Hrvatskoj kulturnoj javnosti
Nakon što je 29. siječnja 2022. oko 16 sati završio posljednji ispraćaj mojega oca dr. sc. Nedjeljka Mihanovića u njegovom rodnom mjestu Sitnom Donjem kraj Splita, u Jutarnjem listu je upravo tog dana objavljen sramotni tekst Ante Tomića Kako sam se osjećao dok sam slušao te nevoljene sredovječne tipove u dječjoj odjeći. U tom članku je jugonostalgičar Tomić iznio niz prljavih i zastrašujućih kleveta o mojem ocu, nastojeći ga zbog njegove iskrene rodoljubne suradnje s pokojnim predsjednikom Tuđmanom i sudjelovanja u stvaranju moderne demokratske Republike Hrvatske što više oblatiti.
Na početku svojeg članka Tomić je prikazao lažnu sliku sprovoda mojeg oca koji će se po njemu sahraniti na račun poreznih obveznika, citiram: ”U jednu riječ, na državni će se račun prvorazredno komunalno zbrinuti tijelo…” U svojoj zloćudnoj fantaziji Tomić je predvidio da će se to odviti “pod mirogojskim arkadama, u elitnom društvu pokojnika, na najuglednijoj našoj grobljanskoj nekretnini”, a pritom je ismijavao odlikovanja koja je moj otac svojim radom zaslužio. Sve te insinuacije Tomić je napisao sa željom da u čitateljstvu i javnosti pobudi odbojnost i mržnju na život i djelo mojega oca i time je, u tim teškim momentima rastanka s njim, čitavoj našoj užoj i široj obitelji napravio pretežak šok. Treba pritom naglasiti da je istoga tog dana u jutarnjim satima, u listu “Slobodna Dalmacija” objavljena osmrtnica na kojoj je pisalo da će pogreb mojega oca biti privatnog karaktera, u njegovom rodnom mjestu, u obiteljskoj grobnici koja već decenijima čuva preminule članove naše obitelji, te se iz toga vidi da nema ikakve želje da se išta uzme od države, osim iskrene i poštene riječi oproštaja ljudi koji su ga cijenili, dobro poznavali i voljeli.
U nastavku svojega članka Tomić blati mojeg oca uzimajući njegove riječi iz cjelovitosti njegova rada i predstavljajući ga lažno kao čovjeka koji je opravdavao Jasenovac. Iz svih njegovih knjiga i govora je neupitno da je moj otac osuđivao logor i odavao počast žrtvama nacizma. Ali kao poznavatelj hrvatske povijesti i pojedinih dokumentarnih zapisa (primjerice, naš daljnji rođak je bio preživjeli zatvorenik logora) moj otac je smatrao da povjesničari jednom moraju do kraja istražiti i proučiti zbivanja u Jasenovcu, jer je iz više svjedočanstava bio upoznat s tim da hrvatski narod nije nikada mrzio židovski narod, te su mnogi ljudi, pa čak i iznimke unutar tog zloglasnog logora, pod cijenu vlastita života nastojali spasiti ljude pred raljama Hitlerova diktata. Moj otac je pojedine činjenice citirao i prema službenom Izvješću Juliusa Schmidlina poslanika Međunarodnoga odbora Crvenog križa iz Ženeve iz 1944., a zbog poticaja povjesničarima da istraže one podatke koji su se pod utjecajem velikosrpske politike u bivšoj SFRJ redovito prešućivali, uvijek na štetu hrvatskog naroda. Međutim, moj otac je kao kršćanin uvijek iskazivao najdublji pijetet prema svim nedužnim žrtvama diktatorskih režima, a posebice prema žrtvama Jasenovca. Iz dokumentacije je opće poznato i objavljeno unutar Zbornika radova Arte et marte, Zagreb, 2018. da je moj otac u Poljskoj odao počast nedužnim žrtvama 27. siječnja 1995. prigodom pobjede savezničkih snaga, a u prigodi 50. godišnjice oslobođenja Auschwitza od nacističkih okupatora. Na kraju ne mogu shvatiti da u trenutku preminuća mojega oca, kada on ne može više polemizirati i obraniti se od ružnih manipulacija, jedan novinar dovodi lik i djelo mojega oca u povezanost s pjevanjem pojedinih novih pjesama, koje on u dubokoj starosti nije niti poznavao. Pogotovo djeluje zastrašujuće da se u članku tuđe riječi uzimaju iz cjelovita konteksta mišljenja, izvrće im se smisao i time Tomić nastoji ocrniti mojega oca kojega nije nikada upoznao. Trebalo bi se duboko zamisliti do kojih granica nečovječnosti seže tip tzv. tomićevskog ”novinarstva” u službi ideološke borbe i kakva se to razina javnog klevetanja dopušta.
dr. sc. Hrvojka MIHANOVIĆ-SALOPEK