ČETVRTAK, 20. VELJAČE 1975.
Da je Kissinger postao jednim od najistaknutijih državnika ovog našeg (nuklearnog) doba – o tome ne može biti dvojbe.
Zbog toga je i razumljivo što se o njemu toliko piše.
Ipak, očito nije riječ samo o Kissingeru, kad se 1974. najprije u SAD i Kanadi, a zatim i u Europi u njemačkom prijevodu, objavi njegova biografija (Marvin Kalb und Bernard Kalb: Kissinger. Die definitive Biografhie, Frankurt, Berlin, Wien, 1974. S 512. a zatim, iste godine još jedna knjiga o njemu.
Očito, riječ je o dubljim pobudama (i potrebama) da se procijene, objasne i predvide ishodišta, snage, ličnosti i perspektive zapadne i svjetske politike.
S tog stanovišta zanimljivo je da u prvoj knjizi, pisanoj na temelju osobnog praćenja autora i uvida u tajne dokumente SAD, o Jugoslaviji i Hrvatskoj nema ni jedne posebne rečenice. Tek se usput spominje da je Nixon, na jesen 1970. uz Lisabon, Rim… posjetio i Beograd.
I ništa više! U opisu Kissingerove svjetske diplomacije utemeljene na geopolitičkoj strategiji ravnoteže između velikih sila, u kojem je i previše prostora dano Vijetnamu, Koreji, Srednjem istoku – uz SSSR, Kinu, Europu, itd. Jugoslavija nije našla svoje mjesto ni u jednoj jedincatoj rečenici, unatoč tome što iz cijele knjige proizlazi da ona mora imati u Kissingerovoj geopolitičkoj diplomaciji i te kako važno mjesto… Ne zbog nje, nego zbog europske i svjetske situacije.
Baš zbog toga iznenađuje, iznad svakog očekivanja, druga knjiga. Osobito onda, kad čovjek zna što se i kako se dosada pisalo na zapadu iz službenih, poluslužbenih, publicističkih ili znanstvenih radova o jugoslavenskom i hrvatskom problemu!
No, da vidimo.
President Kissinger. From History to Prophecy… a Political Advanture Fiction by Monroe Rosenthal and Donald Munson; Freeway Press, Inc. New York 1974., P. 273.
Autori (meni) nepoznati. Koliko sam mogao utvrditi M. Rosenthal bi mogao biti jedan od urednika New Yorkškog Timesa…
Prolog knjizi pisan je biblijskom simbolikom. Poglavlja I-VII govore o Kissingerovu životnu putu, od Fürtha (kraj Nürnberga) gdje je rođen 27. V. 1923., sjećanja na nacističke progrome Židova, bijega 1938. u New York, preko službe u američkoj vojsci u II SR, i Harvarda do njegove uloge u položaju američkog ministra vanjskih poslova.
Sve je to dano zanimljivim (gotovo romanesknim) stilom, na temelju vjerodostojnih povijesnih činjenica i poznavanja najintimnijih, osobnih, Kissingerovih misli, djela i zgoda…
S osmim poglavljem knjiga počinje predviđanje budućnosti (svjetske) društvene i političke; tj. pisci se bave vizijom svijeta, proroštvom.
A kakva je ta vizija? Čime počinje i kamo vodi??
Počinje ni više ni manje nego jugoslavenskom krizom, koju – razumije se – Kissinger rješava, kao najvažniju kriznu situaciju, na kraju njegove ministarske karijere prije no što će postati predsjednik SAD, a potom, kasnije i Predsjednik Ujedinjenih naroda.
Vrijedi doslovce prevesti!
Poglavlje VIII.
Jugoslavenski rat
Prosinac 1975. Najviša točka Henryeve predpresjedničke karijere bila je rješenje jugoslavenske krize. Ona je započela s povlačenjem maršala Tita, koje je konačno bilo utvrđeno za kraj godine.
“Henry”, reče Nancy jednog jutra za doručkom, “da li ti misliš da će se Rusi domoći Jugoslavije sada kad se Tito povlači?”
“Normalno, da”, odgovori on, “ali postoji jedan čimbenik koji oni nisu uzeli u obzir.”
“A to je?”
“To je Henry Kissinger”, nasmije se on.
“Kako si skroman. Ozbiljno Henry, što se može učiniti? Što možeš ti učiniti?”
Nancy se smješkala. Ona je uživala u tom načinu razmjene mišljenja. Mislila je trenutak, a tada reče: “Dobro, Srbi i Hrvati će se boriti, ali postoji i Slovenija, Dalmacija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina. One će biti uvučene u tu borbu. Susjedne će zemlje sve željeti komade – Albanija će sigurno uzeti Kosmet, koji je, poslije svega, u osnovi albanski. Makedonija će možda poći k Bugarskoj, i Mađarska, – pa i neće biti nikakve Jugoslavije da je uzmu Rusi”, završila je ona.
“Više ili manje”, suglasio se Henry. “To će se vjerojatno zbiti oko Božića, zato te molim nemoj praviti nikakve planove za praznike ove godine.”
Ona se nasmije, misleći na prijašnje Božiće. Nancy je uvijek voljela Božiće, voljela kupovati darove za ljude do kojih joj je bilo stalo. Božić je činio da se osjećala sretnom. I ona je željela da prenese nešto od tih osjećanja na Henryja.
