Dana 12. prosinca 2021. preminuo je glumac Ranko Tihomirović koji je svoj glumački profil gradio u dvije kazališne “institucije”, u splitskome HNK i zagrebačkoj Komediji, no bilo ga je i na pozornicama drugih teatara. Rođen je u Čakovcu, godine 1970. položio je prijamni ispit na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti te započeo glumačku izobrazbu. U njegovoj “klasnoj” družini bili su: N. Gačešić, J. Matković, E. Lipovšek, N. Pavlović, S. Milovanović, Z. Pokupec, D. Valentić, S. Brankov… Već za studentskih dana počelo je njegovo glumačko “stasavanje”; Georgij Paro režirao je u HNK Grbavicu Stjepana Mihelića, te njega i većinu njegovih “klasnih” kolega i kolegica uključio u tu inscenaciju. U podjeli su bili dakako i iskusniji glumci (V. Kapural, M. Dugandžić, N. Mamilović-Bajsić, M. Šegrt). Paro ga je imao u vidokrugu i kada je ranih sedamdesetih u Dubrovniku na Igrama režirao Krležine drame Aretej i Kristofor Kolumbo. Važnu ulogu u izgradnji Tihomirovićeve glumačke osobnosti imao je redatelj Marin Carić (1947. – 2000.), koji je 1974. utemeljio Putujuću družinu Osamljena srca i s njom napravio samo jednu predstavu naslovljenu Vrtuljak ljubavi. Nastala je po tekstu Slobodana Šnajdera, scenu je osmislila Jadranka Fatur, glazbu skladao Drago Mlinarec a u izvođačkom kvintetu osim Tihomirovića bili su N. Pavlović, S. Milovanović, A. Abrus i J. Matković. Predstava je odigrana dvadeset i pet puta.
S diplomom kazališnoga redatelja Marin Carić se zaputio u Split te poveo trojicu svježe diplomiranih glumaca: Tihomirovića, N. Pavlovića i S. Milovanovića, jer splitskom su HNK nedostajali mladi glumci. Carić se odmah dao na posao, režirao nekoliko predstava te je ubrzo imenovan ravnateljem splitske Drame.
Najzapaženija njegova inscenacija bila je nesumnjivo Robinja Hanibala Lucića u kojoj su sudjelovali i glumci što ih je doveo u Split. Robinju je odglumila Hasija Borić, došljakinja iz Sarajeva koja se nakon kraće hrvatske dionice vratila u Sarajevo. No, Pavlović i Milovanović nisu se dugo zadržali u Splitu, možda sezonu-dvije pa su se vratili u Zagreb, a Tihomirović je dobio stalni angažman u Marulićevu gradu te trinaest-četrnaest sezona “orao” svoju splitsku bradzu. Nakon Robinje glumio je u Hadžićevoj komediji Hitler u partizanima koja se tih sedamdesetih godina izvodila diljem bivše države. Glumio je i u komediji Šimun Dundurilo čije se autorstvo pripisuje Petru Kanaveliću. Sudjelovao je i u uprizorenju Matije Gupca Mirka Bogovića. Bio je Ilija Gregorić a Gupca je utjelovio Rade Perković. Dramu je režirao nedavno preminuli Ante Jelaska (1925. – 2021.). Isti je redatelj sredinom sedamdesetih postavio i Goldonijeve Ribarske svađe a Tihomirović je u njima očitovao “svoju sposobnost transformiranja”.
Glumio je i u Ionescovoj Igri od pomora koju je postavio Tomislav Durbešić. U toj su “igri” sudjelovali i polaznici “Glumačkog studija splitskog HNK” – Siniša Popović, Stojan Matavulj i Senka Bulić, danas priznati protagonisti hrvatskoga glumišta. Bio je u podjeli kad se inscenirala Krležina Golgota, bio je i Jere u Marinkovićevoj Gloriji, Geometar u inscenaciji njegove novele Prah koju je načinio i postavio M. Carić. Nije ga zaobišao ni Shakespeare (Hamlet, Kroćenje goropadnosti). Carić mu je dodijelio i Otela, a Anatolij Kudrjavcev je pišući o toj inscenaciji zapisao da je njegov Otelo “dojmljiv i sugestivan izgledom, ali opor glasom i izrazom”.
Marin Carić je sredinom osamdesetih postavio Držićeva Dunda Maroja. Tihomirović je bio Ugo Tudešak a podjela je bila vrhunska: I. Vidović je bio Maroje, B. Boban Pomet, B. Dvornik Bokčilo, Z. Krstulović Petrunjela, Z. Odak Laura, J. Genda Popiva, Č. Martinić Maro… Tih su godina na Splitskome ljetu Georgij Paro i Zlatko Bourek postavili farsu Meštar Pierre Pathelin, nepoznatog francuskog renesansnog autora. I Tihomirović je bio u toj farsi te ima sjajne suigrače u Peri Kvrgiću i Borisu Dvorniku.
Godine 1988. Ranko Tihomirović napustio je Split (možda iz zasićenosti), preselio se u Zagreb, dobio angažman u Komediji, u čijem je ansamblu bio i njegov šulkolega Niko Pavlović koji će iduće godine postati i ravnateljem teatra na Kaptolu. Jednu od prvih uloga u Komediji imao je u mjuziklu Car Franjo Josip u Zagrebu što ga je kreirao uigrani trojac: Milan Grgić (libreto), Alfi Kabiljo (glazba), Vlado Štefančić (režija). Bio je Smolko u Brezovačkijevu Matijašu Grabancijašu dijaku što ga je postavio Želimir Mesarić; Matijaša je dočarao Zlatko Ožbolt a u izvođačkom sastavu bili su i Otokar Levaj, Vlado Kovačić, Vinko Kraljević, Darko Srića, Željko Duvnjak te veterani Eugen Franjković i Vladimir Jagarić. Početkom devedesetih u Komediju je došao i Marin Carić i dobio mjesto pomoćnika ravnatelja. S Carićem je radio Goldonijevu Gostioničarku, Brechtovu Operu za tri groša… S Goldonijem se družio i kada je Joško Juvančić režirao njegove Grubijane, a Nina Kleflin Slugu dvaju gospodara. Bio je Jureta, “šef grobara” u Brešanovoj Svečanoj večeri u pogrebnom poduzeću koju je postavio Zoran Mužić. Glumio je i u Schnitzlerovu Zelenom kakaduu, što ga je adaptirao, “pohrvatio” Nino Škrabe a režirao Ž. Mesarić. Nastupio je u mjuziklima Piaf i Noć u Veneciji... R. Tihomirović pojavljivao se i na pozornicama Trešnje, Žar ptice, glumio u predstavama GD “Histrion”. Ranko Tihomirović nekoliko se puta, manjim rolama, pojavio i na filmskome zaslonu (Marušićev Servantes iz Malog mista, Papićev Život sa stricem, Sedlarov Četverored…).
Ivan BOŽIČEVIĆ