Zdenka Čorkalo

liječnica-braniteljica, književnica

Razgovarala: Mira ĆURIĆ

Mi svjedoci hrvatske žrtve trebamo svjedočiti protiv zaborava

Zdenka Čorkalo rođena je u Zagrebu, od djetinjstva živi u Splitu, studirala je u Rijeci.  Kao liječnica, dragovoljka, braniteljica sudjelovala je u Domovinskom ratu te ostavila duboki stručni, ljudski i dobrotvorni trag. Bavi se i književnim radom u kojem tematizira ratne i općeljudske priče.  ‘Nadom nošeni’ emisija je koju vodi na Radio Mariji. Razgovaramo s njom povodom 30. obljetnice početka agresije na Hrvatsku, prisjećamo se i 50. obljetnice Hrvatskoga proljeća te dotičemo novoga romana ‘Druga orahova ljuska’

 

Poštovana gospođo Čorkalo, ovom prigodom podsjećamo na dvije vrlo bitne obljetnice iz nedavne hrvatske prošlosti, a tiču se i Vas: 30. obljetnicu početka agresije na Hrvatsku i 50. Hrvatskog proljeća. Počnimo od ratnih bolnica…

Rado bih započela ovaj razgovor kratkim prikazom moga ratnog puta. S pokretnim kirurško-anesteziološkim timom u listopadu 1991. našla sam se u Dubrovniku kao hrvatski dragovoljac branitelj, hoteći pomoći dubrovačkoj bolnici koja će brzo shvatiti da za srpskog agresora sve tuđe ne znači ništa dok ne postane njihovo.

Poslije toga je došao Ston, gradić kojeg je napustila većina stanovnika, osim župnika, časnih sestara, dva-tri medicinska djelatnika. Ostale su mandarine, limuni i naranče neobrane… I kuće dane ključu na čuvanje.

Onda Ploče! Hotel u Pločama. Hotelske zvjezdice nam je donosio župnik don Petar Mikić, kao ona siromašna udovica iz biblijskih čitanja koja je dala najviše – jer nije dala od svoga viška nego sve što je imala. S vjerom je davala, s vjerom će biti i nagrađena.

Potom put vodi u Neum! Slušaj i radi. Misli na ono zbog čega si tu. Hrvatska se brani sa svih strana. Paralelno se vode dva rata: osobni i opći.

Dalje, nastavak u Tomislavgradu! Gdje nema bolnice, svi smo Bolnica. Dajemo svoju krv – iz ruke u ruku, ako time uspijemo poremetiti planove upornoj smrti koja je već ušla kroz vrata i sjela na ranjenikovu postelju…

Livno, bolnica – košnica! Sturba, mala rijeka velikog značaja. Ne pitaj, ne misli, rada je preko glave. Smrt je „prešla rubikon…“

Nastavak slijedi prema Rami, u ratnu bolnicu u Rumbocima! Neki dobar čovjek, Hrvat, dao nam je svoju novu kuću, izgrađenu tako da je cijelo prizemlje ostakljeno. A mi smo u prizemlju. Naši liječnici kirurzi „obložili“ su staklene zidove debelim drvima, ispilanima u šumi oko nas. Nedaleko je mjesto Šćit, općina Prozor. Sve oplahuje, ali i oplakuje Ramsko jezero. Njega je stvorila rijeka Rama koja se opirala planu izgradnje brane dok je mogla! Gledajući okom a bez znanja o prolivenim suzama i nikad umirenim strahovima, prizor jezera pred okom je očaravajući. Ne vide se na dnu jezera potopljena sela, polja, uspomene. Na Šćitu je franjevački samostan koji je umakao potopu. Kako se u tomu uspjelo ispričao mi je stari fratar, u vrijeme potapanja gvardijan samostana, fra Mladen Lucić čijem umiranju sam svjedočila.

