Palucaju zmije, da. A država Hrvatska pravi se blesavom. Ako ništa i nigdje, vidljivo je iz odnosa prema dvije europske rezolucije o totalitarnim režimima, gdje se komunizam ni po čemu ne izdvaja od nacizma i fašizma, jer je “hrvatska elita” uspjela obje rezolucije razvodniti, “pacificirati”, ako je moguće i prešutjeti. Zašto? Pa zato što su u eliti oni kojima je obiteljski ili na druge načine ono doba blisko, genetski usađeno i jednostavno ne podnose da se išta loše govori o komunizmu
Televizije su se natjecale tko će napraviti originalnije emisije uoči i na dan Božića, što mi je dobro došlo jer sam zbog bolova u leđima i silnih aspirina ionako veći dio dana i noći prespavao. Sjećam se samo nekoliko puta ponovljene poslovice iz bunara narodne mudrosti, to jest one “Bolje da umre selo, nego običaj” ili običaji. Da narod nije uvijek pametan, svjedoče ne samo izborni ciklusi, nego i rečena sentenca, jer ako selo izumre, tko će održati običaje, prosim vas. Još samo čekam da netko zahvati šire pa kaže: Bolje da izumre Hrvatska, nego hrvatski običaji. No dobro, samo se zabavljam, takvo je doba godine, radost, mir, vino i pjesma, sve do Sveta Tri Kralja koji su ove godine ranije krenuli s istoka, jer znaju da bi mogli završiti u karanteni barem sedam dana, pa se požurili.
Od darova (mir, zlato, tamjan) ljudi najviše vole zlato. Pri kraju godine dijele se zlata, biraju najbolji od najboljih u raznim kategorijama društva, od gospodarstvenika do športa, a je li nagrada za najgospodarstvenika pod nazivom “Zlatna kuna” zadnji put dodijeljena, vidjet ćemo, morat će promijeniti ime u “Zlatni euro”. Odurno. Još je pred nama nekoliko dana za naj nečega u nečemu, pa i umjetnostima gdje rade pučke kuhinje unutar branša, te naj obično nisu naj, a oni koji jesu naj obično su skuhani i pojedeni. Kad oni iz kuhinja dođu na međunarodno tržište, čudimo se što ih nitko ne će.
Kad smo kod darova, dobio sam ih nekoliko u obliku knjiga ili publikacija. Godina 2021. bila je doista godina sjećanja i prisjećanja, a imalo se i što pamtiti u okruglim obljetnicama. Najbolje je prošlo Hrvatsko proljeće, izložbe, televizijske serije, junaci i junakinje hrvatskoga preporoda u 20. stoljeću. Godine koje završavaju brojkom jedan uvijek su sudbonosne za Hrvate i Hrvatsku, pa se nastavilo okruglim obljetnicama događaja (posebno jesenskih i zimskih) ratne 1991., a i međunarodno priznanje hrvatske države moglo je pasti, i palo je, na tu godinu koja završava s jedan, odnosno oni koji poznaju stvari tvrde i danas da rečeno priznanje nije bilo 1992. nego 7. rujna 1991. pravorijekom Badinterove komisije. Govori se o tome i u publikaciji Hrvatskoga diplomatskoga kluba koji djeluje već dvadeset godina i vrlo je ugledan, u knjižici koju je vješto sročio Emilio Marin, diplomat, redoviti inozemni član Francuske akademije znanosti i umjetnosti, veleposlanik pri Svetoj Stolici početkom stoljeća. Citira i mnoge uglednike koji su držali predavanja u Diplomatskom klubu, a pažnju mi je privuklo izlaganje meni neobično simpatičnog, stamenog i poštenog, na žalost nedavno preminulog Milana Ramljaka, s kojim sam bio na istoj frekvenciji u teškim vremenima. Zašto mi je baš njegovo predavanje zanimljivo, a trebalo bi biti i svima. Zato što govori o činjenicama poznatim i nepoznatim. Govor je bio započeo (godine 2010.) rečenicama o obilježavanju Dana neovisnosti i drugih blagdana u posljednjih deset godina, koji više sliče loše pripremljenim komemoracijama nego dostojanstvenom nacionalnom slavlju. Očito je, govorio je Ramljak, da politička elita nema dovoljno svijesti ni o ulozi kolektivnoga sjećanja u oblikovanju identiteta jednoga naroda. “Zato se pitam” nastavlja, “imaju li Hrvati neki donji prag osjetljivosti, nešto što je nacionalna svetinja i u što se ne smije dirati. Po svemu sudeći nemaju.”
Bitno je znati
A sada o nepoznatom. Uoči Božića koji smo netom proslavili, prisjetismo se, je li, božićnog Ustava koji pada u godinu koja doduše ne završava brojkom jedan. Božićni je Ustav bio velik događaj, nema spora, prekid s Jugoslavijom (još ponešto oprezan), s komunizmom, do tada vladajući Srbi u Hrvatskoj stavljeni na mjesto koje im pripada, kao manjini sa svim pravima (osim da nas teroriziraju, što je dobar dio njih potom ipak oružano učinio). Ali! Ono što široj javnosti nije poznato jest ovo: prvi ustavno-pravni akt secesije (sc. od Jugoslavije) donijela je Republika Srbija, dotično Ustav Republike Srbije od 28. rujna 1990. (znači, mjesecima prije hrvatskoga božićnog Ustava). Taj je srbijanski akt tiskan u njihovu Službenom glasniku. U svojoj knjizi objavljenoj 1995. – podsjeća Ramljak – Ivan Stambolić otvoreno kaže da je taj Ustav bio “prvi zvanični dokument kršenja pravnog ustrojstva Jugoslavije i secesije Srbije. Srđa Popović piše u članku “Marš na istinu” da je “sukob (u bivšoj Jugoslaviji) od prvoga dana bio međunarodni pošto je Srbija postala nezavisna država po sopstvenom Ustavu od 28. septembra 1990., donetom više od godinu dana pre proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske.”
