KOJI I KAKAV “SRPSKI SVET”?! (2)

Uz 30. godišnjicu monstruoznih velikosrpskih pokolja
u Voćinu, 1991. – 2021. (2)

Miroslav Gazda

Srbo-četnički zločini izvršeni nad Hrvatima u Voćinu i voćinskom kraju od kolovoza 1991. do 13. prosinca 1994. U prošlom smo broju započeli ovaj prilog Položaj, početak agresije, prve žrtve i lager Sekulinci, a ovdje nastavljamo  (masakr 3. i 6. prosinca, krvoproliće u Humu, Bokanama i Kometniku, 13. prosinnca 1991., žrtve i štete, svjedočenja)

24. kolovoza 1991.

BLAŽENKA NAĐ IZ KRASKOVIĆA, ROĐ. 25. 03. 1972.

U vrijeme ratnih događanja živim s roditeljima u Kraskoviću. Za vrijeme napada srbočetnika na Mikleuš 24. ili 25. 8. 1991. oko 2 sata poslije podne, u selo dolaze u vozilu „Reno 4”, četnici Dragoslav Lukić iz Meljana i Dragan Starijaš iz Čerlija. Starijaš je ostao s mojim ocem na dvorištu, dok je Lukić zašao u kuću, repetirao kalašnjikov, zaprijetio mi ubojstvom i grubo izveo iz kuće, proveo kroz vrt do vozila. Tada dolazi i Starijaš, vežu mi oči i tovare u vozilo. Za sve to vrijeme psovali su mi majku ustašku i maltretirali me. Stižemo vozilom do lagera Sekulinci gdje me ponovno maltretiraju, psuju, čekajući da dođe zapovjednik štaba u lageru Sekulinci, Borivoj Lukić. Isti me je kasnije ispitivao i naredio svojim četnicima da na mene navuku vreću i bace me u neki limeni kontejner, što su ovi i učinili. Nakon kratkog vremena ponovno dolaze četnici, psuju mi majku ustašku, prijete mi smrću, ispituju o mom bratu, zalijevaju kantom hladne vode, a za sve to vrijeme ostaje mi povez na očima. Iz kontejnera nisam izlazila tjedan dana, nuždu sam vršila u jednom uglu kontejnera, vrlo hladne noći prevodila bez ikakvog pokrivala, a svaki drugi dan dobila malo vode i hrane. Nakon tog strašnog tjedna, prvi puta sam puštena van samo da očistim kontejner. Odmah potom u kontejner je upao jedan četnik, zbog poveza na očima nisam mogla vidjeti lice, obljubio me i nasilno uzeo. Napominjem da sam tada imala tek 19 godina. Nakon ovoga gnjusnog čina u toku nekoliko narednih dana ovaj čin se ponavljao, a maltretiranja su bila svakodnevna. Izgubila sam svaku vjeru u život i zazivala smrt. Nakon 23 dana provedena u kontejneru, silovanja i maltretiranja, dolazi četnik Drago Starijaš (zvani Gagi) iz Čeralija i kaže mi da sam u planu razmjene. Tovari me u vozilo s povezom na očima i dovozi do bunara u Krasković kući. U međuvremenu su mi ranili oca, koji je umro prije nego su me vratili kući. Ostala sam tako oko tjedan dana, za koje vrijeme je meni dolazio Srbin Jovo Cvijetić (zvani Cvajo) i nudio mi svoju pomoć, iako je isti bio okorjeli četnik. Nakon dva tjedna po mene ponovno dolaze Starijaš i Ivković, vežu mi oči, odvode u Drenovac, ponovno ispituju i maltretiraju, ali obećaju da sam u programu razmjene te nas (i mene u grupi) razmjenjuju drugog dana. Poslije razmjene pobjegla sam u Orahovicu na sigurno, prijavila maltretiranje i silovanje, prošla liječničke preglede i zadržala se u Orahovici i kod brata u Pištani.

Sredinom listopada 1991. četnici hapse Antuna Wolfa, odvode ga u milicijsku stanicu Voćin, potom na lager Sekulince, gdje ga je na smrt pretukao, a tijelo bacio u šumu Zoran Bjelovuk, milicajac iz Slatine (stanovao u Brijačekovoj ulici u Voćinu). Tijelo nikad nije pronađeno.

