Katalog uz izložbu u Umjetničkoj galeriji Hrvatskog kulturnog središta Zaklade kralja Tomislava u Čapljini, od 11. prosinca 2021. do 16. siječnja 2022.
U Katalogu su biografijom, fotografijom i fotografijom skulpture zastupljeni autori: Antun Babić, Vojin Bakić, Petar Barišić, Mile Blažević, Peruško Bogdanić, Paula Bule, Petar Dolić, Vladimir Gašparić Gapa, Joakim Jaki Gregov, Stanko Jančić, Ivan Kerdić, Slavko Kopač, Kuzma Kovačić, Ivan Kožarić, Ivan Lesiak, Marin Marinić, Josip Marinović, Tomislav Ostoja, Josip Poljan, Vanja Radauš, Branko Ružić, Stipe Sikirica, Ilija Skočibušić, Ljubomir Stahov, Marijan Sušac, Hrvoje Šercar, Juraj Škarpa, Marija Ujević Galetović, Petar Ujević, Damir Ujević, Nikola Vrljić i Šime Vulas.
U nastavku donosimo Proslov Biserke Rauter Plančić, te dvije umjetničke biografije i izbor skulptura.
Proslov
Skulptura je od pamtivijeka jedan od najdomljivijih kreativnih iskaza ljudskog postojanja u kulturi svih naroda, barem toliko koliko vrsnoćom nadilazi druge likovne vrste. Živi dijalog kiparstva s raznorodnim poticajima iz vremena i prostora u kojima se razvija te plastička tvarnost skulptorskog izražavanja u kamenu, glini, drvu ili drugoj opipljivoj tvari, koja zorno očituje i likovne porive umjetnika i nacionalna stremljenja, kiparstvo čine umjetničkom granom koja se najotvorenije sučeljava s javnošću, a kipare željnima vazda novih odmjeravanja u javnosti.
Pregled hrvatskog kiparstva iz zbirke Damira Ujevića, ljevača, cizelira i vrsnog poznavatelja kiparskoga umijeća, koji probranim djelima pružamo publici na uvid obuhvaća razdoblje od pet desetljeća, četrdeset i osam skulptura i trideset i dva autora. Okupljeni po estetskom, a ne generacijskom ključu autori posredstvom svojih djela pružaju skladnu sliku, živosti hrvatske suvremene kiparske tradicije i daju vjerodostojan odgovor na pitanje u kojoj mjeri je kreativno djelovanje određeno umjetničkim naslijeđem, a u kojoj mjeri su ga oblikovale umjetničke škole. Zagrebačka Akademija likovnih umjetnosti listom je bila polazna točka njihova razvoja, a i danas je ishodište njihova stvaralaštva, većini i pedagoškog djelovanja. Grafikon sredina u kojima je većina stasala ocrtava oblik hrvatske ptice; od slavonskog krila (Antun Babić, Vanja Radauš, Branko Ružić) preko zagorske glave (Vladimir Gašparić, Ivan Lesiak) i zagrebačkih očiju (Stanko Jančić, Josip Poljan, Hrvoje Šercar, Marija Ujević Galetović) do dalmatinskog krila (Petar Barišić, Peruško Bogdanić, Kuzma Kovačić, Stipe Sikirica, Šime Vulas).
Svojom izričajnom i tematskom raznolikošću koja se prostire u širokom luku od animalističke plastike, religiozne figuralike, interpretacija nacionalnog kulturnog naslijeđa i portreta do apstraktni formi i metaforičkih rješenja, izložba pokazuje djela koja su inspirirana slojevitom tradicijom i ona čiji autori nadahnuća za kreativni čin crpe ih duhovnog naslijeđa i mitskih prostora imaginarne zbilje. K tomu, ova izložba zamašnim brojem odličnih kiparskih ostvarenja sudjelujućih autora očituje dvije spoznaje, da se suvremeni hrvatski kipari valjano odmjeravaju s višejezičnim pulsiranjem europskih likovnih tokova i da se posredovanjem njihova stvaralaštva tisućljetna hrvatska kiparska prošlosti suvremenost sklapaju u cjelinu neprijeporna identiteta i umjetničkih vrijednosti. Izvori poticaja za kiparska ostvarenja su im raznovrsni (kršćanska baština, podneblje, tradicija, mitološki sižei…).