Jedini slobodan ulaz i izlaz iz Rame je bio preko Vran planine, put koji su „probili“ strani promatrači izbrisanih granica u sebi. Svi planovi s njima su bili jalovi: na obalu jezera je mogao sletjeti helikopter da je htio kao što je obećano, nego su nas ostavljali, nas naivne, danonoćno čekati smrt s ranjenim mladićima i njihovim roditeljima izbezumljenima od boli. Uvijek zbog nečega nisu došli. Tek smo se poslije sjetili zbrojiti dva i dva. Što se njih ticalo Prozor je mogao pasti kad god je htio, a znali smo da Prozor ne smije pasti. Na planini Makljen, koja je prirodna granica prema zloglasnom Gornjem Vakufu – Uskoplju, gdje je 1993. ubijen vozač Ante Vlaić iz konvoja Bijeli put za Novu Bilu, na toj planini je bio živi zid mladića iz Rame, čuvara crte bojišnice, godinama. Novu godinu 1993. sam dočekala u Rami nadajući se da mi je to zadnja ratna godina. Fra Mijo Džolan sa Šćita nam je pomagao tako da je „pisao pravo po krivim crtama,“ držeći svakoga od nas uspravnim; zaogrnut milosrđem dao je najbolje što se tada imalo dati.

 

Nova Bila bila je još jedna posebna postaja?

Nova Bila je bila nova postaja! Fratarski podrum – operacijska dvorana. Crkva – bolnica. Postelje – spojene crkvene drvene klupe. Rađaonaica – prostorija bez stakala na prozorima, umjesto stakala tvrdi, plavi pak-papir u koji smo nekada umotavali školske knjige. Bez svega se moglo i moralo osim bez smrti. Mir tuge je bio stalan i umnažan svakosatno a ne samo svakodnevno. Ukopna mjesta – gdje god je bilo zemlje oko crkve i oko kuća. Plač u sebi da ga neprijateljski snajper ne čuje i ne pogodi mu srce. Često su potpisivana primirja. Tada smo imali najviše operacija i sanduka za ukop. Ali, ne može se ubiti sav narod. U središtu Lašvanskog naroda nadahnut vjerom, nadom, odlučnošću i otporom našao se veliki čovjek, fratar i domoljub fra Franjo Grebenar. Za nas samo Greba. Prošla je i 1995. Onda pravac Mostar, ispomoć u 1996. Raspisan je natječaj za mir. Mi smo bili dio natječaja. Dokrajčio se danas moj ratni put.

 

Kako gledate na svoju odluku tih sudbonosnih dana?

Odluka da se kao anesteziolog stavim na raspolaganje od početka agresije na Hrvatsku, nije bila upitna kao ni poslušnost, disciplina i povjerenje u ljude koji su nas raspoređivali. Nije mene nikamo vodila znatiželja ni borbeni duh, kao osobina naravi. Imala sam malu djecu, odgovornost prema njima mi je bila korektor za svaki planirani korak. Da dogovor u obitelji nije pomogao meni, ni ja ne bih mogla pomoći drugima. Mi smo narod s puno sudbonosnih, povijesnih vremena. Ni jedno nismo propustili bez borbe. Poslušnost, disciplina, vjera u smisao žrtve, osnova je svake borbe, pa i ratne. Nešto potresno i veliko, u emocionalnom izričaju nije prenosivo iz jednog povijesnog vremena u drugo, s namjerom da se opisom dotičnom zbivanju osigura dostojna vrijednost. Nije moguće. Jer nedostaje osobni doživljaj patnje, smrti, izgubljenosti u bolu. A baš to, sudionici koji su stvarali hrvatsku državu, oni hoće da to osjete generacije kojih tada nije bilo. Nije moguće, nije nikada bilo moguće, nikomu u povijesti. Tko osjeća kako je bilo indijancima, crncima, Aboridžinima…! Ali, osim osjećaja imamo i opise događaja, svjedočanstva, zapisane istine. Nemamo malo kad to imamo. Očekuje se da generacije slijede misao i zapise, da iz toga uče o hrabrosti, odlučnosti i poštovanju. Ne treba se čuditi ako netko uživa u pogledu s luksuznog šesnaestog kata. Ali se treba čuditi i čuđenju dodati odgovornost šesnaestog kata koji ne želi znati tko je i kako katove gradio, tko mu je osigurao građevinsku parcelu, na čijoj zemlji se ljuljuška zanosni pogled, koliko je bilo rušenja da bi došlo do građenja, tko mu je osigurao prilazne ceste…