22.10.1991. pripadnici srpske policije u Voćinu pohapsili su 33 Hrvata s područja Prevende i ubacili u podrumske prostorije Jugobanke, potom u podrum pustili vodu. Zatočenici su zadržani sve do kasnih večernjih sati i pri tome maltretirani, bez hrane i vode, potom pušteni kućama bez obrazloženja. Tom prilikom četnici Zoran Miščević i Milenko Bogatić odvode iz skupine Dragu Dorića.

Mještani zadržani u podrumu bili su: Andrija Božičković, Miroslava Božičković, Drago Božičković, Ivana Pejić, Mato Pejić, Drago Ivanković, Mirko Maretić, Pero Šimić, Jozo Dorić, Đuro Dorić, Ivo Šimić, Franjo Matanči, Tomo Dorić, Pavle Božičković, Jozo Pajtl, Goran Salać, Milan Sabljak, Antun Božičković, Ivo Dorić, Ivan Božičković, Slavko Tkalčić, Antun Šimić, Stevo Dorić, Stevo Štimac, Pero Račan, Milan Dorić, Šime Dorić, Vlado Dorić, Ivan Bon, Stjepan Bozok, Martin Bozok i Đuro Dimić. Nad zarobljenim mještanima stražu je držao naoružani četnik Dragan Bunčić.

30. rujna iz Voćina su evakuirane žene i djeca srpske narodnosti. Za Hrvate nije osigurana liječnička pomoć, medicinska sestra Srpkinja Jelena Radošević odbila je pružiti pomoć jednom ranjenom hrvatskom branitelju, obrativši se riječima: “Vas ustaše treba sjeći na šnicle, a ne liječiti.”

Život za Hrvate u Voćinu i okolnim selima gdje ih je još bilo, postao je prava noćna mora. Četnici razulareni i krvožedni svjesni svoje nadmoći maltretirali su svakog na koga su naišli, posebice noću. Poradi toga nekolicina starijih mještana Hrvata noću su spavali u kućama svojih susjeda Srba, čiji su pak muški članovi noću morali ići na seoske straže. Za sve to vrijeme pridošli vojnici iz okolnih mjesta i Srbije, pomalo su noću pljačkali po napuštenim kućama. No jedno je bilo posve izvjesno. Početkom prosinca već je u potpunosti bio razrađen plan o masakru koji će uslijediti i o razaranju imovine Hrvata. Počinjena nedjela nad nenaoružanim civilnim stanovništvom, posebice starijim osobama koje se nisu mogle braniti, nezapamćena su u civiliziranom svijetu. Četnici, Srbi mještani Voćina i okolnih sela, ohrabreni prisutnim dragovoljcima Šešeljevim „Belim orlovima” i Jugoslavenskom armijom, svoje su žrtve klali, ubijali vatrenim oružjem, odsijecali pojedine dijelove tijela, kopali oči žrtvama, sjekli im glave, polijevali benzinom i palili. Masakr je počeo.

14. kolovoza 1991.

VOĆIN, BRANKO ILIĆ

Toga 14. 8. 1991. u hotelu Voćin u Voćinu nalazili su se Hrvati Zdravko Dorić, Antun Matanči, Ivica Ivanković, Milan Ivanković, Stjepan Hinek, te šef hotela Branko Ilić i konobarica Kaja Tomičić. U prostoru pored šanka nalazili su se zasebno Srbi Milan Radošević i Đuro Kostrešević.

Oko 14 sati u hotel upadaju, s prednje strane i na zadnja vrata, šest maskiranih naoružanih četnika, i vičući tjeraju goste da legnu licem na pod, pri čemu Stjepan Hinek dobiva udarac kundakom puške po rebrima. Dvojica četnika hvataju Branka Ilića i bacaju ga grubo od šank, tuku ga nogama, stavljaju mu lisice na ruke, te prijeteći njemu i ostalim Hrvatima da će ih sve pobiti, odlaze s uhapšenim Brankom. Prisutne Srbe, goste hotela nisu maltretirali. Branku se od tada gubi svaki trag, da bi 2002. iz patologije Zagreb došao podatak da se ustanovilo DNK-a metodom, da su kosti, iskopane s područja lager Sekulinci, Branka Ilića.

