III. SVJETSKI FESTIVAL HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI ZAGREB, od 15. do 17. studenoga 2021. (7)

Prilog budućim raspravama o identitetu Bokeljske mornarice (7)

Piše: Ivo ŠKANATA

III. Svjetski festival hrvatske književnosti u organizaciji Hrvatske kulturne zaklade – Hrvatskoga slova i suorganizaciji Društva hrvatskih književnika održan je od 15. do 17. studenoga 2021. u Zagrebu, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića. Organizacijsko i uredničko povjerenstvo SFHK čine: akademik Ivan Aralica, akademik Luko Paljetak, dr. sc. Željka Lovrenčić, Đuro Vidmarović i Stjepan Šešelj. Tema ovogodišnjeg festivala je Položaj hrvatskih književnika u državama u kojima žive i vezama s matičnom hrvatskom kulturom i književnošću, te izgledi tih veza sutra i ubuduće. Sudionici su književnici koji se u svojim sredinama bore i za prava Hrvata kao manjinskoga naroda, a to su Hrvati iz Bačke-Vojvodine-Srbije (Tomislav Žigmanov, Lajčo Perušić, Vladimir Nimčević, a govorili su i prof. dr. sc. Josip Lisac, prof. dr. sc. Sanja Vulić…), te Hrvati iz Boke kotorske – Crne Gore (Vladimir Marvučić, Zvonimir Deković i Adrijan Vuksanović, o kojima je govorio i dr. sc. Domagoj Vidović). Festivalu su se odazvali i hrvatski književnici iz Čilea (Oscar Andrès Barrientos Bradašić, Andrés Morales Milohnic) koji potvrđuju potrebu ubaštinjenja njihova djela u hrvatsku književnost kao i svih književnika koji stvaraju izvan Hrvatske. U programu Festivala održana je i izložba Ilustracije hrvatskih slikara i grafičara Alberta Kinerta, Ivice Antolčića i Ivana Viteza u knjigama hrvatskih književnika, u suradnji s NSK u Zagrebu.

Izlagati na temu položaja hrvatskih književnika u državama u kojima žive i vezama s matičnom hrvatskom kulturom i književnošću trebali su i Petar Hategan (Keča, Rumunjska), Jurica Čenar, Agnjica Čenar, Dorotea Zeichmann (Gradišće, Austrija), Antonio Piccoli, Leopoldo Lalli, Antonio Sammartino (Molise, Italija), Vladimir Marvučić (Svebarje, Crna Gora), Diana Milošević (Kotor, Boka kotorska, Crna Gora), no oni su svoj nedolazak ispričali pandemijom Covid-19. Ovdje smo objavljivali priloge sudionika.

 

Crna Gora je prošle godine, sredinom prosinca uspjela u riznicu svjetske kulturne baštine pohraniti prvo svoje dobro: Kulturna baština Bokeljske mornarice Kotor: svečane prezentacije i identitet. Kako, iščitavamo iz obrazloženja kandidature, tradicija i identitet se prikazuju sudjelovanjem na proslavi sv. Tripuna prve nedjelje nakon 3. veljače, proslavi Zavjetnog dana Perasta, 15. svibnja (pobjeda nad Turcima u obrani grada 1654.), proslavi Dana Kotora 21. studenoga (Dan oslobođenja 1944.), proslavi Dana Tivta, 21. studenoga (Dan oslobođenja 1944.), Dan podružnice Herceg-Novi, 30. rujna (Dan osnivanja 1973.) i proslavi Dana Bokeljske mornarice, 26. lipnja (Dan kada je donesen najstariji sačuvani Statut Mornarice 1463.). Podsjećam da su, osim sudjelovanja u proslavi sv. Tripuna, sva ostala novijega datuma.