 

Obilježava se i obljetnica Puta spasa koji je vodio do Nove Bile, kojoj ste, kao i nekim tamošnjim posebnim ljudima, posvetili književne stranice?

Do odlaska hrvatskom narodu u Lašvansku dolinu već sam se nauživala straha, suza, brige, muke rastanaka, šutnje, obećanja. Ali, to nije bilo dovoljno. Upućivanjem u Novu Bilu na sve ovo dolazio je dodatak koji ja nisam znala ili razumjela, ako je o tom dodatku i bila riječ, ne mogu se sjetiti, a ticalo se pojma „enklava“, što je značilo prostor u kojem je jedan narod, u ovom slučaju hrvatski, sa svih strana okružen sebi neprijateljskim, drugim narodom, a onda i zaključak da u prostor ne možeš ni ući ni izaći bez propusnice. Osjećaj slobode unutar granice i nemogućnost izlaska bez dogovora ili bez borbe, to mi je donijelo novi strah. Ipak, i u ratu postoje „rupe u zakonu“ tako da smo se s međunarodnim transporterima, uz međunarodnu pratnju ili uz pisane dopusnice, u posebnim situacijama i helikopterskim prijevozima, izmjenjivali u nekim planiranim rokovima. Dolaskom u tu bolnicu brzo bih se osvijestila, najčešće uz potrese iznutra zbog količine smrti i brzih redanja teških, novih rješavanja. Velika je bila razlika raditi i živjeti u toj stvarnosti ili ju samo doći vidjeti, kao egzotičnost, upisati se u posjetitelje i brzo otići. Uvijek se našlo šetača i prošetavanja. Ali se uvijek i našlo u svemu prisutnog, nezaobilaznog, odgovornog i odlučnog fra Franje Grebenara. On je mene vodio na mjesta koja sam trebala zapamtiti: samostan u Gučoj Gori, samostan u Visokom i Kraljevoj Sutjesci. Nisam znala zbog čega mi to pokazuje, a on mi je pred sam svoj kraj otkrio da je bio siguran u moju pamet, pamćenje i snagu svjedočenja. Radio je sve da mi olakša postojanost kad o tomu bude riječ. S posebnim nadahnućem i nagnućem nad svojim narodom, navodio je i naše živote da se vraćamo iznova, da progledamo tamo gdje progledali nismo i da zavolimo njihovu bol za koju znali nismo. Samo su rijetki to mogli pokrenuti u tolikim ljudima pa je fra Franjo Grebenar postao i ostao sinonim za Novu Bilu i Lašvansku dolinu.

 

Ispričali ste mnoge braniteljske priče koje ste kao liječnica doznavali i zabilježili. Mnogima su ispričane priče ublažile rane?

Da, puno sam priča ispričala, ni jednu nisam zaboravila, posebice ne one posebne, a još uvijek mi je glava puna jer se ne znam odreći ni jedne, a voljela bih napraviti malo prostora, počastiti se nečim jednostavnijim. Medicinsko znanje me upozorava da se ne zanosim nego neka nosim, teglim dok ide, i tu je mojoj filozofiji kraj. Sve ostaje na teoriji.

Priče su istiniti događaji: viđeni osobno ili ispričani iz prve ruke. Ljudima njihova priča znači ako ih se smjesti pravilno u kontekst vremena i ne pretjeruje sa stilskim figurama. A onda i ja lakše dišem, jer im s malim darom učinim veselje. Tako prorade spojene posudice ne poznavajući puno jedna drugu.