Jedni su usmjereni prema izvornom i duhovnom, drugi prema izvornom i duhovnom, drugi prema antropomorfnom i simboličkom a treći su usredotočeni na elementarne plastičke znakove i virtualnu zbilju, pa tako produžuju rast debla na kojem će se razgranati još bogatija krošnja hrvatskog kiparstva novoga doba.
Biserka Rauter Plančić
Donosimo i dvije umjetničke biografije.
DAMIR UJEVIĆ (Zagreb, 1956.)
Majstor ljevač i cizeler Damir Ujević u svom se zanatu usavršavao u ljevaonici „Kunstgiesserei Hans Mayr“ u Münchenu od 1971. do 1975. godine. Ljevaonicu umjetnina utemeljio je 1982. godine i otad njom rukovodi, znalački inovira i razvijaju sve do danas.
Tijekom proteklih skoro četiri desetljeća u njoj je izliveno, restaurirano, obnovljeno, iznova patinirano ili popravljeno oko 20.000 skulptura, od toga više od 500 velikih spomenika, mahom u bronci, ali i drugim tvorivima, jer kako vrijeme protječe tako se širi spektar i materijala i želja suvremenih kipara, pa je vlasnik ljevaonicu opremio tehnologijom i novim tvorivima za lijevanje, uzimanje otisaka, retuširanje, izradu kalupa i sve drugo potrebno da bi skulpturu i spomenik postavili na „noge“, a medalje cizelirane do perfekcije predali naručitelju. No, predmet ove kataloške skede nije ljevaonica nego Damir Ujević, kipar i kolekcionar, stoga in medias res.
Skulpturu HOMMAGE À DARKO ČURDO Ujević je posvetio prerano preminulom velikom glumcu i čovjeku, nesuđenom grafičaru s diplomom splitske Škole primijenjene umjetnosti. Pogođen preranom smrti prijatelja, Damir Ujević skulpturu je osmislio u dahu i s pravim kiparskim instinktom; načinio je prepoznatljivo prignuće ljudskoga tijela u nagibu kamena, vrat nevidljiv baš kao što je bio u Čurde, a povrh još i šešir, zaštitni znak glumčeve figure. Bez puno klesanja i bez modeliranja, a ipak je sve na mjestu i čast je Čurdi iskazana. Je li riječ o slučajnosti ili u Damiru Ujeviću drijema darovitost koju ni sam još nije prepoznao. Odgovor nemamo, vrijeme će pokazati.
Za Ujevića kolekcionara valja reći da kontinuirano stvara vlastitu Zbirku kiparskih djela koja je već sada impresivna svojim opsegom i umjetničkom vrsnoćom jer njezin fundus čine djela klasika i djela kipara mlađeg naraštaja sa profiliranim autorskim značajkama. Povlasticu koju ima da svaki dan razgovara s kiparima, druži se, a s mnogima je i blizak prijatelj, iskoristio je na najbolji mogući način. I ne samo to, segmente zbirke u nekoliko je navrata izlagao javnosti u Galeriji „Idealni grad“ Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad. Donositi umjetnine u galeriju na rubu grada, donositi ih sumještanima takoreći pred njihov prag i predočiti im velike spomenike u malim formatima koji inače ne bi nikada vidjeli jer su razmješteni po svijetu, gesta je dobročinstva koja će zasigurno dati novoga dobra i lokalnoj sredini umjetnicima samim.
HRVOJE ŠERCAR (Zagreb, 1936. – Zagreb, 2014.)
