ČETVRTAK, 16. SIJEČNJA 1975.
Vjesnik (XXXV, 9893)
– Moskva otkazala trgovinski ugovor sa SAD (iz 1972.) zbog toga što je kongres uvjetovao status najpovlaštenije nacije tima da SSSR dozvoli iseljenje 60.000 Židova.
– Ford prihvatio poziv da posjeti Jugoslaviju!!
Svratio Ivo i Mira: jako loše izgleda; osim srca sad i teškoće s krvnim žilama u nogama…
PETAK, 17. SIJEČNJA 1975.
Popodne s preferansistima došao i Vlaho (što mi bi drago), a navečer s njihovim suprugama i Đ. D., koji nikad u mojoj kući nije bio, zbog čega sam u sebi bjesnio.
No, što se može: čovjek je valjda dežuran pa kad nije našao društvo tamo, onda je išao za njim.
Za večerom razgovarasmo o filmu “Klopka za generala” (o hvatanju Draže Mihailovića). Kad je bila riječ o sudbini Kalobića (“Rasa” u filmu), netko reče da je za izdaju ostavljen na životu, a ja odvratih, a ne, doživio je sudbinu svakog doušnika, pošto je izvršio zadaću, oduzeše mu glavu!
To se večer čak ni vicevi nisu pričali: jedni su kartali, a drugi gledali film; Đurađ je otišao dosta rano, s Ilisom.
SUBOTA, 18. SIJEČNJA 1975.
U HNK na predstavi Trubadura. Ruža je pjevala Azucenu; ona odlična a ostali prosječni. Ruk-Fočićeva i Stojanov dobri samo na trenutke. Šteta što Lunu nije pjevao Ruždjak.
Publika: nova za nas (tj. Hani101 i mene) uglavnom nepoznata “osim” prof. Filipovića (koji uvijek izbjegne da me vidi, a poručuje da će doći) i Ljubice Trstenjak, gotovo nikog poznatog.
Od službenog soja: Ante Raos i Mohorovičić, koji je valjda još uvijek predsjednik znanstvenog savjeta ili tako nešto.
Poslije predstave kod Ruže. Krajem mjeseca odlazi u München, a potom u Milano, Napulj i Genovu i nema je do travnja.
Köln: indijska agencija javlja da je Brežnjev podnio ostavku, ali da je to demantirano u Moskvi. Kako bilo da bilo promjene u politici su tu! Ostao on ili ne, zaoštravanje je nastupilo.
NEDJELJA, 19. SIJEČNJA 1975.
Vrijeme toplo, proljetno, sunčano, valjda oko 10 stupnjeva Celzijevih.
Čitam Kissingerovu biografiju od Marvina i Bernarda Kalba, što je u proljeće 1974. izašla na engleskom, a na jesen već u njemačkom prijevodu.
Dobio sam taj prijevod, iako sam bio poručio “Pressident Kissinger” (nisam znao i još uvijek ne znam autore), ali mi nije žao jer je ovo odlično pisana knjiga o svjetskim problemima. Veoma instruktivna.
Neki dan mi Marijan K102 reče da Vanja Radauš pita za mene. Nisam mu odgovorio na novogodišnju čestitku. Zapravo, zvao sam ga, ali ga nije bilo. Nazvah ga jučer. Kako bi me vidio. Javit ću mu se idući tjedan. Tek poslije toga razgovora vidjeh u novinama fotografiju kako mu Blažević predaje odlikovanje!
Navečer svratio Jezić. Ostao samo dvije-tri minute na vratima. Što ima nova? Da li je Čačić otišao zbog zadarskog procesa? Da je Nikezić u svezi sa svim tim procesima rekao: Pa, vidite da je Jugoslavija u rastrojstvu; dajte da se nagodimo sa Hrvatima!
Na suđenju u Zadru počeli su dopuštati da u zapisnik uđe za pojedine svjedoke da su provokatori.
U Zagrebu je za suđenje pripremljeno 27 ljudi, a bilo je uhićeno oko 80. Tako barem pričaju.
UTORAK, 21. SIJEČNJA 1975.
Ivo na podnevnom čaju.
