Poziv u atelijer slikara Ljube Škrnjuga
Ne, mi nismo kroničari, nemamo dara za to, jasan pojam o nizanju životnih i inih činjenica, najmanje što možemo u nesnalaženju svojem neke ljepote svijeta nekako razbacane oživjeti, sanjalačkim retrovizorom subjektivno evocirati te tako davne slike, riječi i raspoloženja bojama povezati s nama u tako reći spontanoj bliskosti, jer možda su to samo senzacije propadajućih trenutaka pa ipak trenutaka prolaznih neprolaznosti, intimnih ljudskih prepoznavanja i susreta. Da, dogodi se tako da u gužvi ljudi što čekaju tramvaj na Jelačićevom trgu pojavi se pred vama poznato lice, glavom i sijedom bradom slikar Ljubo Škrnjug (1925. – 2007.), a vi poneseni tim prepoznavanjem prilazite mu te se rukujete obzirnom ljubaznošću mlađeg kolege. A on slikar smješka se vedro i mladalački, vidno raspoložen za iskren i ljubazni gest te vas poziva nakon godina neviđanja da svakako svratite u njegov atelijer. Od tog trenutka vaš će se osjećajni retrovizor kontinuirano baždariti duševnim kilometrima od te 2005. do 2007. godine pa ćete ga u tom rasponu od dvije godine svaki tjedan posjećivati u njegom atelijeru na petom katu Biankinijeve ulice. Pokazat će se da taj vaš novostečeni dvogodišnji životni retrovizor neće dugovati ništa prostorno-vremenskom gibanju, već atemporalnoj radosti susreta sa slikarom te će se obnavljati vidljivi obrisi zaboravljenih ushićenja koje pruža skromnost, pristojnost istinskog stvaralačkog i humanog bića. Eto, od takvog sam slikara bio pozvan u atelijer!
Sjedio je tako Ljubo u dotrajaloj stilskoj fotelji, opušteno, a govor mu je britak i sažet poput njegovih crtačkih i slikarskih izvedbi, no, podslikan je taj govor nijansama svjetlosti i sjene pa ih treba čuti, a osjetila su naša otupjela agresivnim prostaklucima svijeta pa do nas teško dopiru tihe nijanse. A one, bit će hintergrund na kojem će graditi svoja nagnuća tonskim vrednotama, tonskoj koncepciji slike. U razgovoru, dotiče se često dragog mu J. Račića, Lj. Babića, kod kojeg uostalom završava specijalku na Likovnoj akademiji u Zagrebu (1952.), Lj. Ivančića, M. Stančića i bliskog mu francuskog slikara A. Marqueta. Atelijer njegov bio je duhovna alatnica gotovo skromnih dimenzija, ali opremljen atmosferom i stvarima svakodnevnog radnog boravišta. Dakle, u toj intimnoj atelijerskoj atmosferi, bez obzira na generacijsku udaljenost ili blizinu svojih uzora i prijatelja, bolje smo mogli do neke razine shvatiti njegovu pripadnost, ali i izdvojenost osobnog slikarskog kanona koji je normirao i formirao po motivskim polazištima, po pejsažima i vedutama zagrebačke periferije (Trnje, Trešnjevka) te izmakao svakom bigotnom pasatizmu. Pa ono staro pitanje što i kako slikati razriješio je sluhom za autentičnost ambijenta koji transponira u slikarski prostor, a on se tu na domet oka pruža morfološki strukturiran za bliska duševna raspoloženja i imaginacijska suživljavanja. I konačno imperativ: nikako odraz i realizam, već izraz interpretacija gledanog slikarskim sredstvima. S naročitom simpatijom monološki se Ljubo doticao velikog M. Stančića, između ostalog, po slikarskoj inačici slikara varaždinskih veduta. Ovdje ćemo sada apostrofirati kulturološki fenomen koji se tiče jakog dojma koji je na mlade slikare 70-ih godina učinila pojava M. Stančića, a tu možemo pribrojati i neke kunsthistoričare koji su tada bili početnici. Ljubo je, dakle, monološki s divljenjem o Stančiću kao izuzetnoj darovitosti govorio: „Stančić je već za vrijeme studija na Akademiji crtao akt bogovski, bile su to studije ugljenom kao vježbe u sintetičko-tonskom zahvatu.“, i dodaje: „Gomilu tih svojih crteža sam je uništio.“, pauza pa nastavlja: „Dobra crtačka škola – po tome je naša Akademija bila poznata… Na početku važno je crtom opservirati oblik, to su temelji, čak i na nepredmetnoj slici može se prepoznati crtačka neukost.“ Često u svojim sjećanjima vraćao se slikar na svoj profesorski angažman kada je radio na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Lamentirao je o korisnosti i smislenosti pedagoškog rada. Ipak, bila je to tada na grafičkom odjelu gospodska profesorska ekipa strukovno kompetentnih i druželjubivih ljudi (Binički, Gradiš, Grbić). Iskusio je i jednogodišnju opasnu profesuru u Kambodži na Kraljevskoj akademiji u Phnom Penu (1969. – 1970.). Pa onda „velika greška“ kako kaže, duga tri godine činovničenja u Zavodu za prosvjetno-pedagošku službu.
