III. SVJETSKI FESTIVAL HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI ZAGREB, od 15. do 17. studenoga 2021. (4)

Hrvate u Crnoj Gori obvezuje tisućljetno kulturno,
povijesno i duhovno naslijeđe (4)

Piše: Zvonimir DEKOVIĆ,
predsjednik Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore

III. Svjetski festival hrvatske književnosti u organizaciji Hrvatske kulturne zaklade – Hrvatskoga slova i suorganizaciji Društva hrvatskih književnika održan je od 15. do 17. studenoga 2021. u Zagrebu, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića. Organizacijsko i uredničko povjerenstvo SFHK čine: akademik Ivan Aralica, akademik Luko Paljetak, dr. sc. Željka Lovrenčić, Đuro Vidmarović i Stjepan Šešelj. Tema ovogodišnjeg festivala je Položaj hrvatskih književnika u državama u kojima žive i vezama s matičnom hrvatskom kulturom i književnošću, te izgledi tih veza sutra i ubuduće. Sudionici su književnici koji se u svojim sredinama bore i za prava Hrvata kao manjinskoga naroda, a to su Hrvati iz Bačke-Vojvodine-Srbije (Tomislav Žigmanov, Lajčo Perušić, Vladimir Nimčević, a govorili su i prof. dr. sc. Josip Lisac, prof. dr. sc. Sanja Vulić…), te Hrvati iz Boke kotorske – Crne Gore (Vladimir Marvučić, Zvonimir Deković i Adrijan Vuksanović, o kojima je govorio i dr. sc. Domagoj Vidović). Festivalu su se odazvali i hrvatski književnici iz Čilea (Oscar Andrès Barrientos Bradašić, Andrés Morales Milohnic) koji potvrđuju potrebu ubaštinjenja njihova djela u hrvatsku književnost kao i svih književnika koji stvaraju izvan Hrvatske. U programu Festivala održana je i izložba Ilustracije hrvatskih slikara i grafičara Alberta Kinerta, Ivice Antolčića i Ivana Viteza u knjigama hrvatskih književnika, u suradnji s NSK u Zagrebu.

Izlagati na temu položaja hrvatskih književnika u državama u kojima žive i vezama s matičnom hrvatskom kulturom i književnošću trebali su i Petar Hategan (Keča, Rumunjska), Jurica Čenar, Agnjica Čenar, Dorotea Zeichmann (Gradišće, Austrija), Antonio Piccoli, Leopoldo Lalli, Antonio Sammartino (Molise, Italija), Vladimir Marvučić (Svebarje, Crna Gora), Diana Milošević (Kotor, Boka kotorska, Crna Gora), no oni su svoj dolazak ispričali pandemijom Covid-19. Ovdje donosimo priloge sudionika.

 

Kako je zapisao Slobodan Prosperov Novak u knjizi Stara Bokeljska književnost – tisak Matice hrvatske, prvi u plejadi bokeljskih pisaca i pjesnika kojega već u 15. st. bilježe domaći izvori, a jedan od njih koji je oznaku “poeta laureatus” 1514. godine dao uklesati na grobu u crkvi sv. Marije u Kotoru, bio je Bernard Pima. Od tada pa sve do danas Boka nastavlja niz sjajnih primjera hrvatske književnosti s Vickom i Dominikom Buća, zatim Tripom Bizantijem. Niz se nastavlja Jurajem Bizantijem, Ludovikom Paskalićem, Ivanom Bonom Olirisom koji je svoje djelo posvetio Iliji Zaguroviću.

Šesnaesto stoljeće zbog raznih utjecaja bokeljskog okružja je veoma skromnog izdavaštva u hrvatskom krugu. Već početkom 17. st. u Boki pod utjecajem dalmatinskih gradova, a posebno Dubrovnika širi se utjecaji hrvatskih pisaca u gradovima Boke toga doba: Perasta, Prčanja, Dobrote i Budve.

Sukladno hrvatskoj, europskoj ali i svjetskoj praksi da su najsjajnija djela nastala u književnosti povijesne epohe vezane za svece i svetice, tako je bilo i s Bokom, a životopis bl. Ozane koji je napisao na talijanskom jeziku Serafin Razzi biva preveden na hrvatski jezik krajem 16. st. Nakon toga perioda već početkom 17. stoljeća u Boki se sve češće piše i objavljuje na hrvatskom jeziku.

Mnogi kotorski biskupi toga vremena pisali su značajna djela na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. U 19. stoljeću uz don Srećka Vulovića, Iva Stjepčevića, Budvanina Antuna Kojovića i drugih dolazimo do 20. st. i biskupa Pavla Butorca, te antologijskih pjesnika Viktora Vide, Frana Alfirevića, Vjenceslava Čižeka i taj neprekinuti niz nastavlja se zbirkom poezije Versi kamena i mora – suvremenog hrvatskog pjesništva u Crnoj Gori.

Poznati bokeljski pisac Antun Nenadić, župnik, mecena i graditelj osebujne crkve sv. Eustahija u Dobroti, bio je prvi poznati pisac drame na prostoru današnje Crne Gore, iako se to u službenim statistikama ne može pročitati. Njegova je crkvena drama Bogoljubno prikazanje muke Jezusove i glasoviti prijevod drame Izak, prilika našeg Odkupljenja.