Identitet tradicije prikazan je preko identiteta njezina nositelja koji je UNESCO-u opisan ovako: „Bokeljska mornarica je kulturno dobro države Crne Gore, koje baštine dominantno katolici, Hrvati, a zatim i Crnogorci i pripadnici ostalih nacionalnosti na prostoru Boke, koji su učestvovali u njenom očuvanju. Dakle, njene vrijednosti su sastavni dio tradicije svih naroda na području Boke. Njeno članstvo uključuje pripadnike različitih religija, etničkih grupa i roda i mirno koegzistira sa drugim ritualnim ekspresijama u istom prostornom i vremenskom okviru.“

U tekstu nominacije, kako vidimo, kaže se da su, uz državu, baštinici Mornarice dominantno katolici, što bi podrazumijevalo da su u manjoj mjeri pravoslavci, s obzirom da drugih kršćanskih denominacija u Boki nije bilo, a među katolicima brojniji su Hrvati od Crnogoraca. Razumije se da po toj definiciji Crnogorci polažu pravo na nasljedstvo i kao pravoslavci. Baštinici su i pripadnici drugih nacionalnosti na prostoru Boke, koji su sudjelovali u njezinu očuvanju. Iz nasljedstva su isključeni bokeljski Hrvati izvan Boke, napose iz Hrvatske, potomci onih koji su stvarali i stoljećima održavali to dobro, svakako brojniji od onih koji danas žive u zavičaju. Njima je tijekom izrade nominacije više puta poručeno da će postati baštinici kada Bokeljska mornarica, uvrštenjem na UNECO-vu listu, postane baština čovječanstva. 

Da bi se ojačalo baštinstvo današnjih žitelja Boke „svih nacionalnosti i konfesija“, a zbog potrebe da se UNESCO-u prikaže ukorijenjenost tradicije u lokalnu zajednicu, što se postavlja kao jedan od najvažnijih zahtjeva za prihvaćanje kandidature, na više mjesta u nominacijskom tekstu se ukazuje na masovnu potporu stanovništva te bez ikakve zadrške navodi da povorkama u Starom gradu Kotoru danas prisustvuju ni manje ni više nego „hiljade gledalaca“.

U identificiranju baštinika Bokeljske mornarice, autori teksta nominacije iznijeli su dvije netočnosti. Nije, naime, istina da Mornaricu baštine dominantno katolici i nije istina da je baštine Crnogorci. Istina je da je Bokeljska mornarica isključivo katolička tradicija i da je od svih naroda baštine jedino Hrvati, a evo i zašto:

1. Do 1934. službeni jezik komunikacije Bokeljske mornarice bio je hrvatski. Na njemu su se, također, izdavale zapovijedi i govorile lode. Odluka je donesena jednoglasno, aklamacijom, na skupštini Mornarice 13. siječnja 1913. Iste godine, 30. studenoga ugrađena je u njezin pravilnik, također, jednoglasno donesenom odlukom na skupštini. Pravilnik se primjenjivao do donošenja Statuta 1934.

Don Grgo Zarbarini u knjizi La Festa di S. Trifone, pozivajući se na tekst Šime Ljubića iz 1883., piše da je u vrijeme mletačke vladavine postojala višestoljetna praksa izdavanja zapovijedi odredu Mornarice na „ilirskom“ (naškom) jeziku. U to nije teško povjerovati kada znamo da se već u vrijeme donošenja Statuta Mornarice iz 1463. spominju gastald Bratovštine i tri njezina kapelana koji imaju slavenska prezimena.

Za hrvatsku filološku znanost nije sporno da je „ilirski“ naziv za hrvatski književni jezik. Poznato je to i našemu Peraštaninu, Juliju Baloviću koji u svojem višejezičnom rječniku, u Priručniku za brodske pisare, napisanom krajem XVII. stoljeća, riječ „Slavo“, odnosno „slavo-ilirico“ prevodi „Harvat“. I za nepoznata Peraštanina iz tog razdoblja „Illyria“ je istoznačnica za riječ „Hrvatska“. U jednom zapisu o mučeništvu sv. Stošije, autor je latinsku rečenicu: „…deinde a Floro Praefecto Illyrici diutina custodia macerata…“ preveo: „paak od Flora Vladaoza Harvazke kraine za duggo brieme u tamnizzu uzcvieglienna..“  Ni češki povjesničar, Konstantin Jireček, pisac Istorije Srba, za koju srpski povjesničari kažu da je svaki Srbin treba ne samo čitati nego  stalno pročitavati, o tome ne dvoji: „Ali, još 1655. Hrvat Križanić (…) objavio je tri pesme, jednu na crkvenoslovenskom, drugu na hrvatskom (illirice moderne) i jednu na srpskom (sarbski) jeziku…“

Uporaba hrvatskog jezika u vrijeme vladavine Mletačke Republike govori i o nacionalnom sastavu Mornarice. U svakom slučaju, isključuje pripadnike neslavenskog naroda. To je potrebno naglasiti s obzirom da se u osporavanju hrvatskog identiteta uvijek ističe njezin multinacionalni sastav, a Talijanima velikodušno i nezasluženo pridaje status baštinika.