O kineskom Kongresu: novi ustav kojim je dopušten i štrajk i sloboda udruživanja (što podsjeća na teoriju “neka cvjeta sto cvjetova” – dok ih mraz ne ofuri!), ukinuta dužnost Predsjednika Kine, a vrhovno zapovjedništvo dano u ruke Predsjednika KP Kine, a na političku scenu ponovno se vratio Teng, koji je u kulturnoj revoluciji uz Lion Šao Čia (predsjednika Kine) bio glavna ličnost koja je nestala!
Sve to lijepo, gotovo demokratski, s bogom Maom u pozadini (i na nebu); a Kongres se sastao po prvi puta nakon deset godina i to ilegalno, u zemlji u kojoj je KP na vlasti već četvrt stoljeća (nakon što je isto toliko vodila revoluciju)!
I o kumrovačkom, višednevnom seminaru s novinarima, gdje u pučkoškolskim klupama sjedi žurnalistička krema i sluša predavanja od Dolanca do Jure Bilića i Šuvara, ne bi li se napokon osposobila za “sadašnju etapu”.
Dok Dolanc govori o tome da se odveć ukazivalo samo na pojedina skretanja, gradove ili republike i šibalo samo nacionalističku, liberalističku, itd. politiku, a manje ukazivalo na društveno stanje koje je rađalo (i rađa) takva zla…, dotle naš Jure: masovni pokret je u dvije godine ostavio takvih tragova iza sebe, koji se ne mogu i neće izbrisati još desetljećima!!
A dragi naši marksisti: a tako to? I zašto to?
SRIJEDA, 22. SIJEČNJA 1975.
Joža Štimac javio mi popodne: objesio se Vlado Stopar!
Da je bio osam dana u Beogradu, intervjuirao Tempa, odsjeo u Zagrebu – kad se vratio u hotel, onda otišao u svoju sobu, u svoj stan, i tu se objesio!
Joža to pripisuje u prvom redu užasnim prilikama u obitelji, i sa ženom i s kćerkama.
Da, svakako, ali ne samo to! Ipak je on čovjek koji je za pare, novac, piće pogazio sva načela u koja je vjerovao i izdao sve prijatelje, ako su to tražili od njega.
… a ja sam mu bio možda jedini iz srednjoškolskih dana.
Napustio me, cinkaroško-doušnički još dok su me likvidirali iz Instituta. Stalno ostao uz Pištu Jurekovića.
Mogao bih napisati roman o njemu i našim prilikama.
Sin uvaženog dr Maxa Grosmanna i majke o kojoj mi nikad ni riječi nije spomenuo. Imao guvernantu; učio francuski u Francuskoj i Švicarskoj.
Godine 1941. – kao 17-godišnji momak – stavio se preko mene na raspolaganje NOP-u (s koferom srebra što mu ga je ostavio otac, koje smo predali komitetu za nabavu zagorske tehnike). Iako osobno, moglo bi se reći kukavica, izvršavao je i takve ilegalne zadaće 1941. u Zagrebu (tiskao letke i brošure) za koje je mogao biti obješen a prema tome i biti proglašen za heroja.
Poslije rata urednik Vjesnika i glavni urednik VUS-a, pa dopisnik u Parizu.
Svršio Filozofski fakultet. Bio mi zapravo jedini intelektualni sudrug među ratnim prijateljima.
Zbog mene povezan s povijesnim problemima. Bio na mojoj strani u Institutu, dok me nisu odagnali, a onda im služio do svog štrika.
Neka mu dragi Bog oprosti.
Uz moj prijezir i sažaljenje, jer osuda ipak pada na prilike!
ČETVRTAK, 23. SIJEČNJA 1975.
Došao Joža da se vidi s Ivicom.
Priča: Stopar se objesio u Esplanadi. Zapravo zadavio kravatom. Prije toga popio petnaestak boca vina. U Beogradu bio s Pištom Jurekovćem.
Razgovarali s Veljkom Vlahovićem i s Tempom o pisanju povijesti robijaša u Lepoglavi.
PETAK, 24. SIJEČNJA 1975.