Od napadača na Branka Ilića, mještani su prepoznali Srbe: Zorana Miščevića, Dragana Starijaša (zvanog Gagi) iz Čeralija i Slobodana Bosanca (znanog Karaš) iz Kusonja.

26. kolovoza 1991.

HUM, ŽELJKO GALOVIĆ

Raskrižje cesta Hum, Levinovac, Mačkovac predstavljalo je prvu crtu obrane. Neposredno prije oznake mjesta HUM nalazila se cestovna barikada i četnička straža. Tog 26. 8. 1991. iz Levinovca prema Humu uputio se Željko Galović, rođen 1949. ne hajući na upozorenje svojih mještana, da su se Srbi u Humu, Lisičinama i Voćinu povampirili i da kolju i ubijaju Hrvate. Dugi niz godina suživota ulijevao mu je povjerenje, a i poznanstvo s velikim brojem Srba toga kraja. Svojim osobnim automobilom Reno-4 došao je do barikade na ulazu u Hum. Tu su ga bez pitanja dograbili četnici Veselko Petrušić i Ranko Lukić te Vukojević i Plavšić iz Huma. Trkaju ga i tuku i odvode u kuću Marinka Ergarca, Hum br. 74, gdje se nalazio četnički štab za Hum. Tu ga ispituju i muče, a potom vežu užetom za čišćenje puške i odvode u pravcu Lisičina. Prema spoznaji svjedoka događaja, Željka je pretukao, a potom zaklao njegov znanac, četnik Ranko Lukić. Tijelo Željka Galovića još do sada nije pronađeno.

28. rujna 1991.

LAGER, SEKULINCI, FRANJO
BANOVAC

Grupa četnika među kojim su bili Drago Starijaš, Sreto Vasiljević, Slobodan Bosanac i Rajko Vučković, došli su kamionom u selo Hum te uhapsili Franju Banovca i Dragana Jurića, Hrvate, mještane Huma. Iste su odmah počeli tući i psovati majku ustašku, povezali ih lisicama, bacili u kamion i odvezli na lager Sekulince. Ovdje su bili svakodnevno tučeni, maltretirani, ispitivani; svakodnevno im se prijetilo smrću, dok Dragana Jurića nisu razmijenili, a Franju Banovca iz Huma likvidirali četnici Zoran Miščević, Slobodan Bosanac (zvani Karas) iz Kusonja i Dragan Starijaš (zvani Gagi), Srbin iz Gornjih Kusonja. Prema izjavi Nikice Ivezića iz Huma, četnički stožer bio je u kući Milorada Ergarca i mlađeg mu brata Marinka, gdje je bila straža od domaćih četnika iz Huma. Glavni stožer je bio u Lisičinama, gdje su helikopterima dovozili oružje i logističku opremu vojnici JNA. Odatle su opskrbljivali Hum i okolicu.

26. 8. 1991. dolazi kamion FAP okićen četničkim zastavama, zastaje ispred kuće Franje Banovca. Iz njega iskače 12-tak četnika i opkoljavaju mu kuću. Franjo je istrčao prema rijeci, no Srbi ga hvataju, bacaju na zemlju, vežu mu ruke na leđa, tuku nogama pred suprugom i ocem, tovare ga u kamion. U međuvremenu mu supruga baca vestu, na što je četnici grubo tjeraju psujući i njoj i njemu majku ustašku, te odlaze. Ovdje su prepoznati četnici Slobodan Bosanac (zvani Karas) iz Donjih Kusonja (vozio kamion) i Dragan Starijaš (zvani (Gagi).

Tijelo Franje Banovca pronašao je njegov sin Zlatko iznad Sekulinačkog lagera (oko 6 kilometara na raskrižju prema Gudnogi, bačen uz potok, 25. ožujka 1992. Na lešu su bile vidljive prostrijelne rane na lubanji, vidljivi potrgani prsti na rukama i nokti na prstima ruku.)

5. listopada 1991.

VOĆIN, MIRKO VUČETA

Prilikom akcije HV-a kod Mokrog brda, zarobljeni su Mirko Vučeta i Tomislav Šimanović, pripadnici ZNG-a (64. samost. bat.) Slatina, dovedeni na ispitivanje u miliciju Voćin. Tu su maltretirani i mučeni od strane četnika Rajka Bojčića, Vukovića, Filipovića i Jovana Alinčića. Šimanović je izvjesno vrijeme proveo u bolnici na Zvečevu, gdje je sreo također ranjenog Jusufovića iz Orahovice. Kasnije je razmijenjen za Savu Tanovića. Mirko Vučeta je nakon mučenja u miliciji Voćin prebačen na lager Sekulince odakle mu se gubi svaki trag.

