Velika hvala
Uz Hrvatsko slovo sam vezana od samog početka. Velika HVALA svima koji su bili sudionici i suradnici, koji su se odazivali na razgovore, a posebno kolegama koji su pisali, često, povremeno ili tek jedanput
U četvrtak poslije podne nemalo me iznenadio poziv urednice Hrvatskoga slova, gđe Mire Ćurić, koja me, drhtavim glasom, izvijestila da ne trebam pripremati priloge za idući broj Hrvatskoga slova, jer časopis prestaje izlaziti.
Tijekom proteklih 25 godina, financijska je problematika Hrvatskoga slova bila ‘trajno stanje’, koje se uvijek nekako prevladavalo, pa najave oko prestanka izlaženja Hrvatskoga slova, ni ovaj puta nisam shvaćala ozbiljno. Ionako sam se već odavno bila opredijelila za volontiranje u tom časopisu, te sam, kao i brojni suradnici, pisala prvenstveno iz potrebe zabilježiti vrijedne glazbene događaje i hrvatske glazbenike, sadašnje i one iz prošlosti, usredotočivši se na one manje poznate ili isticane u ‘mainstream’ medijima, a vrijedne jednake pozornosti. Zbog nemogućnosti angažiranja suradnika (financijski razlozi), moje su (vremenske) mogućnosti bile ograničene, a popis tema za planirane tekstove, postajao je sve duži…
Prvi susret s Hrvatskim slovom dogodio se u sobi 20 u Gundulićevoj ulici na Muzičkoj akademiji, kada sam ga zapazila sam na jednoj od sjednica Vijeća Muzičke akademije. Prelistavala ga je pok. muzikologinja dr. Eva Sedak, mislim 1996. godine. Uočila sam veliku fotografiju i prilog o sopranistici Ljiljani Molnar Talajić i orguljašu Mariju Penzaru. Potražila sam časopis na kiosku i nastavila ga pratiti. Prvi moj objavljeni tekst u Hrvatskome slovu bio je posvećen prof. Zvjezdani Bašić, uz 70. obljetnicu života, koji sam ponudila prvoj i dugogodišnjoj urednici glazbene rubrike gđi Jagodi Martinčević. S većim ili manjim prekidima, redovito sam slala svoje priloge. Premda se u nekoliko navrata opiravši zamolbi Uredništva, jer nisam muzikološke struke, godine 2010. prihvatila sam biti urednicom glazbene rubrike.
Još uvijek u nevjerici, u mislima prebirem ljude, događaje, susrete, tribine, koncerte, nastupe studenata i kolega u dvorani Hrvatskoga slova, pijanino koji je za te potrebe nabavljen…Veliki je broj imena glazbenika zabilježen upravo u Hrvatskome slovu, a nekima od njih bili su to prvi pisani tragovi o umjetničkoj djelatnosti. Bila sam ponosna kada sam uočila da su upravo tekstovima iz Hrvatskoga slova, glazbenici obrazlagali svoje prijave za priznanja, nagrade, napredovanja. Napisala sam desetke razgovora s kolegama, zasigurno stotine vijesti, osvrta, izvješća…
Nije bilo nimalo lako iz tjedan u tjedan (u proteklih nekoliko godina jednom u dva tjedna), strepiti pred zadanim rokom i vremenskom stiskom i brigom, hoću li stići naći nekoliko sati mira u danu i pripremiti tekst. I tako godinama, besplatno. No, upravo mi je to volontiranje davalo mogućnost pisanja u potpunoj slobodi odabira tema, a što je još važnije, čiste savjesti.
Posljednji objavljeni tekstovi vezani uz glazbu bili su u sjećanje na akademika mo. Pavla Dešpalja i akademika Davorina Kempfa. Za idući sam pripremala sjećanje na mo. Nikšu Barezu i prof. Josipa Tonžetića. ‘Na čekanju’ su ostali na planeru mi zapisani podsjetnici za prikaze nekoliko nosača zvuka kolege Darka Domitrovića, Anđelka Krpana, Vladimira Krpana, prikaz knjige o pijanistu Stjepanu Radiću, razgovore s glazbenicima Rubenom Dalibaltayanom i Ivanom Batošem, prikaz notnog izdanja i CD-a skladbi Ivana pol Zajca, koncerti mladih kolega glazbenika i brojni prošli događaji koji nisu dočekali objavu…
Velika HVALA svima koji su bili sudionici i suradnici, koji su se odazivali na razgovore, a posebno kolegama koji su pisali, često, povremeno ili tek jedanput. Posebnu i veliku zahvalu zaslužuje poštovana i draga dr. sc. Zdenka Weber, koja mi se 2010. g. prva javila za suradnju i do samoga kraja ostala vjerna i dosljedna.
Eva KIRCHMAYER BILIĆ