Dnevnik: Petar ELEZ

Došašće i Božić u Vukovaru

Petar ELEZ, ravnatelj Državnog arhiva u Vukovaru

 

Ponedjeljak, 20. prosinca

Među Savom, Dunavom i Dravom,/uvik nigdi kraj neke granice,/živili su od vrimena davnih/ naši stari Šokci i Šokice…/ Riječi su to uglazbljene pjesme pučke pjesnikinje Mande Oršolić: Naša grana ne smije propasti, koja se sinoć, u nadahnutoj izvedbi Štitarskih tamburaša, razlijegala prepunim Domom kulture u Štitaru. Njome je, prigodno, započelo predstavljanje knjige  Štitarci u Velikom ratu 1914. – 1918. Autor knjige, Mato Dominković, svrstao se tako u uski krug kulturno i povijesno angažiranih zavičajanika iz posavskog dijela Vukovarsko-srijemske županije (u nešto davnijoj prošlosti prostor Vojne granice) kojima je pošlo za rukom opisati spomenuti rat iz perspektive svojih negdašnjih sumještana. Istraživački pothvati ove vrste nerijetko su otežani okolnošću da arhivsko gradivo nastalo poslovanjem austro-ugarskih upravnih općina s područja Srijema, pa tako i one štitarske, u Državnom arhivu u Vukovaru kronično nedostaje. Razlog tome leži u činjenici da je isto ciljano i sustavno uništavano u prevratničkim događajima s kraja Prvoga i napose Drugoga svjetskoga rata. Povijest, međutim, umije otajno prodahnuti ljude koji su čvrsto ukorijenjeni u domovinu i zavičaj. Po završetku predstavljanja knjige druženje nazočnih uzvanika nastavilo se u srdačnom i radosnom predbožićnom ozračju na otvorenom prostoru ispred Doma kulture, uz kuhano vino, pečenu slaninu i kobasice, a sve povodom obilježavanja prvoga Adventa u Štitaru.

 

Utorak, 21. prosinca

Godina je na izmaku i planirani kulturni programi Arhiva, napose oni povezani s njegovom izdavačkom djelatnošću, polako se privode kraju. Urednički posao osim iskustva iziskuje znanje, upućenost u temu, kontakte s autorima i drugim suradnicima te nadasve posvećenost i vrijeme. Ipak, lijep je osjećaj u ruke uzeti knjigu koja je do prije godinu dana bila tek idejom ili nedorađenim rukopisom. Koliko nam je zapravo poznata povijest  nastanka knjiga s kojima se svakodnevno srećemo? I knjigu, baš kao i čovjeka, netko prethodno treba kultivirati, odnosno urediti i prirediti za svijet. I kao što nema savršenoga čovjeka tako vjerojatno nema ni savršene knjige. Ima, međutim, mnogo dobrih, kvalitetnih i nadasve korisnih knjiga. Htio bih vjerovati da je jedna od njih i knjiga: Nastanak vojne granice i povijest grada i tvrđave Brod na Savi s 8 ilustracija, nedavno tiskana u nakladi vukovarskoga arhiva i Općine Bošnjaci. Anton Lešić, austro-ugarski general, rodom iz Bošnjaka, napisao ju je i objavio na njemačkom jeziku u samo predvečerje Prvoga svjetskoga rata. Sada je napokon doživjela i svoj prijevod na hrvatski jezik. Poglavlja koja sadrže piščeva opažanja o ljudima, događajima i običajima njegova vremena odišu mirom i spokojem i gotovo ničim ne predskazuju skorašnje skončanje čitave jedne povijesne epohe, kao i civilizacije po kojoj je i danas prepoznatljiva. Što je sve Lešić imao za reći i napisati tek svega četiri godine poslije? To, po svemu sudeći, nikada ne ćemo doznati.