15. listopada 1.991.

VOĆIN, ULICA J. MARTINCA,
K. BR. 23, ANTUN VOLF

Po nalogu Steve Šimića, negdje polovicom listopada 1991. u kuću obitelji Volf, upadaju četnici Zoran Miščević i njegova grupa te pod prijetnjom oružja odvode Antuna Volfa (rođ. 1956. god.) u milicijsku stanicu u Voćin. Tu ga maltretiraju i tuku. Sumnja se da ga je Goran Bjelovuk ubio.

Stevo Šimić nije krio da je okorjeli četnik, u nekoliko navrata pred mještanima Voćina – Hrvatima, govorio je kako mrzi i Hrvatsku i Hrvate i da se on bori za interese Srbije, a ne ove države.

Za sudbinu Antuna Volfa se ne zna, gubi mu se svaki trag. Navodno ga je na smrt pretukao Goran Bjelovuk, zatim tijelo bacio negdje u šumi. Do sada nije pronađeno.

22. listopada 1991.

VOĆIN, DRAGO DORIĆ

Dana 22. listopada 1991. ujutro oko 9 sati, voćinski srbočetnici vrše raciju na predjelu Prevenda i tom prilikom uhapsili su 33 mještanina hrvatske nacionalnosti. U toj grupi nalazio se Drago Dorić rođ. 19. 5. 1959. u Voćinu. Uhapšenici su odvedeni u podrumske prostorije „Jugobanke”, gdje su vrijeđani i maltretirani. Ujutro u 9 sati, četnici Zoran Miščević, Milenko Bogatić i Dragan Bunčić, odvode Dragu Dorčića. Prema nekim spoznajama isti je najprije odveden u pravcu drvne industrije „GAJ” gdje su ga navedeni četnici vezali za stablo, mučili i tukli. O njegovoj sudbini dalje se ne zna, tijelo nikada nije pronađeno.

MASAKR 3. i 6. PROSINCA 1991.

3.prosinca 1991.

KOD DRVNO-INDUSTRIJSKOG PODUZEĆA „GAJ” VOĆIN

Ratni četnički ustroj u Voćinu obuhvatio je i radnu obvezu, ZA MLADE i starije osobe kako Hrvate tako i neke Srbe, te su se isti morali javljati na radni raspored svako jutro u 7 sati u četničku komandu. Radna obveza obuhvaćala je sve vrste pomoćnih poslova na izradi vojnih fortifikacija, na pripremi ogrjeva, hrane, opskrbi izbočenih položaja i straža sanitetom i streljivom i niz drugih poslova. 3. prosinca 1991., Ivica Bon, Drago Ivanković, Goran Salac i Vlado  Supan  dobili su radni zadatak opskrbiti prvu vatrenu četničku liniju u Čeralijama, a prema Slatini, Mikleušu, Čačincima i Humljanima, pješačkim i topničkim streljivom. Oko 8 sati u jutro na traktorsku prikolicu natovareno je streljivo i radna grupa je pošla u pravcu Čeralija.

3. prosinca 1991. oko 15 sati

Traktor je vozio Vlado Supan. Prolazeći pored drvne industrije GAJ na samom izlazu iz Voćina, dočekala ih je straža i osiguranje u kojoj su se nalazili domaći ljudi i grupa Šešeljevih četnika tzv. „Belih orlova” koji su otvoreno prijetili i dobacivali da su u prikolici okorjeli ustaše i da ih treba poubijati. Međutim, natovareni traktor s prikolicom i streljivom, u kojemu se nalazila radna grupa i njihova četnička pratnja, u kojoj je bio četnik Zdravko Adijevič i još jedan naoružani četnik, nastavili su dalje. Oko 13 sati istoga dana vraćala se radna grupa sa svojom pratnjom iz Čeralija. Tristotinjak metara prije drvne industrije „GAJ” sačekali su ih: Sešeljevi četnici, istjerali Bona, Ivankovića, Salača i Supana iz prikolice, tukli ih i maltretirali, potom natjerali da sebi iskopaju grob, a zatim ih mučki ubili. Plitko zakopane pronašla ih je Hrvatska vojska 15. prosinca 1991. po oslobođenju Voćina. Mjesto masakra Hrvata mještana Voćina nalazi se pedesetak metara od ceste lijevo prema rijeci Voćinki. Alkoholizirani pratitelj četnik Zdravko Ađijević za vrijeme mučenja i sam je sudjelovao i naslađivao se patnjom svojih sumještana.

