IZLOŽBA U GALERIJI AZ U ZAGREBU

Svečanost svjetla Branimira Dorotića

U Galeriji AZ Hrvatske kulturne zaklade – Hrvatskoga slova 14. prosinca 2021. izložbu Branimira Dorotića Prema svjetluFragmenti sakralnog slikarstva otvorili su akad. slikar Danijel Žabčić i voditelj Galerije Stjepan Šešelj. Tom prigodom predstavljena je istoimena monografija povjesničara umjetnosti Stanka Špoljarića i Danijela Žabčića kao i Dorotićeve Putorise. Događaj su glazbom uveličali pijanistica Lana Bradić te tenor Domagoj Dorotić.

Izložba se, uz poštivanje epidemioloških mjera, može razgledati do 22. siječnja 2022.

 

O opusu Branimira Dorotića

Unutarnjim svojim bićem okrenut je slikar Branimir Dorotić kršćanskoj duhovnosti katoličke provenijencije koja se kod njega životvorno nadopunjuje duševnim raspoloženjima i sadržajima svjetovnim („Putorisi“), pa se tako kao slikar vijator ne odriče punine života i polifonih zvukova svoje darovitosti. Na tom svom putu artikulirao je slikarski veliki broj vitraja s poticajima i temama sakralnim jednom suvremenom plošnom kolorističkom koncepcijom svjetlosti. Osjećajno mozgajući slikarski zadatak kod oblikovanja vitraja imao je u vidu ikonografske figuralne prebrojivosti u vidu higijenizirane kromatske čitkosti provedene dosljedno u transparentnu kromu stakla segmentiranog olovnim grafizmima dinamičke i apstraktne strukture, toplih i hladnih kontrasta koje pregrađuju i dograđuju dijagonalni i krivuljni ritmovi plošnog tretmana. Britki svjetlosni koloristički sjaj obojenih stakala prosijava sirovu vanjsku svjetlost do stupnja vizualnog intenziteta te nasuprot mističnim prigušenjima oživljava više osjetilno-meditativnu živost duše u stvaralačkim molitvenim nakanama. Veliki se broj izvedbenih vitraja nalazi u mnogim prostorima crkvenim diljem Naše Lijepe pa je zato dragocjena monografija koja sabire dio tog opusa pod nazivom „Branimir Dorotić: Prema svjetlu – Fragmenti sakralnog opusa“ autora Stanka Špoljarića (izdavač: “Matica Hrvatska u Samoboru). Nadahnutim i kompetentnim pristupom Špoljarić je suverenom interpretacijskom uvjerljivošću obradio i selektirao opus našeg slikara. Tako smo dobili jedan čvršći uvid u nesumnjive likovne vrednote značajnog autorskog opusa. Tome treba pridodati tek iz tiska izašlu knjigu „Putorisa“ kojima Dorotić u crtežima, temperama i kolažima kao intimnijim likovnim zapisima poput homo ludensa hitro fiksira obilje likovnih ideja proizašlih iz autorovih životnih postaja i lucidnih imaginacijskih bljeskova.

Promocija (prikazba) dviju knjiga (Monografije) prati izložbu nacrta i osnova za vitraje, slike na platnu (akrilici) te izbor crteža,  akvarela, tempera, kolaža, tekstualno-asocijativnih nadopuna u smislu putopisnih psihograma putorisnog karaktera.  Upućeni smo zato na izložbeni postav koji prati i markira slikarski i crtački autorov senzibilitet u ritmu raznolikih stvaralačkih mogućnosti. I to od složenijih kompozicijskih realizacija, ikonološki osmišljenih biblijskim i svetačkim sadržajima transponiranima suvremenom oblikovnom metodom kojom je ostvarena svjetlosna arhitektura likovne prirode vitraja. Na izložbi su prisutni i spontani likovni putorisi, rekli bismo duševni krokiji, koji linijama, rasterima i izrescima kolornim određuju inventivni niz osjećajnih reakcija i akcija oka što izranja iz tamnih i svijetlih doživljajnih zona života samog. Tako je po mjeri svog duha i srca odmjerio Dorotić autorski mogućnosti boje i crte svoj odnos prema svijetu i likovnosti.