 

Srijeda, 22. prosinca

Već danima našim domom odjekuju zvuci flaute. To se moja kći Anastazija intenzivno priprema za adventske nastupe glazbenog odjela OŠ Dragutina Tadijanovića iz Vukovara. Slušam je iz susjedne sobe i, svjestan njene odlučnosti i upornosti da zadani repertoar izvede što savršenije može, osjećam silno zadovoljstvo. Navečer, u društvu supruge Sonje i mlađe kćeri Katarine krećem prema Hrvatskom domu Vukovar gdje se održava Božićni koncert polaznika Glazbene škole. Usput odlazimo po sina Pavla do prostranog dvorišta vukovarskog muzeja (Dvorca Eltz) u kojem su smješteni klizalište i Betlehem s jaslicama. Prekrasan prizor vukovarske mladosti u prekrasnom baroknom ambijentu. Žao mi je što si tijekom Došašća nisam dopustio više slobodnog vremena i više bezbrižnih trenutaka poput ovoga. Koncert je kao i uvijek razdragao ponosne roditelje. Osobito je bio dojmljiv nastup školske tamburaške sekcije, ali su nas, naravno, svojim izvedbama oduševili i drugi mali (i oni nešto stariji) glazbeni virtuozi.

 

Četvrtak, 23. prosinca

Na posljednjoj misi zornici ovoga Adventa, fra Matija, naš župni kapelan, nadahnuto je propovijedao o Božjoj ruci koja uvijek bdije nad čovjekom, pozvavši pritom okupljene vjernike da i sami Nebeskome Ocu uzvrate ljubav pružanjem sinovske ruke zajedništva i pomirenja. Podsjetilo me to na sliku kojom sv. Ignacije Loyolski u svome Promatranju o  Utjelovljenju  opisuje kako Trojstveni Bog motreći „širok i prostran svijet“ i različite ljude (narode) na njemu, a koji se „među sobom tuku, ubijaju i srljaju u pakao…“, odlučuje da „druga božanska osoba postane čovjekom te da tako spasi ljudski rod.“ Kuća u kojoj anđeo Gabrijel naviješta Djevici Mariji da će začeti i roditi Isusa ili Betlehemska štalica, kao mjesto njegova rođenja, s Ignacijevog se kontemplativnog motrišta, u odnosu na okolni svijet prepun protivština, doimaju oazama Božjega mira, ljubavi, milosti i, što je osobito važno, susreta čovjeka s Bogom. Današnji kršćanski svijet, međutim, svojim sve učestalijim zatajenjima kristološkog identiteta Božićnih blagdana, ostavlja dojam nekoga tko se srami ne samo štalice i maloga Boga u jaslicama nego i vlastite krvne povezanosti s Njime. Na slična me je razmišljanja potakla i izložba Državnog arhiva u Osijeku: Božić na starim čestitkama i druge akvizicije u 2021. koju sam danas imao čast službeno otvoriti. Stare božićne čestitke, na kojima se može vidjeti seljake koji preko debelih snježnih nanosa odlaze na polnoćku, djevojku u narodnoj nošnji koja radosno kiti bor ili obitelj okupljenu oko blagdanskog stola, odsijevajući neposrednošću, prostodušnošću i toplinom patine svoga starinskoga kolorita, i same svjedoče o vrijednostima i idealima nekog (ne tako) davno minulog doba do kojih samosvjesno europsko društvo sve manje drži.

 