Kod Krste, a potom kod Jusićevih.
Tanjug prenosi vijesti stranih agencija da su u Prištini, nakon suđenja, bile studentske demonstracije koje su ugušene milicijom iz Kragujevca, Niša i Skoplja.
Njemački radio govori da se jačaju odnosi jugoslavenske vojsek s SAD: dobivanje tehnike, školovanje kadra, remontiranje američkih brodova u jugoslavenskim brodogradilištima.
Amerika dala dosada najveći zajam INI za petrokemijsku industriju u Rijeci od 600 milijuna dolara.
Turopoljac doznao od svog slovenskog kolege da su prošli četvrtak sve jugoslavenske radiopostaje dežurale zbog kritičnog stanja Kardelja.
Vjesnik piše o raspuštanju partijske organizacije na splitskom Pravnom fakultetu. Izbačeni su iz SK profesori Andrija Duić, Ivo Petrinović, Ante Carić i Živko Anzulović, te Tina Grbić, tajnica fakulteta.
Ostatak profesorske organizacije treba da se uključi u studentsku organizaciju.
U inozemstvu se diže vika zbog navodnog otpuštanja grupe beogradskih profesora, a da će se pod udarom naći i njihovi praksisovski istomišljenici iz Zagreba i Ljubljane.
Perišin također operiran od raka, ali da mu stanje nije kritično.
U Beogradu se osjeća vlast Stambolića i Markovića. Pozvaše Rakasa, direktora Komunista, zato što je htio napasti partijske organizacije Beograda i rekoše mu: Ti si ovdje dok mi hoćemo; što ti znaš o beogradskim problemima; izvoli se umiriti i slušati naše direktive.
SRIJEDA, 29. SIJEČNJA 1975.
Vjesnik (XXXV, 9904):
– Minić govorio na Konzultativnoj skupštini Europskog vijeća u Strasbourgu: Jugoslavija se bori za budućnost nepodijeljene Europe (!)
– Skupština SR Srbije donijela odluku o stavljanju na raspolaganje osmorice profesora i suradnika Filozofskog fakulteta, čime im je onemogućeno da obavljaju nastavničke i samoupravne funkcije na fakultetu.
Udaljeni su: dr. Mihajlo Marković, dr. Ljubomir Tadić, dr. Miladin Životić, dr Zagorka Pešić-Golubović, dr. Svetozar Stojanović, dr. Dragoljub Mičunović, Trivo Indijić i Nebojša Popov.
Tanjug i strane radio postaje javljaju o valovima protesta u Europi (prosvjede su izjavili od Ernesta Blocha i Hermana Bohla do talijanskih komunisitčkih intelektualaca).
Zabrinuti lijevi intelektualci pitaju se: na kakvim to osnovama počiva jugoslavenski režim što preko palube baca i posljednje ostatke demokracije u socijalizmu?! I što preostaje od (njihove) vjere u jugoslavenski samoupravni socijalizam nasuprot staljinizmu?!
A to što po zatvorima leži daleko veći broj hrvatskih intelektualaca, da i ne govorim o onim uklonjenima, to ih nije toliko zabrinulo, jer to je – i za njih – bilo sprječavanje tog samoupravnog socijalizma.
Fredi mi javio da je Večernji list objavio Stoparov tekst: “Moj prvi dan u partizanima”, u kojem me na više mjesta spominje po imenu (razumije se ne i po prezimenu), ali uz tekst donosi i fofografiju sa Štefekom (uz koju je navodno i prezime)!
Lijep sunčan dan. Orezujem voćke i mislim o Vladi. Ipak mi ga je žao. Kad je netko prisiljen da si oduzme život, onda mu očito nije bilo lako. Ako je bježati iz života kukavičluk, onda je svojevoljno odlazak u smrt – hrabrost?
Možda se s tim tekstom htio opravdati prema meni.
Uostalom, povijesno gledano, nisam li ja prema njemu veći krivac – zato što sam ga odveo u partizane i u ovo društvo – nego on prema meni, zato što se bio stavio na stranu mojih (redarstvenih) progonitelja?!
101 Ankica Tuđman
102 Marijan Krovinović