Danijel Žabčić

 

Branimir Dorotić (Supetar na Braču, 1951.), akad. slikar, slobodnjak, a za svoju dušu i pjesnik, ovom se svojom monografijom ponovno predstavlja i kao putopisac ili bolje rečeno – kao putorisac. Njegovi likovni radovi – crteži, ilustracije, grafike, akvareli, tempere, ulja, vitraji… – odaju znatiželjnika koji se ne boji eksperimenata i rada u različitim likovnim tehnikama. Bogati i šaroliki opus svjedoči o uzbudljivom putovanju svijetom punim čudesa, putovanju koje ne završava u nekoj mirnoj uvali. Slikar na osebujan način pripovijeda svoju životnu priču, oslikava svoju plovidbu koja mu je važna kao život, a možda i važnija. Jer da bi se živjelo, ploviti se mora. Navigare necesse est, rekao je navodno stari Pompej i Branimir bi se sigurno složio s njim. Ova je monografija jedna rota njegove plovidbe, slikoviti brodski dnevnik koji se nastavlja. Želimo mu dobro more.

Dubravka DOROTIĆ SESAR

 

Virtuozni crtač Branimir Dorotić

ili

Kako su nam njegovi likovni „stenografski“ Dnevnici predočili vremena koja su procurila poput pijeska kroz raširene prste 

…Iako držim da sam relativno pristojan znalac nemalog Branimirovog opusa, iznenađen sam kako je premalo kritičara i povjesničara umjetnosti uspjelo „akrobatski“ preskočiti Dorotićev likovni opus, a pogotovo ono što likovna umjetnost i inače izbjegava, a to su art projekti za tzv. „sekundarne“ umjetničke kategorije, poput ilustracija, vinjeta, karikature, stripa, itd.

Jer kod Dorotića je apsolutno nemoguće marginalizirati ili eliminirati taj segment njegova stvaralaštva u odnosu na onaj (uvjetno kazano) „ozbiljni“, relevantni larpurlartistički dio.

Dok je prvi kako tako valoriziran i uvršten u prvi dio monografije, ovaj je drugi dočekao da ga se rabi samo kao (ne)nužan dodatak. Bez ikakvih pravih razloga.

I dok bismo mogli kazati da su Dorotićeve ilustracije nešto što je moglo promaći hrvatskoj likovnoj kritici, nemoguće je oteti se dojmu da je „slučajno ili namjerno“ ignoriranje njegova djela, koje koketira s ilustracijom, stripom i animiranim filmom promašaj hrvatske likovne kritike. Zato bi njegove DNEVNIKE trebalo pomno pročitati i integralno objaviti.

DNEVNICI su apsolutno jedan od najoriginalnijih likovno-literarnih doživljaja svijeta, a pogotovo Hrvatske s kraja 80-ih do sredine 90-ih godina. U njima autor sustavno i paralelno prati, komentira i analizira što događanja u svom osobnom životu (tragedija umiranja oca), a što u domovini (Domovinski rat).

Osobno proživljavanje onog intimnog i općeg, društvenog, nacionalnog realizirano je na maestralan način u svim mogućim likovnim tehnikama primjenjivim na ono uobičajeno (papir, boja, ljepilo, škare…), ali i kombinacijom medijskih kompilacija (likovno-literarnih). Jer Branimir Dorotić koliko god je slikar i likovni umjetnik, toliko je i književnik, pjesnik, prozaik, dramatičar.

Njegovi DNEVNICI nisu samo knjiga za čitanje, strip za listanje… Uza sve to oni su i potresna priča koja se batrga i bori da postane ono što u biti i jest, a to je – animirani film.

Osobno sam pokušao „progurati“ taj projekt u Zagreb Filmu s redateljem debitantom, danas već pokojnim Ernestom Greglom (vrhunskim trik majstorom), koji je bio spreman „animacijom bez animacije“ DNEVNIKE pretvoriti u moćan artistički projekt. Nažalost, to se nije dogodilo. Ali to ne znači da i ne će.

Kao potpriča njegovih DNEVNIKA, koji imaju impozantnih 1000 i više stranica, pojavljuju se i njegovi PARIŠKI DNEVNICI, u kojima autor na sebi svojstven virtuozan način osjeća Pariz, Francusku  i svijet umjetnosti.