 

Podsjetimo i na 1971. iz Vaše ondašnje studentske perspektive; približite svoju studentsku Rijeku onih dana i Vaš mali krug velikih ljudi.

Hrvatsko proljeće 1971.! Ja na prvoj godini studija medicine. Glava puna, nema mi je tko pomoći nositi ni ono što je u njoj, idem životu usprkos. Rijeka treperi studentskim nemirom kao i u drugim gradovima. Od straha se usudim samo strašiti, imam što mnogi nemaju, a nemam što drugi ni ne znaju da imaju. Čija je prednost tada bila prednost, vidjelo se poslije. Te godine ne borim se u prvim redovima, učim i to mi je osnovni prvi red. Znam što se događa, znam i koliko mogu učinkovito pomoći. Ljudi sa studija su u zatvoru, izbačeni s fakulteta, nakon izdržane kazne neki nisu izdržali život. Izabrali su bliži izlaz – smrt od svoje ruke. A i ja sam zaradila svoj biljeg: ništa nisam zaboravila. Nekoliko ljudi, nesvakidašnjih i posebno nadarenih okružilo je mali prostor oko mene kao milosni, neizmoljeni dar. To su svećenici, ljudi od dugoročnih istina: Ante Kresina, Marijan Jurčević i Emanuel Hoško. Na moju žalost više nisu među živima a naučili su me kako ću stati na svoju stranu, kako ću shvatiti da nisu sve istine sudbonosne, dali mi za pravo da je neljubav teška bolest…!

Pedeseta godišnjica nije preudaljena da bi ju se lako zaobilazilo. Ali naš narod spada u česte ponavljače, ponavlja povijesno gradivo čak i iz nižih razreda pučke škole.

 

U svojem najnovijem romanu ‘Druga orahova ljuska’ obrađujete temu povijesti jedne obitelji, ali u  univerzalnosti književnih poruka, i mnogih drugih… Što Vas potiče na književni rad?

Na književni rad me ne izaziva ništa što ne bi imalo poruku, koja ne će biti kao „skriveni subjekt u rečenici”, nego da ispričana priča sama postavi pitanja i potakne čitatelja na odgovor. Prilikom toga tvorac priče se ne može potpuno izvaditi iz nje i kao da ga se ona ne tiče. U mojim knjigama ima puno autobiografskog, gradivo koje predajem drugim likovima ima istu, zahtjevnu ulogu: ukazati na oholost, na siromaštvo materijalnog bogatstva koje zagospodari svojim finim, suptilnim oblikom nedužnosti. S druge strane je duhovna uzlaznica, ulaznica u svijet nedostupan bogatima. Malo veći znalci osjete poentu priče brzo, iz nekoliko popijenih stranica. Često bih se izrazila i otvorenije, osobnije, ali ne želim umanjivati one koji više nisu živi niti žive oživljavati kad se javno zna da je iz njih nepovratno otišlo ono što bi bilo vrijedno imati. Kad ti netko, u toj bogatoj obiteljskoj riznici napravi probir u ranim životnim godinama, stvarnost ne može biti drukčija.

 

Vaš stil odlikuje mudrost, pročišćeno iskustvo prethodnih naraštaja izraženo u poslovicama ali i Vašim sažetim, aforističnim porukama. Je li to životno iskustvo, čitanje, poštovanje tradicije…

Napisala sam trinaest knjiga. Sve plivajući uzvodno. Tomu se ne treba čuditi jer tko god ima vertikalu koja se ne mijenja i ne razmjenjuje mjesto s horizontalom, živi slično. Stvar je izbora. Taj malo tvrđi put, puno rada, puno učenja, bez povlastica prvih redova, donese neusporedivo više životnog zrenja pa i mudrosti nego da nije bilo ovako. Sve ovo ne ide na recept, ne može se kupiti u ljekarni, i nije prenosivo. Posluh sigurno ne spada u lagan nauk. Ono u što sam sigurna je da mladost nije uvijek prednost, da se dobar čovjek a mlad i neiskušavan, često pretvori u svoju negativnost ako ga se stavi na odgovorna, vodeća mjesta, gdje su izazovi preteški a alata nema. Nisu zaludu nekadašnji veliki majstori morali proći dug šegrtski staž u kojem su naučili svladavanje svojih naravi, što je puno teže nego svladavanje zanata i škole. Nismo mi otkrili ljudsku narav nego ona nas.