Crtač i slikar koji je ostvario jedan od najkoherentnijih opusa u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Tušem crtao po papiru i urezivao u kožu. Izabravši papir i kožu, jer lako se savijaju i nose pod rukom a vazda je morao ići prijateljima na „čašicu razgovora“, u te je dvije podloge našao idealno uporište za svoj likovni izričaj. Nacrtao je i urezao više od stotinu slika na kojima riču aždaje s kućicama na plećima, s kojih se „čuje“ zvonjava našiljenih zvonika po bregovima, na kojima su kuće ciglene a putovi uski, a na kojima ptice sv. Frane plivaju a Gospa na magarcu leti u Egipat, i da, na kojima ima i plesnih zabava, pa i Beramski mrtvački ples majstora Vincenta iz Kastva. Mnoga nadahnuća za te svoje prizore Šercar je crpio iz dueta: papir i koža, istinskih nosilaca naše pismenosti. Sve se to zna i već je mnogo puta opisano u monografijama ovog ingenioznog crtača. Ali, kako uvijek ima neki ali, dogodio se i nama: Tijekom priprema ove izložbe u zbirci Ujević pronašli smo dva Šercarova djela urezana u glinu i odlivena u bronci, možda jedinstvena u njegovu djelu, no to valja dokazati. Može biti da ih još ima u kojoj istarskoj crkvici kojima je Šercar često krstario. Dakle, našli smo reljef SV. TRI KRALJA i reljef SV. JOSIP I MARIJA, iz ranih 70-ih godina. Sjajni su u doslovnom i prenesenom smislu.
Hrvoje Šercar u slikarstvu je samouk. Slikar Miljenko Stančić, s kojim je prijateljevao, bio mu je velika podrška u njegovoj odluci da se bavi umjetnošću. Po slikarsku poduku 1964. odlazi u Majstorsku radionicu Krste Hegedušića, koju su tada pohađali mnogi umjetnici. U radionici se zadržao do 1969. godine. Više od tri desetljeća radio je kao ilustrator u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“ (1959.-93.). Izlagao je od 1960. na brojnim izložbama, skupnim i samostalnim. Jedna od njegovih važnijih izložbi, koja ga je uvelike afirmirala na zagrebačkoj likovnoj sceni, bila je izložba u Salonu „Schira“ 1982. u kustoskoj postavi Igora Zidića. Posebnu skupinu njegova opusa čine fantastične vedute istarskih i dalmatinskih gradova, koje na leđima nose životinje („Grad iz kojeg smo odlazili u Hrvatsku“, 1987., „Fantastičan grad“, 2001.) Objavio je nekoliko mapa grafike („Široko biju zvona katedrale“, 1994.). Bavio se grafičkim oblikovanjem, ilustracijom knjiga i oblikovanjem plakata. Imao je i jedan hobi kojemu se sa strašću predavao, a to su bile poštanske marke. Oblikovao je najviše poštanskih maraka od svih hrvatskih umjetnika, njih sedamdesetak, bilo ih je lako prepoznati, zbog njihovih specifičnih, pomaknutih perspektiva i mnoštva kućica. Na papiru ili koži, često nepravilna oblika, prikazivao je likove iz pučke predaje, iz književnih djela i Biblije („Kruh i vino“, 1963.; „Posljednja večera“, 1970.). Spajajući mitsko i povijesno stvarao je maštovite i ludičke motive bliske nadrealističkoj fantastici. Bio je rado viđen protagonist društvene scene. Svoje je odrastanje u Zagrebu opisao na sljedeći način: “Smucali smo se u krugovima Praške, Trga, Ilice, Gundulićeve, Tesline. Iznova i iznova, poput sjevernih medvjeda, pomalo izgubljeni urastali smo u njegov pregrijani pločnik. Bruno, Šime, Podrug. S Tenžerom tratio vrijeme po mokama, preispitivao vraga u sebi s Dragojevićem. Noge se pretvarale u korijenje vena, urastajući u tlo. Dotaknulo nas je Blato, Tin, Marjanović, Devčić, akordeon u Faniki.”
(Literatura: Igor Zidić, Hrvoje Šercar, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb, 1984.)