“Šira javnost” to ne zna, a važno je i prevažno, jer otpadaju bilo kakve floskule o građanskom ratu, koje i danas šire jazavci, a neznanje (namjerno ili ne) o rečenim činjenicama proširilo se bilo i na sudstvo, pa se nabadalo je li 25. lipnja ili 8. listopada 1991. do kada je valjda trajala crknuta Jugoslavija, i po tome su se izricale presude. No da, spomenutog Ivana Stambolića dao je Milošević ubiti 2000. Tek tri godine poslije nađen je zakopan na Fruškoj gori. Sve u skladu sa srbijanskom tradicijom.
Spomenuo sam smrt komunizma, povezanu s božićnim Ustavom. Krahirao je komunizam svugdje po srednjim i istočnim Europama, pa i u Rusiji, komunisti se presvukli kao zmije, ali su ostali zmije i ponegdje potražili staru košulju. Izmiljeli ispod kamena, i opet bi po svome. Pozornost je nedavnih dana privukla presuda Europskoga suda za ljudska prava u rumunjskom slučaju – da države imaju pravo ukinuti političke stranke koje se ne distanciraju od bivših komunističkih partija, nego nastupaju s idejama na potpuno istom tragu.
U istom broju istih novina u kojima sam pročitao napis o presudi ESLJP-a, objavljen je razgovor s jednim od bivših (izbačenih ili ne) i vjerojatno budućih članova, stranke (partije) koja se smatra sljednicom Komunističke partije, a taj se uvaženi stari momak gorljivo zalaže za povratak maršala Tita na zagrebački trg, sada zvan Trgom Republike. A što je Tito nego simbol komunističkoga režima, simbol komunističke Jugoslavije i terora Komunističke partije, zločinac i diktator? Pa ako se netko dan-danas zalaže za njegov povratak, makar i u simboličnom obliku, onda se (vidjeti presudu) ne distancira od bivše komunističke partije, nego “nastupa s idejama na potpuno istom tragu“.
Palucaju zmije, da. A država Hrvatska pravi se blesavom, ili je toliko impregnirana dubokom državom da joj je štošta prihvatljivo. Ako ništa i nigdje, vidljivo je iz odnosa prema dvije europske rezolucije o totalitarnim režimima, gdje se komunizam ni po čemu ne izdvaja od nacizma i fašizma, ali je “hrvatska elita” (što bi rekao Ramljak) uspjela obje rezolucije razvodniti, “pacificirati”, ako je moguće i prešutjeti. Zašto? Pa zato što su u eliti oni kojima je obiteljski ili na druge načine ono doba blisko, genetski usađeno i jednostavno ne podnose da se išta loše govori o komunizmu, čak i riječ izbjegavaju i zamjenjuju ju – socijalizmom. Tako, eto, trideset godina od prave ili navodne smrti komunizma u Hrvatskoj imamo šarenu gomilu ljudi i stranaka, ali i medijskih poslenika koji dižu tlak hrvatskom narodu, ne propuštajući priliku da lijepo govore o predmetu svog obožavanja. One druge nazivaju svakojakim imenima, najblaže desničarima ili ustašoidima, a narod koji je toliko toga pretrpio i nadalje negdje duboko u sebi ima sindrom straha od posljedica ako o komunizmu i komunistima govori loše. A kako i ne bi kada vidi, čita i sluša kako se vraća jednoumlje, zagrnuto plaštevima neoliberalizma, pod kojim se skriva ista ona totalitarna svijest koja može prigotoviti mnoštvo za nova poniženja, pa tako trenirani narod lako postaje plijenom renesanse već naoko otpisanih sustava. To više što razlike nema, niti je teror političke korektnosti različit od zabrana i progona u vrijeme komunizma, niti se tolerira izražavanje narodne volje prosvjedima i referendumima.
Ladislav Vindakijević – u sjećanje
Uoči Božića umro je redatelj Ladislav Vindakijević. Rođen 1936., studirao je glumu na zagrebačkoj Akademiji dramskih um jetnika, ali je njegov životni poziv bila režija, radijska, televizijska, no poglavito kazališna. “Lađa”, kako smo ga zvali u kazališnim krugovima, visok, markantan, uvijek u stanju stanovite uzbude koja je u danima prije premijera dosezala razmjere kreativnog afekta, bio je desetljećima cijenjen kao profesionalac kojemu se neuspjesi jednostavno nisu mogli dogoditi. Radio je u gotovo svim zagrebačkim kazalištima, i izvan Zagreba. Sreli smo se na kazališnom poslu u drugoj polovici osamdesetih, kada je u Trešnji režirao Eko Eko po mojem tekstu, i malo je reći da je prvorazredno pretočio roman na scenu. Ta je predstava imala 450 repriza, kažu i više, što malo kojoj uspijeva. Suradnja se nastavila, ne znam ni sam koliko je komada Lađa utjelovio na daskama Trešnje, ali jedna se predstava svakako izdvaja, senzacionalni Alan Ford (tekst autora ove rubrike, pod pseudonimom), koji se držao na sceni sve dok se nije i doslovno raspao.
Domicilno, takoreći, Lađa je bio vezan uz Hrvatski radio, a koliko je radijskih drama režirao, teško bi bilo nabrojiti. Ni televizijska režija nije mu bila strana, a lijepo je da mu je u spomen na HTV-u prikazana Bajsićeva drama Gle kako lijepo dan počinje, u Lađinoj režiji.