III. SVJETSKI FESTIVAL HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI ZAGREB, od 15. do 17. studenoga 2021. (3)

LIPO JE HRVATSKI GOVORITI (3)

Piše: Dorothea ZEICHMANN

III. Svjetski festival hrvatske književnosti u organizaciji Hrvatske kulturne zaklade – Hrvatskoga slova i suorganizaciji Društva hrvatskih književnika održan je od 15. do 17. studenoga 2021. u Zagrebu, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića. Organizacijsko i uredničko povjerenstvo SFHK čine: akademik Ivan Aralica, akademik Luko Paljetak, dr. sc. Željka Lovrenčić, Đuro Vidmarović i Stjepan Šešelj. Tema ovogodišnjeg festivala je Položaj hrvatskih književnika u državama u kojima žive i vezama s matičnom hrvatskom kulturom i književnošću, te izgledi tih veza sutra i ubuduće. Sudionici su književnici koji se u svojim sredinama bore i za prava Hrvata kao manjinskoga naroda, a to su Hrvati iz Bačke-Vojvodine-Srbije (Tomislav Žigmanov, Lajčo Perušić, Vladimir Nimčević, a govorili su i prof. dr. sc. Josip Lisac, prof. dr. sc. Sanja Vulić…), te Hrvati iz Boke kotorske – Crne Gore (Diana Milošević, Vladimir Marvučić, Zvonimir Deković i Adrijan Vuksanović, o kojima je govorio i dr. sc. Domagoj Vidović). Festivalu su se odazvali i hrvatski književnici iz Čilea (Oscar Andrès Barrientos Bradašić, Andrés Morales Milohnic) koji potvrđuju potrebu ubaštinjenja njihova djela u hrvatsku književnost kao i svih književnika koji stvaraju izvan Hrvatske. U programu Festivala održana je i izložba Ilustracije hrvatskih slikara i grafičara Alberta Kinerta, Ivice Antolčića i Ivana Viteza u knjigama hrvatskih književnika, u suradnji s NSK u Zagrebu.

Izlagati na temu položaja hrvatskih književnika u državama u kojima žive i vezama s matičnom hrvatskom kulturom i književnosšću trebali su i Petar Hategan (Keča, Rumunjska), Jurica Čenar, Agnjica Čenar, Dorotea Zeichmann (Gradišće, Austrija), Antonio Piccoli, Leopoldo Lalli, Antonio Sammartino (Molise, Italija), Vladimir Marvučić (Svebarje, Crna Gora), Diana Milošević (Kotor, Boka kotorska, Crna Gora), no oni su svoj dolazak ispričali pandemijom Covid-19. Dorotea Zeichman je dostavila tekst koji je namjeravala pročitati na SFHK pa ga ovdje objavljujemo kao i dio njezina pisma: Sigurno ste čuli, da se je situacija u Austriji – ča se tiče korona-virusa – dramatično pogoršala, ne dozvoljava putovanje ili druženje, grozi se još i novi lockdown odnosno ponovno zaključanje. Uočigled ove situacije odlučili smo Jurica Čenar i ja, da na žalost, nećemo putovati u Zagreb. Žao mi je, ča neću moći sudjelivati pri Svjetskom festivalu hrvatske književnosti. Jako sam se veselila, družiti se i bliže upoznati vas i druge pjesnike i pjesnikinje i znanstvenike pak znanstvenice. Šaljem najlipše pozdrave svim a Vam i Festivalu željim sve najbolje i puno uspjeha! Sa srdačnim pozdravom Doroteja Zeichmann. (PS: Priloženo šaljem Vam moj prinos odnosno kratak govor, koji sam se ufala usmeno prezentirati na našem lipom jeziku.)

Poštovani književniki, dragi gosti! Ja sam Doroteja Zeichmann, rodjena Lipković, rodom iz Klimpuha, mišano-govorećega, nekad čisto hrvatskoga sela na madjarskoj granici, ko leži u sjevernom Gradišću/Burgenlandu u kotaru Željezno/Eisenstadt.

Klimpuh je poznat za takozvani „Klimpuški misal“, bolje rečeno Klimpuški rukopisni fragment (Klingenbacher handschriftliches Fragment) iz ljeta 1564. Ov fragment je dakle najstariji jezični spomenik Gradišćanskih Hrvatov. Klimpuški misal (po nimšku: Klingenbacher Missale).

„Za svaku narodnosnu skupinu početak pismenosti predstavlja značajan korak k njihovom priznavanju kao samostalne zajednice. To je od osebite važnosti za manje kulturne skupine……“ Tako piše Katarina Tyran u svojoj knjigi „Klimpuški rukopisni fragment – analiza najstarijega poznatoga pisanoga i jezičnoga spomenika Gradišćanskih Hrvata“, ka je nastala iz nje diplomskoga djela na ovu temu.

Zapis u klimpuškom misalu datira iz 1564. ljeta. Ali more se reći, „da je naziv Klimpuški misal ili Klimpuška knjiga neprecizan i netočan. Riječ je o fragmentu, liturgijskim zapisima ili bilješkama koje nalazimo u misalu, točnije rečeno na njegovoj posljednjoj stranici.“ Naziv Klimpuški misal koristio se je kao sinonim za čitavu knjigu koja je bila u posjedu Klimpuške župe.