 

Kako kao književnica okrenuta promatranju i promišljanju života i društva, gledate na današnje fenomene brzine, površnoga, trenutačnoga, sebičnoga u odnosu na trajne vrijednosti, požrtvovnost, ustrajnost, odgovornost?

Današnjem svijetu treba sve, odmah i sada. Ako nije tako u tren oka sami sebe proglašavaju neuspješnima, nesposobnima, nepoželjnima. Kult tijela nije prvi put u povijesti kult, zamjene nemogućeg s mogućim idu brzo u korist štete, ali ni to nije znak za usporavanjem a kamoli zaustavljanjem. Ne vidim neku posebnu radost u toj trci jednog za drugim, jer za trajanje bilo čega a napose radosti, treba vremena a oni nemaju vremena. Ono do čega ne mogu doći brzo, skidaju s dnevnog reda, traže brzu nadoknadu i u cik-caku se opiju surogatima. U tom periodu im nema pomoći, ne da se ispraviti savijeno. Do otrježnjenja će doći milom ili silom, jer su životna pravila, životna pedagogija na putu nepreskočiva. Nitko im ne treba dok trebaju sami sebi, ali to se mijenja pod uvjetom da ljubav prema sebi dugo ne traje i ako ne preodnjeguju svoja osobna prava bez odgovornosti. Nama uvijek ostaje dosljednost i nepokolebljivost u vjeri. Putuju paralelni svjetovi.

 

Govorite i o emocionalnoj ne/dostunosti. Danas, kada je sve definirano, mnogošta diplomirano, jesmo li bolji ljudi ili znanje nema moć mijenjati ‘tvrdoću srca’ pa ni najbližih?

Bila sam mladi bolnički specijalist kad smo počeli dežurati za potrebe hitne helikopterske medicinske pomoći, samo nekoliko sati kroz jutro. Kako je anesteziologa uvijek nedostajalo, mi smo u taj posao išli nakon odrađenog dvadesetčetirisatnog rada u bolnici. Nitko nije išao dragovoljno, baš radi umora, ali se prema rasporedu trebalo ići. Toga jutra, nakon neprospavane noći, jedva sam se vukla bolničkim hodnikom, ali nisam htjela mijenjati svoj red na helikopteru. Jedna obična žena iz naroda, naša dobra spremačica, uz malo slatkog napitka mi je tiho rekla: “Doktorice, vi jeste učeni, ali sada morate biti pametni.“ Eto, prirodna mudrost razlikuje učenost i pamet. Kad se stavi znak jednakosti između ovo dvoje, nastaju problemi. Moć diplome, kao i svaka moć, može biti čovjeku na spas, ali i na propast. Ako moć još izostavi iz svog djelovanja osobnu odgovornost, a to često biva, jer ga podupirači moći ne upozoravaju i ne postavljaju kočnice koje su neophodne, onda sve postaje teško i bolno za one koji su oko takvih ljudi. Ne radi se samo o tvrdoći srca nego se to preimenuje u „hladni rat“ na koji moć ima pravo, stvoreno umjetnim putem: to je sloboda bez granica, ta sloboda uzima drugima slobodu, to je život bez odgovornosti, to je neljubav, a neljubav je teška bolest. Lijeka nema ako ne dođe neka intervencija s neba, ako se uznositost ne prelomi na najbolnijem mjestu. Sveti Pavao kao Savao trebao je biti bačen s konja, oslijepiti da bi progledao. I nisu to samo biblijska zbivanja, mi živimo cijeli život upravo tako. Mora nam se uzeti da bi nam se dalo.