Tako su oni slavili svoj prvi Božić, potpuno s visokim Božićnim drvom, svečanim peharom i čarapama obješenim na okvir kamina. Ali to bijaše turoban promašaj. Henry uopće nije bio prisutan.
“Ti si gori nego poroditeljski liječnik”, reče ona. Ti si uvijek prozivan jer te nitko ne može zamijeniti. A tvoja se djeca uvijek rađaju na praznike, za vrijeme svečanih večera…”
Henry se nasmije. “Tebi će postati dosadno od mene ako me budeš gledala sve vrijeme”, reče on. Nancy učini grimasu. “Veoma vjerojatno”, odgovori ona.
“Ali ja sam baš došao na divnu ideju” nastavi Henry. “Jedan veličanstveni božićni dar za Tebe.”
“Što?”
“Bosna i Hercegovina?”
Oni se oboje nasmijaše. “Ništa drugo nego to”, reče Nancy. “Jednom sam to pogrešno izgovorila pred nekoliko stotina ljudi.”
“Jedno je sigurno”: Henry bijaše opet ozbiljan. “Ja moram održati Jugoslaviju izvan ruskih ruku.”
“Ako ti to možeš učiniti”, reče Nancy, “možda ti možeš iskoristiti krizu – kad do nje dođe – čak za nešto više. Možda ti možeš umanjiti ruski utjecaj na Balkanu još i dalje.”
Henry se nasmije. “Kad bi samo moji savjetnici bili tako oštroumni kao ti”, reče on žalosno. “Ja se zbilja nadam izvući Ruse iz Mađarske i Bugarske. Rusi su uvijek govorili da su oni ostali u Mađarskoj zbog čistih geopolitičkih razloga.”
“Kako ćeš ih dobiti van?”, pitala je Nancy.
“Priznanjem Mađarima i Bugarima teritorijalnih zahtjeva. Jednom kad Mađari imaju Vojvodinu, a Bugari dobar komad jugoslavenske Makedonije.”
“Tada će sama Mađarska i Bugarska izbaciti Ruse”, dovrši Nancy.
“Oni neće imati nikakav razlog da nastave trpjeti rusku okupaciju. Ali” – ona je oklijevala. “To zvuči jednostavno.”
“I jeste i nije. Baš kao i sve drugo. Na mirovnoj konferenciji”…
“Henry!” Nancy upadne sa smijehom. “Pa još nema čak ni nikakva znaka krize. Nikakvih pobuna. Ništa. A ti planiraš mirovnu konferenciju.”
“Ja bih radije mislio o miru nego o onome što mu prethodi”, reče Henry. “Evo što ja namjeravam.”
Ukratko. Henryjev je plan bio da mađarsko i bugarsko stjecanje novih teritorija uvjetuje povlačenjem tih dviju zemalja iz Varšavskog pakta. Ako i kad bi se Rusi tome suprotstavili, Mađarska i Bugarska došle bi u suprotnost s Rusijom, i Rusija će doći u opasnost otuđenja njezina dva satelita.
Eventualno, Henry će predložiti nagodbu (kompromis): da Mađarskoj i Bugarskoj bude dopušteno da ostanu u Varšavskom bloku, ali da ruska vojska odmah ode iz tih dviju zemalja. U isto vrijeme, on je namjeravao potaći labavljenje veza između Albanije i Kine. Baš albanski teritorijalni zahtjevi prema Kosmetu bit će također uređeni, i Albanija ne bi htjela dokrajčiti svoj savez s Kinom.
“Što se tiče Grčke”, nastavi Henry, “mi ćemo povući našu flotu, ako Rusi povuku svoje snage. Odlazak vojski sila s Balkana. Moj stvarni cilj u svemu tome bit će olabaviti sovjetska uporišta na Balkanu, i istodobno umanjiti kineski utjecaj na tom području. Ja želim Balkan pripremiti za neke vrste cordon sanitaire”.
“Tako su Rusi vani, i Kinezi su vani, a ti si stvorio neutralnu zonu. Balkan ima postati tampon područje između Rusije i Zagreba.”
Henry klimne glavom.
“I nitko nije opalio ni hitca”, reče Henry.
“Hoće oni”, odvrati Nancy.
X
Prvi nagovještaji (znaci) teškoća dođoše na Badnje veče. Henry i Nancy bili su zajedno na večeri u restoranu u Watergate tvrđavi. Henry je bio pozvan najprije na telefon, a potom u Ministarstvo vanjskih poslova.
“Čitajte ovo”, reče njegov tajnik. “Brzojav Pentagona”.
Henry uze i čita: Kap. Hawkins DDE 450 KSS Truman patrolna služba Jadransko more 11.00 sati opazio nemire luka Dubrovnik pobuna mladeži redarstvena paljba izazvala pokolj patrolni brod otvorio paljbu na redarstvo mnogi izvještaji drugi nemiri dodi s Ambasadom moguć izvijestite žurno.
“Bože, mrzim takve brzojave”, režao je Henry. “Nisu li nikada čuli za interpunkcije? Ili gramatiku? Ili za sintaksu? Što do vraga to znači?”
Henryjev tajnik se nakašljao ublažujući. “Dobro, gosp. Ministre, reče on, “ja sam pokušao s nekoliko različitih uzoraka interpunkcije, i ja mislim da to znači da se mladež buni u luci Dubrovnika.” (…)