Ovaj kratak prijateljski osvrt na opus Branimira Dorotića istovremeno je i neka vrsta zamolbe da se njegov čudesni svijet još jednom sagleda i revalorizira…

Tahir MUJIČIĆ

 

Akademski slikar Branimir Dorotić rođen je 13. travnja 1951. u Supetru na otoku Braču. Slikarstvo je diplomirao 1983. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U zaokruženih dvadeset pet godina svoga djelovanja u likovnoj praksi radio je na crtanom filmu, bio ilustrator i pedagog, a značajniji dio svoga likovnoga opusa ostvario je u sakralnim temama, realiziranim u tehnici vitraja i batika, te slikama i ilustracijama za časopise i knjige. U likovnom izrazu “maloga formata” Dorotić se potvrdio kao vrstan ilustrator. Ilustrirao je mnoštvo publikacija te likovno opremio i dizajnirao knjige za različite izdavače u domovini i inozemstvu (Školska knjiga, Alfa, Kršćanska sadašnjost, Profil, Naklada Ljevak, HKD sv. Jeronima, Junior magazine – HBZ, SAD, Zagreb film itd.). Godine 1989. dobio je nagradu 24. Zagrebačkoga salona za pikturalni rječnik Fun with Words (Školska knjiga), koji je doživio niz izdanja. Dio svojih ilustracija, uz ostalo i svoju vojničku priču iz Domovinskoga rata, zabilježio je u dnevničkim „putorisima” koji još čekaju nakladnika. Prvo veliko i zahtjevno Dorotićevo djelo – vitraji u crkvi Sv. Jakova u Međugorju – obilježili su početak njegova samostalnoga slikarskoga puta. Taj mu je široki sakralni kompleks nametnuo konačno i beskompromisno prihvaćanje izazova struke u kojoj je do danas ostvario svoje najbolje radove. Njegovi vitraji u crkvama diljem  Hrvatske (Split, Samobor, Trsat, Zagreb, Osijek, Našice, Metković, Čakovec, Karlovac…) čine izniman likovni opus koji izvornom izvedbom odaje i dobroga poznavatelja sakralne tematike. Dorotić je po predlošku akad. slikara Josipa Botterija Dinija izveo i najveći vitraj u nas (340 m2), onaj u crkvi Sv. Križa u zagrebačkom Sigetu. Kapelu iste crkve ukrasio je vlastitim vitrajima. Za crkvu Sv. Franje u Windsoru (Ontario, Kanada) naslikao je veliku oltarnu palu (4×6 m). U Dorotićevu se opusu posebno ističe likovno i teološki cjelovit niz vitraja u crkvi Sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci, završen 2004. godine. Tematski povezujući starozavjetnu i novozavjetnu povijest spasenja, te slike nisu uobičajeni niz ilustracija biblijskih događaja prema pisanom predlošku, nego originalan doživljaj biblijske metaforike. Ovi vitraji označavaju snažni autorov pomak iz osobnoga u univerzalno i predstavljaju pun doživljaj transcendentalnoga. Dorotić je imao niz samostalnih i skupnih izložaba, sudjelovao je u radu mnogih likovnih kolonija. Upoznao je i Laguna Beach i Pariz, ali se uvijek vraćao domaćoj svakodnevici, ne  odvajajući svakodnevno od umjetničkoga, svjetovno od duhovnoga. Tu povezanost Dorotićevih svjetova, koja potiče njegovu kreativnost i jača njegovu zauzetost za održavanje likovnoga života, najsažetije opisuje prof. Danijel Žabčić: “Osobnost Dorotićeva ogleda se i u nizu kulturoloških akcija, organizaciji kulturnog života sredine u kojoj djeluje. Tako je pravi pothvat bio pokretanje rada Galerije Zvonik sv. Josipa kao i priprema 1. triennala hrvatskog autoportreta u Samoboru. Zato cjelokupnom svojom stvaralačkom i kulturološkom djelatnošću Dorotić postaje primjer generacije umjetničkih osobnosti koje beskompromisno svjedoče polivalentni sadržaj svojeg senzibiliteta.”