Ađijević je skončao kako je i živio, preminuo je u Srbiji pod sumnjivim okolnostima, za što su zaslužni njegovi suborci četnici.

KRVOPROLIĆA U HUMU, BOKANAMA i KOMETNIKU

U selo Hum dolaze pripadnici specijalne jedinice četnika: Slobodan Bosanac, zvani Karas, Milenko Bogatić, konobar, Rajko Vučković, milicajac, Richard Glušac (otac Stevo), rođen 25. 10. 1979. Milorad Grkinjić, zvan Bandera (vozio kombi šumarije), rođ. 1969., vrše pretres kuća po Humu, pri tome hapse obitelj Marjana Đuzela s dvoje malodobne djece, jer, navodno, Marijan posjeduje radio stanicu. Uhapšenike sprovode potom u milicijsku stanicu u Voćin gdje ih ispituju i maltretiraju, a potom puštaju kući u Hum. Jozu Đuzela, Marijanova sina četnici zadržavaju u kući, tuku ga, a onda prevoze u zatvor u Voćin. Ovdje je svakodnevno tučen i maltretiran sve do povlačenja srbočetnika 13. 12. 1991., kada ga na svoju odgovornost pušta na slobodu Vlajko Tomašević, milicajac (sada je u Iloku), i tako mu spašava život. Za vrijeme boravka u zatvoru Jozi su nanesene teške tjelesne ozljede i psihičke traume, čekajući neprestano smrt. Za to vrijeme opljačkana mu je sva imovina, a kuću i gospodarske objekte četnici su popalili. Za vrijeme boravka u zatvoru, prema sjećanju Joze Đuzela, doveden je u zatvor Hrvat Nikica Ivezić iz Huma, koji je također bio jako tučen i maltretiran. Sada isti živi u Medincima.

U isto vrijeme kada su četnici uhitili Marijana Đuzela, priveli su i njegovu suprugu Pavu, sina Jozu sa ženom i djecom, sina Ivana sa ženom i djetetom te Nikicu Ivezića sa ženom i djecom, Ivana Banovca i snahu Milku, te Anu Žunić s djecom. Nakon puštanja žena i djece, negdje oko 17 sati, s Jozom Đuzelom u zatvoru ostaje i Nikola Ivezić. Na upit Stevi Šimiću, čuvaru u zatvoru, hoće li i njih muške pustiti, isti je odgovorio: „Ako vas pustimo i razmijenimo, koga će onda četnici klati?” Dana 9. 12. 1991. kući u Hum vraćen je Ivan Đuzel, dok je Nikica Ivezić s Jozom Đuzelom ostao u zatvoru.

6. prosinca 1991.

KUĆA OBITELJI ŠIMIĆ
(PREVENDA 24)

Rajko Bojčić, četnik, komandant štaba u Voćinu, širio je dezinformacije da su ustaše, na čelu s Antom Šimićem iz Voćina, koji je izbjegao u Slatinu kao pripadnik HV (Hrvatske vojske), poklale njegovu obitelj u Slatini, stvarajući tako alibi za ubojstva preostalih članova obitelji Šimić koji su ostali u Voćinu. Čuvši te večeri pucnjavu i komešanje četnika po Prevendi, ukućani su se zatvorili u kuću i pritajili. U to su četnici predvođeni Rajkom Bojčićem provalili u kuću te poklali i izmasakrirali Ivana Šimića, njegovu suprugu Mariju Šimić i punicu Veroniku Ament. Izmasakrirane žrtve pronašli su drugo jutro susjedi Hrvati i plitko zakopali iza staje u vrtu.

Poginule roditelje otkopao je sin Ante Šimić po oslobođenju Voćina.

