije u stanju pisati. Zadnju pjesmu napisala je 2. studenoga 2021. što i nije tako davno. Šalje mi je na dar iako je zapravo napisana za sestru iz istoga reda. Imam osjećaj da mi se srce fizički povećava. Ulazim u nekakav međuprostor između stvarnosti i nekog drugog svijeta.

Možda je ovo njena zadnja pjesma! Ja je imam ispisanu njezinim čitkim rukopisom i osjećam obavezu da je stavim u svoj dnevnik.

Neobjavljena pjesma
Anke Petričević

napisana 2. studenoga 2021.

U ČAST SV. LUCIJE

U svoje si vrijeme živjela za Krista

Po njegovom bolnom stupala si tragu

Duša ti bila kao ljiljan čista

Po muci Tvojoj davao ti snagu.

O Lucijo draga, bješe uzor svima,

Obilno dare dijelila si svoje,

Radosno dijeleći dobrima i zlima,

Uzorno bješe milosrđe Tvoje.

Djeca su znala za Tvoju dobrotu,

Skupljala sve više uz osobu Tvoju,

Zboreć im da shvate svu Božju ljepotu,

Molitvu si za njih prinosila svoju.

Ubrzo Ti uzor postade svem Svijetu,

Na imendan dare razdijeli do kraja,

Po dobroti svojoj bila slična cvijetu

Stvorivši zvonca od svojega sjaja.

Stog na imendan Tvoj sva zvončića zvone,

Unose radost u sva srca tužna,

Sve nepravde, grijehe tužbe mnogih lome,

I nestaje posvud površina ružna.

O Lucijo mila i nama se smiluj,

Naša srca bolna ispuni dobrotom,

U naše ime mnogu djecu miluj,

Srca nam trajno ispunjaj čistoćom.

 

Srijeda, 8. prosinca

Ne mogu se izbrisati ti tragovi djetinjstva, te livade, maslačci i cvijeće. Ne može se izbrisati ni poništiti stara kuća, ni grob. Ni onaj slavuj koji je pjevao danju, ni ćuk koji se glasao noću. Ne može se zaboraviti ono odakle si potekao.

Danica Bartulović jedna je od onih pjesnikinja koja je toliko opjevala svoj rodni kraj, a plam domoljublja i vjere ne ostaje skriven. Dapače, ona ga razotkriva.

Prijateljstvo između nas dvije je fluid koji svaku zajedničku književnu večer čini uspješnom iako se stilski mnogo razlikujemo. Zajedničku književnu večer planirale smo napraviti u knjižnici Marka Marulića u Podstrani no odgodile smo je za neka bolja vremena. Zanimljivo je bilo čuti od knjižničara, bivšeg profesora hrvatskog jezika, da u samoj Podstrani živi desetak pjesnika te da  poeziju ne čitaju ni oni koji je pišu. Zanimljivost je i ta da postoje ljudi koji posuđene knjige vrate nakon dvadeset godina. Često uz knjigu prilože pisamce isprike, a nekad i nešto novca.

Mene su pronašle dvije zbirke poezije. Zbirka Vladimira Visockog u prijevodu Luke Paljetka “Moj cilj horizont” i zbirka Petra Gudelja “Za svojim pjesmama”.

 

Četvrtak, 9. prosinca

Novi broj polugodišnjaka za kulturu i društvena pitanja “Podstranska revija” u nakladi ogranka Matice hrvatske u Podstrani je u pripremi. Trebao bi izići pred Božić. Mještani Podstrane mu se raduju i rado ga komentiraju. Glavna tema 42. broja je 50 godina od Hrvatskog proljeća. Komunikacija među članovima uredništva zbog epidemioloških mjera uglavnom se odvija putem elektronske pošte. Jutros sam poslala novu pjesmu Zlatku Jurasu za pjesničku rubriku Perun. Zlatko vrijedno radi na prikupljanju pjesama.

Navečer sam se našla slučajno (ako postoji slučajnost) na večeri poezije u jednoj splitskoj kavani gdje se svakog utorka nađe neformalna grupa pjesnika i pisaca koji nastoje očuvati dragulje duha dok se u životima istih sugerira maska, uz neprestano slušanje istih zvučnih rečenica u supermarketima. Čitaju svoje stihove, ali i stihove drugih autora.

U poeziji se nalazi ono što godi duhu. Od poezije zapravo uvijek dobiješ više nego što si u stanju primiti jer pjesnik je uvijek negdje u beskraju, izvlači iz vlastite srčike ono najtananije i najfinije u redoslijedu riječi povezanih skladno poput nota u crtovlju. Ne povežeš li riječi na pravi način pjesma se urušava isto kao što se i ovaj svijet urušava jer se predugo niti ovog svijeta povezuju onako kako ne treba.

