Godina je u svijetu jezikoslovlja počela živahno, napisima o anglizmima i jezičnome čistunstvu
Nigdje se kao na Otoku ne ćutjeh zaštićenijim oda svakoga zla, no nigdje ne bijah ni svjesniji da sam prah bio i da ću se u prah povratiti. Čovjek se na Otoku, po vlastitu izboru, može srdit boriti sa starozavjetnim Jahvom ili biti pomiren s vlastitom sudbinom dok ga mori suša i tuče bura uzdajući se u Njegovu providnost. Kojoj god skupini pripadao, čovjek s Otoka upire oči u nebo mnogo češće nego onaj s Kopna. Žegu ga snažnije i Božja ljubav i božanski gnjev. U času kad bi nam Bog uzeo sol Zemlje, uzduh bi proparala velika tuga, a škure bi se i vrata rijetko otvarali. Pitanja se ne bi postavljala jer se znalo da na njih odgovori ne postoje i jer se slutilo da je bilo tko od nas mogao biti na mjestu onoga kojeg više nema ili na mjestu onih čije se tuge nikad više neće ugasiti. Skrili bismo se svatko u svoju kuću ili vartal i plakali, plakali u tišini dok naša bol ne mine i dok ne smognemo tek toliko snage da se ne slomimo pred onima potrebitim utješnih riječi i molitava. Poslao bi Bog tad na Luku koju zraku Sunca ili svijetlu kaplju iz Cedrona kao znak raspoznavanja po kojemu će nas negdje na onome svijetu dočekati ne samo pravda, nego i svi oni za koje se molimo Njemu da im se otre svaka suza s očiju. Bi li On odškrinuo blago škure da uputi utjehu ožalošćenima čije bi suze upiti moglo samo žedno more, ne znam jer ni mene više ne tješi misao kako su pozvani u rajske dvore da se odmore, no niti sam s Njim nebo razapeo, niti sam postavljao temelje Zemlje, niti sam more zatvorio vratima kad je kao iz utrobe izlazilo, niti sam zapovijedao jutru, niti sam zbog tame govor svoj uobličio. Ostaje mi tek nada kako Onaj koji je usadio mudrost u nutrinu pogled obraća na nas koji ostajemo te da ruke na svoja usta i na svoje oči stavim.
Godina je u svijetu jezikoslovlja počela živahno, napisima o anglizmima i jezičnome čistunstvu. Anglizmi su vječno nadahnuće poštenomu kroatistu, ali se ipak tu i tamo iznenadim nemaštovitosti argumenata kojima se engleskim riječima nastoji dati ravnopravan položaj u našemu standardu. Jedan kroatist tako tvrdi da frend nije posve isto što i prijatelj (iako, moram priznati, ni uz najbolju volju ne nahodim neko posebno značenje anglizma frend), a poučava nas i kako se sejvati ne može uvijek zamijeniti sa spremiti (naravno da ne može, pa čak vam i na mrežnim izvorima nude još i zamjene sačuvati i pohraniti). Ni za jedan ni za drugi anglizam ne nalazim razloga da ih se u biranome stilu ne zamijeni (u razgovornome je ionako sve dopušteno). Kad je riječ o jezičnome čistunstvu, ponovno je uskrsnula riječ zrakomlat za koju se zna da je nastala iz šale (zna joj se i tvorac, Zorislav Šojat), pa je postala simbolom navodne (da ne rečem ognjištarske) zatucanosti jezičnih čistunaca iako s jezičnim čistunstvom nema veze. Uostalom, ako se načelno protutržišno usmjereni jezični opisivači zalažu za načelo ponude i potražnje kad je riječ o tuđicama (sve može), onda ne vidim zašto se na jezikoslovnome tržištu ne mogu naći hrvatske zamjene, pa kom obojci, kom opanci. Na razmjere me povijesnih krivotvorina naših istočnih susjeda podsjetilo, pak, nedavno čitanje članka u kojemu se, zboreći o ekumenizmu, ponovno spominjao navodni pravoslavni samostan svete Venerande na Hvaru, o kojemu se i danas katkad govori kao o dokazu nazočnosti srpstva na Hvaru od srednjega vijeka iako je riječ o bogoslužnome prostoru za grčke mornare u mletačkoj službi koji je naknadno dobio i „latinski“ oltar. U izvješću Augustina Valiera iz 1579. uza crkvu se ne spominje nikakav samostan. Spominju se tek grčki pravoslavni svećenik i presvođena zgrada za koju se drži da je nekoć bila crkva (dakako katolička) svete Katarine. Dakle, iako postoji podatak da je taj prostor izgrađen 1561., da nikakva samostana ondje nije bilo i da sa Srpskom pravoslavnom Crkvom Sveta Veneranda nema veze (izrijekom se spominje grčki svećenik Bazilije), po ustaljenom se obrascu gradnja spomenute crkve pomiče u XV. stoljeće bez ijednoga jedinog dokaza te se traži povrat toga prostora Srpskoj pravoslavnoj Crkvi kojoj nikad nije pripadao. Ako ćemo ekumenizam graditi na takvim primjerima, bojim se da ćemo samo produbiti sukobe.
Za kraj vijesti iz rodnoga grada. U jednoj od brdskih šetnja nenadano nam se pridružio pas nepoznata vlasnika. Kako je dolazio iz smjera Zažablja, u kojemu su oko Božića već u zraku tri promila, blago je lelujao po cesti i izazivao zastoje. U šetnji smo naišli na mojega vršnjaka i uglednoga hrvatskog političara koji je sa svojim psom trčao put Dubravice. „Našemu“ se psu političarev nije svidio, pa ga je ugledni vlasnik jedva spasio od protivničkoga naleta trčeći ukrug kao da igra linđo dok mu zaludu pokušavah objasniti da mi sa psećim napadom nemamo ništa jer pas nije naš. Petsto metara dalje, na ulazu u rodni grad, iz kola je izletio pravi vlasnik. „Đe ste ga našli?“, upita. „Nismo mi njega, nego on nas.“ „Glavno da je tu, tražin ga već tri dana.“ „Nego, nešto bi van preporučio“, vlasniku ću. „Držite ga podalje od političara jer kad ih vidi, otme se nadzoru!“ Je li me poslušao, vidjet ćemo po crnoj kronici.