Jedan zid atelijera bio je kolažiran papirnatim uspomenama s njegovih putovanja, kao ogledni kontrapunkt slikarske egzistencije. A putovao je i slikao za života puno, u Francuskoj je boravio 20-ak puta, s tih putovanja se vraćao noseći sa sobom blokove pretile od crteža i tempera te tako i svojim putnim destinacijama svjedočio izvorišta svoje pripadnosti europskom slikarstvu. Ako je iz Zagreba u svijet krenuo dušom melankoličara i profinjenog tonskog skladatelja, koncentriranog opservatora okrajaka urbanih, a sam socijalno-osjetljivo empatičan, za domišta ljudi u čekaonici života, gdje je horizont linija nasipa iza kojeg strši tvornički dimnjak, vraćao se dohranjen s više svjetla i boje, ali i te vani naslikane slike po slikarskim gradbenim elementima potpuno su škrnjugovske. Na tim putovanjima često mu je suputnik bio slikar B. Brešić. Sada u odsustvu Ljubine fizičke pojave, kada ga više nema među nama, dozrijeva naša spoznaja o potpunoj posvećenosti i vjeri slikara da interpretacijom motiva po senzibilnom izboru slikarskih sredstava imaginira vidove stvarnosti koja je materijalizirala socijalno osjetljivo duševno oko umjetnika, pružajući osjetilima osnove sažimajuće i sjetne ljepote.
Jedan je od onih zimskih dana kad crna grafika vlažnih i napuštenih grana drveća fasetira modri dijamant neba, u zagrijanom atelijeru Ljubinom motrimo ulja raspoređena na zidu, a pokazuje nam on i tempere koji vade iz tame dubokog drvenog ladičara i slaže na plohu radnog stola. Iako u segmentima jedan se prijeđeni slikarski put potpune posvećenosti slikarstvu i organizaciji slikarske emocije i oka ovdje iz slike u sliku dokumentira. Iako radovi nisu vezani vremenskim slijedom nastajanja jedinstvenost slikarskog senzibiliteta vidljiva je u širini slikarskog zahvata, suspregnutoj i uravnoteženoj osjetilnosti tonskih kontrasta i zagasite, gotovo škrte game (Trnje, 1868., Tišina, 1966., Trešnjevka, 1978.) i po kasnijem kolorističkom duktusu i skladu odmjerenih kromatskih odnosa što ih grade ploha i mrlja (Le Havre, 1987.; Pariz, 1990.). Zamjećujemo zatim mentalno-vizualnu sastavnicu mnogih njegovih slika – regulacijsku horizontalu koja se pojavljuje u vidu stabilizatora slikarskih vrednota i sadržaja. Po materičnosti boje, po njezinoj kromatskoj kvaliteti, Škrnjugove slike ne trpe posredništvo umovanja, već privlače jednostavnošću i sumarnim jedinstvom pikturalnih vrednota, a takva je i priroda samog slikara, budući u mudroj raspoloživosti ploha i mrlja dotiče jednako tako tvrdu zemlju crne umbre, kao i osjetilni drhtaj boje kreirajući poetski idiom čestitog slikarskog oka.
Ako se kojim slučajem nađete u blizini nekad kultne zagrebačke Galerije Josip Račić u samoj blizini Preradovićevog trga, prisjetit ćete se dobrih vremena kada su njoj bile izložene i na prodaju ponuđene kvalitetne slike Brešića, Škrnjuga, Dolenca, Mateša i drugih autora pa ste mogli u njezinoj komornoj atmosferi estetski mir steći po mjeri vašeg ukusa i znanja.
Danas pak stojite na tramvajskoj stanici Jelačićevog trga pa vas čežnja muči za pouzdanom prijateljskom ljubaznošću slikara koji će vas u svoj atelijer pozvati. Dolazi očekivani tramvaj, navlače ljudi na nos i usta pokrivala različitog dizajna pa u tom neophodnom maskiranju ne biste ni mogli prepoznati slikara. Uostalom, nema ga više da svojom prisutnošću ponovo oživi duševnu optiku ljepote, kako bismo bili kadri voljeti i biti voljeni vizijom njegove osobne slikarske istine.
Danijel ŽABČIĆ