Na hrvatskom jeziku lode se govore od 1871. godine, Zarbarini kaže da se recitiraju na slavenskom jeziku.

Ugledni hrvatski jezikoslovac, član više europskih akademija znanosti, Radoslav Katičić kaže da u narodnoj književnosti prisutna zamjenjivost naziva jezika „slŏvenski s hrvatski“ dolazi iz glagoljaške književnosti i to potanko analizira na primjeru hrvatske verzije Ljetopisa popa Dukljanina. Dodaje da su „glagoljaške knjige dospjele do dubrovačkog kraja i do Boke.“ Navodi više primjera iz renesansne književnosti gdje se „slovinsko ime zamjenjuje hrvatskim“, ali i dva u kojima se hrvatsko, zamjenjuje slovinskim. Riječi Šimuna Kožičića Benje (1460. – 1536.): „mnogi ini hrvatski narodi obrnu na krstjansku veru“, Katičić tumači da to može značiti samo „mnoge druge slavenske narode obrati na kršćansku vjeru“. Analizira i stihove našega Kotoranina, Mara Dragovića koje je 1617. godine ispjevao Bartolu Kašiću, autoru prve hrvatske gramatike: „…naši Dalmatini i vas rod hrvatski,/držat će i cini pjevanja glas rajski./Od našega mora do mora ledena…“ i kaže da „nema dvojbe da tu hrvatski obuhvaća sve Slavene, a to je moguće samo zato što je taj naziv još u glagoljaškom kontekstu postao mogućom zamjenom za slŏvenski.

U poslanici Dubrovčanina Nikole Nalješkovića (1500. – 1585.) Korčulaninu Ivanu Vidaliju (prije 1519. – prije 17. listopada 1570.), pisac žitelje više dalmatinskih gradova, među koje i Kotorane, ubraja u „narod Hrvata“. Katičić upravo stihovima Dragovića dokazuje da su i Kotorani „pripadali istoj književnoj tradiciji i istom književnom krugu te da im nije im bila tuđa zamjena slovinskoga imena hrvatskim. 

Izdavanje zapovijedi i pohvale Svecu izgovaraju se na hrvatskom jeziku i dandanas.

2. Odora Bokeljske mornarice odora je hrvatskog naroda Boke. Spomenuti pravilnik propisuje da je odijelo sudjelujućih članova Mornarice „narodno bokeljsko odijelo“. Odgovor na pitanje kojega je naroda to odijelo, daje ruski grof P. A. Tolstoj, potkraj XVII. stoljeća, kada u svojem putopisu po Europi, nakon što je više dana proboravio u Perastu, piše: „Srbi, koji su nedavno pobjegli u Boku iz područja pod turskom vlašću, nose hrvatsko odijelo“. Otkud Rus zna da Srbi koji su prebjegli u peraško zaleđe iz turskog područja u vrijeme Morejskog rata nose hrvatsko odijelo? Nije vjerojatno da je o tome učio u ruskim školama. Bit će da je saznao od svoga domaćina, Peraštanina, Petra Martinovića, pomorskog kapetana i matematičara, koji je tada podučavao ruske knezove i boljare pomorskim znanjima i vještinama te u razgovorima s mještanima Herceg Novog, Kotora i okolnih naselja, koje je za boravka u Perastu pohodio.

3. Bokeljsku mornaricu su 1859. obnovili Hrvati, biskup Marko Kalogjera i Pavo Kamenarović. Kamenarović je mijenjao nacionalnost, u vrijeme obnove Mornarice osjećao se Hrvatom, kasnije je bio čak i predsjednik hrvatske političke stranke, a u starijoj životnoj dobi počeo se  izjašnjavati Srbinom;   

4. Postoji stoljetni kontinuitet pisanog izričaja domaćih, hrvatskih povjesničara, neovisnih intelektualaca, svećenika i domoljuba svih profila o Mornarici kao baštini hrvatskoga naroda;

4.1. Don Kerubin Šegvić 1909.: „Mornarica danas učenjaku vrijedi kao važan spomenik za proučavanje hrvatske kulturne povijesti“.