Petak, 24. prosinca

Badnjak je. Od ranoga jutra teku pripreme za doček Božića. Ovoga Badnjaka, tijekom popodneva, s nama su Marko i Luka, moji nećaci. U predvečerje u kuću unosim bor i dok s njime u rukama prelazim preko praga ukućanima i gostima velim: „Dobro Vam došla Badnja večer“, a oni mi odgovore: „I s tobom zajedno“. Zatim ga uspravljam, uglavljujem i učvršćujem u stalku što katkada zna biti zahtjevan posao. Čitava kuća miriše po svježoj borovini. Nakon toga odlazimo u crkvu na Dječju polnoćku koja započinje prigodnim dječjim predstavama. Mali su župljani ove godine, među ostalim, glumili mjesece u godini koji iščekuju Božić. Vrativši se kući nastavljamo s kićenjem bora. Prvo idu lampice, a nakon njih kuglice. Svi u tome sudjelujemo i u toj žurbi i uzbuđenju se sudaramo jedni s drugima. Čim smo ga tako ukrasili i upalili lampice netko se od djece požurio ugasiti svjetlo kako bismo njegovu raskoš doživjeli u punom sjaju. Potom pripremamo štalicu s jaslicama. Ranije tijekom dana nabrao sam mahovinu s temelja jedne u ratu srušene kuće, dok štalicu (zapravo špilju Isusova rođenja, davno izrađenu od nekog šupljeg drveta) i figurice Svete Obitelji, Isusa u jaslicama, anđela, pastira, magarca, vola, krave i ovčica imamo već otprije spremne. Za djecu je otvaranje limene kutije s figuricama, koje su, u mraku tavana, gotovo godinu dana bile skrivene njihovim očima, uvijek novo otkriće. Ove su godine već dovoljno odrasla da su uređenje i namještanje jaslica u stanju samostalno privesti kraju. Pavao pažljivo u štalicu i oko nje polaže mahovinu, a Anastazija i Katarina umeću i postavljaju figurice. Jednom sam slušao nečije svjedočenje o tome kako je postavljanje štalice i samo pomalo kontemplativni čin. Poseban trenutak Badnje večeri uvijek je onaj u kojem u kuću unesem slamu i rasprostrem je po podu, a djeca se onda po njoj valjaju, prekrivaju se njome ili je uokolo razbacuju. Božić oduvijek ima svoje mirise i okuse, svoje boje i teksture, svoje slike, zvukove i pjesme, svoje običaje i svoje uspomene… I zato je Božić Božić.

 

Subota, 25. prosinca

Nakon otvaranja darova i jutarnje Božićne mise odlazimo u Gradište, k roditeljima moje supruge, na božićni ručak i čestitanje. Ondje su već pristigli njena braća i sestra, od kojih neki i sami imaju svoje obitelji pa je dnevni boravak pun odraslih ljudi i djece svih uzrasta. Kasno popodne, na povratku iz Gradišta, posjećujemo i moje roditelje te braću i sestre. Prilika je to za nas odrasle da opušteno divanimo i zbijamo šale, a za djecu da još jednom budu darivana od djedova, baka i rodbine, a ponajviše da osjete kako je bit Božića u kršćanskom zajedništvu kojemu je obiteljsko gnijezdo okvir i temelj.

 

Nedjelja, 26. prosinca

U mislima sam već u novom radnom tjednu. U njemu ću, po svemu sudeći, dobiti na uvid prve primjerke nove didaktičke igre: Vinkovci, od davnine. Program je realiziran zahvaljujući financijskoj potpori Ministarstva kulture i medija RH, Grada Vinkovaca i Vukovarsko-srijemske županije. Premda je spomenuta igra zamišljena kao pomoćno nastavno sredstvo, te je u tom smislu primarno namijenjena nastavnicima, profesorima i učenicima vinkovačkih osnovnih i srednjih škola, zapravo vjerujem da će na dobar prijam naići među svekolikom vinkovačkom javnosti. Natjecatelji koji u njoj sudjeluju odgovaraju na pitanja povezana s poviješću i kulturnom baštinom Vinkovaca i okolice, kao i s njihovim poznatim i zaslužnim zavičajnicima. Profesor Tomo Šalić, stručni suradnik na ovom projektu, dao si je truda te, putem 180 pomno odabranih pitanja i odgovora na njih, uspješno ukazao na temeljne odrednice vinkovačkog kulturnog identiteta. Među njima napose treba istaknuti: (više)tisućljetni kontinuitet naseljenosti spomenutog prostora, prisutnost drevnih civilizacijskih tekovina (npr. najstariji europski kalendar – tzv. Vinkovački Orion), bogato nasljeđe antike i duga tradicija kršćanstva (kolonija Cibale i njena biskupija), istaknuta uloga Vinkovaca u razvoju Slavonske (i srijemske) vojne granice, razvoj Vinkovaca kao jednog od značajnih (urbanih) sjedišta Šokadije, nadaleko prepoznatljive vinkovačke kulturne manifestacije (npr. Vinkovačke jeseni) te istaknuta geostrateška uloga Vinkovaca u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu. Uistinu lijep dar Arhiva gradu Vinkovcima i njegovim žiteljima na izmaku 2021. godine.