Andrija Maurović, karikaturist i prvi crtač stripa također je Hrvat iz Boke kotorske koji je ostavio neprolazan trag u hrvatskoj kutlurnoj povijesti, i uz slikare, od najranije slike Gospe od Škrpjela i njenog autora Lovre Marinovog Dobričevića, preko jednog od najvećih hrvatskih baroknih slikara Peraštanina Tripa Kokolje, prčanjskih slikara Antuna i Vesne Šojat te Ide Verone koja je bila i spisateljica, pisala na francuskom, hrvatskom i rumunjskom jeziku, nastavlja se niz bokeljskih velikana kulture.

U ovom najkraćem mogućem osvrtu, svjesni vremenskog limita, pobrojali smo samo imena koja se među Hrvatima Boke na dnevnoj razini spomenu bezbroj puta.

Boka kotorska kao etnički i duhovni prostor hrvatskoga naroda, kao nepresušno vrelo inspiracije i izvorište kulture, nije moguće cjelovito sagledati samo iz jednog aspekta tako da ću spomenuti još neke identifikacijske i identitetske točke.

Katedrala u Kotoru iz 1116. godine najstarija je katedrala na istočnoj strani Jadrana koju su sagradili Hrvati, a sv. Tripun, zaštitnik grada i Biskupije kotorske, došao je u Kotor 13. siječnja 809. godine. Tada je Bokeljska mornarica prvi put zaigrala kolo u čast svetca zaštitnika i do danas se to kolo s lodama 1212. održalo u nizu.

Ta tradicija iznjedrila je pomorska imena kao što s Matija Zmajević, admiral Ruske flote pod čijim su zapovjedništvom Rusi prvi put u povijesti pobijedili Šveđane na moru. Zbog zasluga jedni je u povijesti Ruskog carstva kojemu je pripala čast, a nije Rus, da nosi carsku sablju iza odra na pokopu jednog Ruskog cara, u ovom slučaju Petra Velikoga. Zatim niz nastavlja Ivo Visin, prvi Hrvat koji je brodom na jedra oplovio svijet.

Kotorski pontifikal, biskupova knjiga, iz 1166. godine najstarija je knjiga na prostoru Crne Gore koja je nastala u krilu Katoličke crkve.

Beneventantsko pismo na pergameni, veliki broj palimpsesta, upisana imena i mise za kotorsku vlastelu i biskupe, neprocjenjivo je kulturno blago. Isidor Seviljski, Anselmo iz Kanterberija, već tada su poznati u Kotoru gdje se prima i respektira njihova doktrina. Kako inače objasniti, do familijariziranim sponama sa zapadnim svijetom, činjenicu da su utemeljivači engleske književnosti i kulture, Beda Venerabilis (672. – 735.) i Alciun (735. – 804. g.) kod nas polovicom XII. stoljeća već citirani, respektirani i komentirani. Imamo ih na stranicama pontifikala, njihovu misao, i još zadugo nigdje drugo na Balkanu nemamo.

Velikani crkve u Hrvata, ali i pisci i pjesnici, biskupi i nadbiskupi barski i zadarski Vicko i Andrija Zmajević, također, u kulturnoj povijesti Boke imaju neizbrisivo mjesto. Zmajević izvornik Ljetopisa crkovnog čuva se u Vatikanu, punog naziva: “Ljetopis crkovni staroga i novoga zakona sveta i kreposna država slovinsko-latinska”, a Hrvatsko narodno vijeće Crne Gore  će se zauzeti da se uradi fototipsko izdanje kako bi ga približili široj publici, kao i Kodeks obitelji Buća koji se čuva u Veneciji i koji želimo pretiskati u fototipskom izdanju.

Kažu kada jedna kultura ima trajanje od jednog milenija na zaokruženom prostoru, onda ta kultura prerasta u civilizaciju. Dakle, etničko, kulturno i duhovno trajanje bokeljskih Hrvata na istom životnom prostoru koje je puno dulje od jednog milenija i ima pisanih potvrda kako u kamenu tako i na pergameni vremena o kojemu svjedoči i samim time naš narod svrstava, kao što smo ranije ustvrdili, u sam vrh zapadnoeuropske civilizacije, što ovu generaciju u kulturalnom pamćenju obvezuje da ove spomenute vrijednosti prenese i ugradi u kolektivnu memoriju onih koji će nas naslijediti.

Bogatstvo kulturno povijesnog naslijeđa Boke nas obvezuje da nakon 70 godina komunističkog zaborava uradimo i više nego možemo kako bismo sačuvali kulturu pamćenja, kulturu sjećanja koja će biti prenesena i samim time jamčiti opstanak baštinika ove samo brojem male zajednice koje u postotcima ima ispod 1%, a koja u svojim rukama ima preko 60% kulturne baštine države Crne Gore. Svjesni činjenice da kulturnu baštinu mogu jedino sačuvati njeni baštinici jer u suprotnom ona prelazi u tuđe ruke te zbog toga moramo ostaviti zapis kako priča ne bi pala u zaborav. Iako razasuti po cijelom svijetu nastavimo ovakve projekte, zbog kojih želim na kraju zahvaliti Hrvatskom slovu i neumornom pregaocu gospodinu Stjepanu Šešelju, i pokažimo  svima da smo ma gdje trenutno bili, srcem uvijek u našoj zajedničkoj domovini Republici Hrvatskoj.

Zvonimir DEKOVIĆ

Zagreb, 15. studenoga 2021.