4.2. Don Anton Milošević 1927.: „Kotorska mornarica je kao zadruga jedna od najstarijih i najznamenitijih ustanova u hrvatskom narodu“ ;

4.3. Milenko Pasinović 2014., uz sliku odreda Bokeljske mornarice koji pleše kolo ispred katedrale sv. Tripuna: „Za neka od kulturnih dobara, koja baštine pripadnici hrvatske manjinske zajednice u Boki kotorskoj, pretpostavlja se da će biti kandidirana za upis u UNESCO-vu nematerijalnu kulturnu baštinu“;

4.4. Miloš Milošević, Milenko Pasinović, Dario Musić i don Branko Sbutega 2003. potpisuju brošuru izdanu povodom održavanja u Zagrebu „Tjedna Hrvata iz Crne Gore“, sa svrhom da se hrvatskoj javnosti: „pokuša skrenuti pozornost na dragocjenu hrvatsku civilizacijsku baštinu koja se nalazi u Crnoj Gori“.  U brošuri se nalazi i kraći zapis o Bokeljskoj mornarici;

4.5. Miloš Milošević 2008. godine, u Kotoru, iz ruku predsjednika Republike Hrvatske prima odličje „za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota te za očuvanje hrvatske kulture i identiteta u Crnoj Gori“. Činjenica da je Milošević odličje primio u odori admirala, ispred odreda Bokeljske mornarice, koji je nakon toga otplesao kolo sv. Tripuna jasno kazuje koju hrvatsku kulturu i čiji identitet je admiral očuvao.

Nastavka teksta u idućem broju,
na žalost, ne će biti


1 Pravilnik Plemenitog Tijela Bokeljske mornarice od 30. novembra 1913., članak 48.
2 Prof. G. Zarbarini: Festa di S. Trifone, (pretisak knjige iz 1888.), Split, 1900., str. 50.
3 Julije Balović: PRATICHAE SCHRIVANESCHAE, (priredila Ljerka Šimunković), Državni arhiv u Splitu, 2004., str. 84.
4 Srećko Vulović: Tko su bili starosjedioci Boke kotorske, vlastita naklada, Zagreb, 1892., str. 22.
5 K. Jireček, J. Radonić: Istorija Srba, knjiga II, SLOVO LJUBVE, Beograd, 1978., str. 299.
6 Prof. G. Zarbarini: Festa di S. Trifone, (pretisak knjige iz 1888.), Split, 1900., str. 15.: „Dal 1871 in qua questa belle Lodi si recitano in slavo.“
7 Radoslav Katičić: „SLŎVENSKI” I “HRVATSKI” KAO ZAMJENJIVI NAZIVI JEZIKA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI, Jezik, časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, God. 36., Br. 4, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 1989., str. 97. 
8 Isto.
9 Isto.
10 Isto.
11 ПУТЕШЕСТВИЕ СТОЛЬНИКА П. А. ТОЛСТОГО ПО ЕВРОПЕ 1697 – 1699, Moskva, „Nauka“, 1992. str. 116.
12 Miloš Milošević: Iz prošlosti Boke, Matica Hrvatska, Zagreb, 2008., str. 152
13 Kerubin Šegvić: Bokeljska mornarica, http://www.bokeljskamornarica.com/
14 Anton Milošević: Bokeljska (kotorska) mornarica, Bokeški ljetopis, broj 1, Hrvatsko građansko društvo Crne Gore, Kotor, 2005., str. 173.
15 Milenko M. Pasinović: Hrvati u Crnoj Gori na početku trećeg milenijuma – demografske identitetske karakteristike, Hrvatsko građansko društvo Crne Gore, Kotor, 2014., str. 39.
16 Tjedan Hrvata iz Crne Gore, Hrvatskog građansko društvo Crne Gore, Kotor, 2003., str. 8.
17Službeni list Republike Hrvatske Narodne novine br. 71 od 20. lipnja 2008.