 

Surađujete i na Radio Mariji. Koje teme propitujete? Odakle tolika životna i kreativna energija? Znamo da Vas vesele Vaši najmlađi?

Nekoliko zadnjih godina, otkako ne radim u bolnici, vodim emisiju na Radio Mariji pod nazivom „Nadom nošeni“. Ugošćujem naše liječnike specijaliste koji prema tematskim cjelinama na jednostavan način slušateljima pojašnjavaju bolest, simptome bolesti i načine liječenja. Uvijek nastojimo ohrabriti ljude, razbiti stereotipe kako se ništa ne može, kako je sve gotovo i nema pomoći. Zašto to radim? Zato što mislim da se na sve načine treba vraćati dug znanja i dug nade kao što smo i mi sami bili i još uvijek jesmo tješeni i nadom nošeni. Često nas je tuđa vjera spasila. A život moj s unucima! Mi u Dalmaciji bi rekli „tko to može platit“. Njihov rast miluje kvrge na mojem stablu koje nije raslo poštedno, i iznad svega njihova radost o kojoj ja više ne znam ništa, ona me nadahnjuje, drži me za ruku kao kad mala rana previje veliku.

 

Vaša obitelj je liječnička, aktivna u borbi protiv pandemije. Što nam tu želite reći u kontekstu borbe, strahova, nade? Uz to, hoće li biti građe za novo književno djelo?

Upravo kad mislimo da je o pandemiji sve rečeno, da se sve samo ponavlja, eto, iskoči novi podatak, nova istina ili istini slična poduka, pouka, vrtnja se nastavlja. Onaj tko ima osobno iskustvo rata, razlikuje se u ponašanju i razmišljanju u svemu pa i u ovomu. U ratu je poredana po važnosti najprije odgovornost, pojedinačna i skupna, disciplina, pa onda strah, muka, briga, sumnja, pravo na samoga sebe, ali neizdvojenog iz stvarnosti koja nas okružuje. A pandemija je rat drugim oružjem a s istim posljedicama: slabljenje, gubitak životne bitke, visoka cijena smrti. Bojim se kao svaki roditelj za svoje koji rade u bolnici, odmah na početku, prije pronalaska cjepiva smo svi, u zajedničkom kućanstvu s dvoje male djece, oboljeli od teškog oblika Corone, dugo smo bolovali, još nismo došli kraju smetnjama, tako da iz prve ruke mogu svjedočiti i o teškoj bolesti, strahu od smrti, i o ponašanju ljudi kao da je u našu kuću navratila guba. Mogu objasniti razloge postupaka pojedinaca koji se udružuju da bi im strah bio manji, ali ga ne mogu odobriti. U budućnosti, kad se rat s kovidom završi, a završit će svakako, bit će puno „generala poslije bitke.“ To je već viđeno, povijest je zabilježila, ali naš narod iz povijesti uči malo, kroji je po sjećanju a ne prema dokazima… U povijesti nema demokracije! Novo književno djelo je na vidiku. Treba ga malo posložiti, pripremiti za tisak. To će biti tako ako Planer odozgo bude mislio isto što i ja.

 

Ulazimo u novu, 2022. Što biste željeli svijetu kao liječnica, književnica, osoba bogatoga, zanimljivoga životnog puta…?

Svaki čovjek je najveća vrijednost koja je stvorena, ali nije otok, pa zato što ne živi sam, mora čuvati druge do sebe od sebe. Ne znači da ne treba različito živjeti, ali i drugi imaju pravo isto kao i on. Nema pravo uzeti što nije njegovo i što on nije stvorio. Gdje ugazi nogom, mora pustiti i drugima ugaziti. Ali uvijek uz odgovornost i poštovanje čije je što, u duhovnom i materijalnom smislu. A ljubav? Ljubav je zimogrozna, treba ju stalno utopljavati…

Mira ĆURIĆ