 

Petak, 10. prosinca

Posebna adventska večer dogodila se u Sveučilišnoj galeriji gdje je upriličen književni susret s čovjekom koji izgleda u živo jednako kao i na fotografijama. Miro Gavran došao je sa suprugom u Split da predstavi svoj roman “Judita” inspiriran Marulićevom Juditom i “Odabrane drame – 2001. – 2021.” Impresivne su brojke koje govore o njegovom radu. Nije lagano ni nabrojati sve naslove romana, priča za djecu, drama, zbirki poezije. Gavranova djela prevedena su na više od  40 svjetskih jezika, a njegove drame je pogledalo preko četiri milijuna gledatelja. Na vrlo duhovit i topao način pristupio je okupljenoj splitskoj publici te u otprilike dva sata druženja iznio mnoge zanimljivosti o sebi. Govorio je o svojim djelima, ali i o svom djetinjstvu, školovanju, pisanju, te kako je upoznao  svoju ženu Mladenu, kazališnu, filmsku i televizijsku glumicu, koja nam je tu večer pročitala ulomak iz romana ”Judita” kao i stihove poezije iz njegovog biblijskog ciklusa. Biblija mu je velika inspiracija, a sveti Pavao omiljeni autor zbog načina na koji piše o ljubavi te priznaje da još uvijek traži na koji  bi on način  pisao o sv. Pavlu. Kao predsjednik Matice hrvatske nada se suradnji sveučilišta i Matice hrvatske, a za sve nas koji  prolazimo kroz pandemiju kaže da je u planu da  Odjel za medicinu Matice hrvatske progovori i o tom najvećem problemu današnjice.

 

Subota, 11. prosinca

Svi mi moramo raditi na unaprjeđivanju sebe samih kao i svijeta oko sebe. Što je čovjek pozicioniran na višem duhovnom levelu, postaje skromniji. Kad kažem skromniji, ne mislim pri tom da bi čovjek trebao odbaciti sve ono što ga čini uspješnim i što ga raduje.

Čovjek mora u sebi pronaći ono što ga čini prizemljenim i ako već hoćete, mora pronaći Boga ma kako Ga zvao. Ta veza stvara čovjekovu jednostavnost pa gleda drugog čovjeka kao svoj odraz.

Zašto se mi sad dijelimo? Je li nas ta distanca od dva metra udaljila od onog što smo dosad savladali i stekli na svom duhovnom nivou da sudimo jedni druge? Nismo li trebali naučiti da brat brata ne bi trebao suditi? Doista smo se pogubili! Dopiru slike iz svijeta i u našim glavama se odmotavaju raznorazni scenariji budućnosti. Strah se zavlači u kosti, u oči, preuzima biće. Ipak intuitivno shvaćamo da smo kao ona žaba koja je upala u bunar i misli da je to ocean. Povratiti  osobine  bića poput plemenitosti i ljubaznosti postaje nužnost jer jednog dana više ne ćemo nastavati ovaj svijet. Svijet će baštiniti naša djeca, unuci i generacije koje dolaze. Kakav ćemo im svijet ostaviti, vrijeme će pokazati.

 

Nedjelja, 12. prosinca

Kad stekneš jednu vrstu poniznosti kao rezultat veze s Bogom, počinješ vjerovati da je za tebe najbolje ono što dolazi iz tvoga središta. Unatoč ovom vremenu u kojem živimo uspijevam pronaći u sebi mir, sposobnost da razgovaram sama sa sobom,  shvaćajući da osjećaj manjkavosti kakav se ponekad javi samo je kontrast onome što zaista jesam.

Nedjelja je. Zvona zvone. Tišina mi prija iako ona zna da bude sredstvo udaljavanja od drugog čovjeka. To najbolje znaju žene kad se naljute na svoje partnere pa se zavuku u šutnju i nikako da progovore. U toj šutnji kao da postoji nekakva sigurnost, ali i strah da te ne dotakne snaga jačih riječi. Ali kad više ne postoji riječ koja bi zašla u dublje slojeve tvoga bića, nužno je da postaneš poput Ivana Krstitelja koji viče da se pripravi put Gospodinu.

Zastanem tako da razmislim u kojim trenutcima i pod kakvim pritiskom sam radila proboj na drugu liniju života? Misli su samo oružje s kojima se radi premještanje. Jednom kad to uradiš više nema natrag. Bojim se da se i svijet prebacio na drugu liniju i da nema natrag.