Pravo značenje takozvanoga „Klimpuškoga fragmenta“ su bilješke na zadnjoj strani misala, napisane u tri jeziki i to na ćirilici, gagoljici i latinici i broj 1564. Napisan je „Očenaš“ i vazmena pjesma/jačka „Kristuš je gore ustal…“ .

A zdola, u zadnjem redu zadnje strani je potpis farnika „Fylypowych“ i ime farnika „pop Juray Žywanych“.

Pretpostavlja se, da su Hrvati naselili Klimpuh izmed 1558. i 1565., a da je naseljavanje završeno do 1581. ljeta.

Mi Gradišćanski Hrvati podiljeni smo od sjevera ča do juga Gradišća na Hate, Poljance, Dolinje ili Dolince, Vlahe i Štoje. A pokidob postoju različne seoske varijante i različni dijalekti u našem jeziku, morao se je ov normirati. Gradišćanskohrvatski književni jezik temelji se na čakovsko-ikavsko-ekavskom narječju, ne poklapa se ni jednim seoskim govorom u Gradišću, nijednomu nije materinski jezik, ali potriban je za upotribljavanje u škola, uredi, crikvi i t.d.

Uvijek se je pisalo o nami i za nas. Med prvimi su to bili Stipan Konzul i Antun Dalmatin, protestanski svećeniki, ki su izdali „Postilu“ u ljetu 1568. Tako je išlo dalje od Grgura Mekinića („Dusevne peszne“), Lovre Bogovića („Hisa zlata“), Eberharda Kragela („Csetveroversztni duhovni persztan“) dalje ča do Mate Meršića Miloradića i Ignaca Horvatha. Ali sada, u poslidnjih nekoliko ljet, tako mi se čini, se kod nas već piše i publicira nego ikada.

Misleći na tu činjenicu, došlo mi je na pamet, kako je pred raspadom Austro-ugarske monarhije književna ili opće kulturna djelatnost zvanaredno procvala i bila tako rekuć u punom cvijetu. Morebit su se kroza to raspad i propast jasnije oćutili? Tako mi se čini i kod nas Grad. Hrvatov. Čim manje nas je, čim već se asimiliramo i zatapamo u nimškom (ili ugarskom ili slovačkom) oceanu, tim već se o nami piše i publicira. Mislim da je to zanimljiva činjenica.

Mi Grad. Hrvati borimo se protiv mnogo suprotnosti, med ostalim protiv manjkanja zadovoljavajuće naobrazbe/odgoja u svojem materinskom jeziku, ča je u toku povijesti peljalo do ćuti manjevridnosti, ka je – barem u poslidnjih recimo 50 ljet – peljala do asimilacije, ponekad potpuno svisne i slobodnovoljne. Sve u svem moremo reći: Zatapljemo se u nimškom oceanu, ali još se nismo zatopili.

Kod nas se ovo ljeto svečuje „100 ljet Gradišće“ – i ako znamo da to iz već razlogov nije čisto točno – Gradišće je, kot znamo, najmladji dio, najmladja savezna zemlja Austrije. A mi? Mi se nalazimo skoro 500 ljet na području današnje Austrije (prije zapadne Madjarske), ali i Madjarske i Slovačke. I ako su se naši ljudi čudakrat bojali izumiranja i pozabljenja (i naš poznati pjesnik Mate Meršić Miloradić piše o tom), peljala nas je sudbina neobičnim, vijugavim a ponekad i teškim putem ča do danas. Uvjerena sam, da će nas – ako Bog da – i nadalje peljati barem još nekoliko ljet.

Mislim da je jasno i da se ne triba o tom mnogo diskutirati: Tribamo, mi moremo upotribiti, svaku pomoć, podršku, ku dostanemo bilo od ke strani, a pravoda i od naše „stare domovine“.

Kot mlada studentica našla sam novu duhovnu domovinu u našem klubu, u Hrvatskom akademskom klubu u Beču. „Kćer sam djelača“ – kot pišem u jednoj svojoj pjesmi – ka je na svoj način našla put k riči, pismu i pisanju pjesam i proze na našem lipom gradišćansko-hrvatskom, isto kot i na nimškom jeziku.

Dozvolite mi, da na kraju recitiram svoju pjesmu „Ništ ne hasni“, ku sam napisala 1982. ljeta i ka zrcali našu (nas HAK-ovcev) skrb za opstanak i borbu protiv asimilacije.

Ništ‘ ne hasni

Trsiš se:

lipo hrvatski govoriti,

lipe jačke jačiti, naše kazališne predstave gledati,

u klubu se s drugimi upiti,

predavanja poslušati,

ponekad neku pjesmicu napisati,

nekoliko redi u Hrvatski novina pročitati,

o našem stanju diskutirati,

naše funkcionare podnositi,

na važnost dvojezičnosti upozoravati,

na tamburici cincljati,

hrvatsko-nimšku mišavinu kot svoje ljubiti,

mlačne u hrvatskoj vjeri razumiti,

i hrvatske junake u obzir zeti,

a ne je na livoj (ili desnoj) strani ležat ostaviti,

ne cijeli čas germanizme upotribljavati,

Robakove fene na pravi put zapeljati,

na stalnu borbu i pripravnost opomenjivati,

za sve neprijatelje znutra i zvana            Hrvatstva moliti.

Za Nobelovu nagradu to na žalost nije dosta.

Pre malo smo internacionalni.

Rusi nas još nisu došli panslavizirati.

Ča ćeš? Trsiš se, a ništ’ ne hasni.

Lipa hvala!