Prema izjavi Mate Pejića (susjeda obitelji Šimić), pokojnog Ivana Šimića zatekli su u novoj sinovoj kući, zavezanog za stolac, izmrcvarenog, sveg krvavog i zaklanog, supruga Marija pronađena je zaklana kako sjedi naslonjena na stol, a Veronika Ament ležala je zaklana u staroj kući uz kuhinjsku peć. Na stolu je pronađeno više šalica za crnu kavu i čaša za rakiju, što dokazuje da su žrtve primile svoje ubojice i počastile ih, prije no što su ih ubili.

Prema izjavi Ante Šimića, sina poklanih Šimića, njegovi poznanici Srbi Nikola Šakić iz Lisičina (tada živio u Slatini) i Dragan Bogatić, tada mobilizirani u četničke postrojbe, znali su da u kući držimo nešto novca za kupnju auta. Navedeni četnici su došli po novac, mučili roditelje da odaju gdje je, a potom ih poklali. Nakon tog zločina popljačkali su vrjednije stvari iz kuće i ostavili potvrdu da su oduzeti predmeti za potrebe SAO Krajine. (Koje li bestijalnosti!?) Stevo Šimić, tada pripadnik milicije SAO Krajine (sada umirovljen u RH jer je kratko vrijeme bio pripadnik MUP-a RH) rečenog dana odmah nakon izvršenog masakra, pozdravljao se s četnicima počiniteljima tog nedjela, a da je pri tome zaboravio osuditi zločine izvršene nad svojim sumještanima i sunarodnjacima, ugađajući svojoj tadašnjoj bratiji.

12./13. prosinca 1991.

SELO HUM, KUĆA OBITELJI MARJANA ĐUZELA

Oko 1 sat ujutro 13. prosinca 1991. u Hum dolazi grupa četnika, među njima su prepoznati Jovan Cvijetić iz Lukavca i Vlado Savić iz Huma. Isti dolaze do kuće obitelji Đuzel i u nju ubacuju bojevu, a zatim dimnu bombu, pritom tjerajući ukućane van, maltretirajući ih i prijeteći ubojstvom nazivajući ih ustašama. Nakon 20-tak minuta prijetnji i vrijeđanja, ukućane tjeraju u kuću osim Marijana Đuzela, koga s nekoliko hitaca u glavu iz automatske puške ubijaju. Ubio ga je Vlado Savić iz Huma (30-to godište). Jovana Cvijetića iz Donjih heljana prepoznala je sestra Ana. “U selu se puškaralo do 4 sata ujutro, a potom je nastao tajac”, pričao je Ivan Đuzel, “mrtvoga oca smo unijeli u kuću, a mi s još nekolicinom susjeda zađemo u susjednu srpsku kuću i tako dočekamo zoru i hrvatsku vojsku. Srbi su već otišli!”

12./13. prosinca 1991.

SELO HUM

Rano ujutro u Hum dolazi grupa četnika: Radoslav Jokić, Đuro Vukojević, Željko Kurajlija, Ranko Lukić, Radovan Vukojević, Tode Ševo, Đuro Đurić, Obrad i Mitar Simić (sinovi Petra), Radoslav i Miroslav Simić (Milana) te Zoran Jorgić, zvan Kuki, Goran Novković i Branko Oliver iz Voćina. Isti mještane Huma Romana Ridla, Ivana Banovca i Marka Vukovića ubijaju, a pale njihvoe kuće. Poslije ovog zločina nastavljaju paliti kuće ostalih mještana Hrvata u selu Hum. Ubijenog Marka Vukovića iznijeli su četnici na cestu, polegli pored strvina ubijenih svinja, polili benzinom i zapalili;  jedva je bio prepoznatljiv. Roman Ridl i Ivan Banovac zatečeni su u kući. Romanu je odječena ruka motorkom, a Ivana su motorkom sasjekli. Pila je nađšena. Susjeda Katica Tomić bila je nazočna kada je Ranko Lukić iz Huma bukvalno zasjeo Marku Vukoviću na trbuh, zaklao ga, potom odsjekao uho, a svojim četnicima dao da ližu krv s noža govoreći: “Probajte kako je slatka ustaška krv!”

Nastavlja se

Preneseno iz Zbornika 5. Hrvatskoga žrtvoslovnog kongresa, Zagreb – Voćin, 2010. (str. 555 – 581.)