Putin je rusku vojsku dopremio do granica Ukrajine. Ukrajinska vlada razočarana je što joj je Njemačka odbila slati oružje. Suvremena njemačka vlada naglašuje da se ona bori za europski mir. Situacija je vrlo ozbiljna. NATO je prebacio borbene zrakoplove u smjeru istočne Europe. Rusija i Amerika nisu složne. Njima treba dodati i Kinu, koja ima svoje gospodarske ciljeve prema Zapadu i političke ciljeve u osvajanju područja na Istoku. Napetosti se šire svuda po kugli zemaljskoj
Njemačka, Amerika, Velika Britanija, Francuska i druge države upravo ispituju mogućnosti kako riješiti trenutačnu krizu koja prijeti Europi i cijelom svijetu. Riječ je o Rusiji i Ukrajini. Predsjednik Rusije Vladimir Putin stalno naglašava da su Rusi i Ukrajinci isti narod. To uznemiruje Ukrajince. Ukrajina se danas nalazi u teškom gospodarskom, političkom i vojnom položaju.
Putin pred Ukrajinom
Putin je rusku vojsku dopremio do granica Ukrajine. Ukrajinska vlada razočarana je što joj je Njemačka odbila slati suvremeno oružje. Ukrajina je doživjela veliko razaranje u Drugom svjetskom ratu i narod sada ponovno pati, ponavljaju predstavnici ukrajinske vlade. Njemački ministri i kancelar Olaf Scholz stalno odbijaju da Njemačka ispuni želje Kijeva i da u Ukrajinu pošalje suvremeno oružje, kako to čine neke druge zapadne države. Njemačka vlada naglašuje da se ona bori za europski mir. Dok pišem ove retke, kancelar Olaf Scholz nalazi se u Washingtonu, gdje razgovara s američkim predsjednikom Bidenom o tome kako nagovoriti Putina da prestane širiti ideju da Ukrajina ne može biti samostalna država, jer da za to nije sposobna. Nakon boravka u Americi, Olaf Scholz posjetit će Kijev, a onda i Moskvu. Njemačka pozicija je jasna. Vlada u Berlinu ponavlja svoje gledište da Rusija ne smije napasti Ukrajinu i da se tako slomi i europski mir. Situacija je vrlo ozbiljna. NATO je prebacio borbene zrakoplove u smjeru istočne Europe. Rusija i Amerika nisu složne. Njima treba dodati i Kinu, koja ima svoje gospodarske ciljeve prema Zapadu i političke ciljeve u osvajanju područja na Istoku. Tako su se sada pogoršali i obostrani odnosi s Australijom. U prošlosti je Australija bila pozitivno raspoložena prema Kini, jer je vjerovala da će se u njoj razviti demokracija. Napetosti se šire svuda po kugli zemaljskoj. Diplomacija nije više tako uspješna kao u godinama nakon sloma Sovjetskog Saveza i svih zemalja u kojima su vladali komunisti. Osim straha da bi doista moglo doći do novoga globalnog rata, u svim državama danas se ljudi muče kako uništiti nevidljivog neprijatelja koji se zove virus.
Nesigurna Hrvatska
Krenimo u Hrvatsku. Ni ona nije sigurna. Tamo na drugoj strani Drine brojni stručnjaci i dalje tvrde da hrvatski jezik ne postoji i da su veliki hrvatski pjesnici bili Srbi. Tako osvajaju Dubrovnik. I dalje se šire lažne vijesti po svijetu. Ima “stručnjaka”, “povjesničara” i raznih novinara koji stalno govore protiv Hrvatske. To dosta sliči onima u Moskvi koji tvrde da ukrajinski narod ne postoji. Nakon pokušaja uništenja Hrvatske prije trideset godina Zapad na početku nije poduzimao snažnije mjere da obuzda srpsku agresiju. Neki u Beogradu čak javno naglašuju da njihova borba protiv Hrvatske nije gotova. U Zagrebu ima onih koji im pomažu svojim sramotnim djelima. Uzmimo samo državni odnos prema “Hrvatskom slovu”. Naše novine moraju prestati izlaziti, jer Ministarstvo kulture i medija nije spremno financijski bolje pomoći. Prema nama nema štovanja i suradnje, što se sviđa onima koji ne vole Hrvatsku i njezin narod. Kada je 28. travnja 1995. “Hrvatsko slovo” počelo izlaziti, ono je oduševilo hrvatske političare, predsjednika dr. Franja Tuđmana i njegove prijatelje, koji su se borili za Hrvatsku. Radost je bila velika. “Hrvatsko slovo” dobilo je zadaću da ideološki, kulturno i politički hrvatsku publicistiku osvježi na poseban način. Glavni urednik “Hrvatskog slova” obratio se hrvatskom veleposlanstvu u Bonnu da ono pomogne novi hrvatski tjednik slati slavističkim institutima na njemačkim sveučilištima. Pisac ovih redaka tu je molbu s veseljem prihvatio i zajedno s tajnicom zamolio svečilišta da nam pošalju adrese slavističkih instituta. To su nam oni učinili i mi smo svaki tjedan njima slali “Hrvatsko slovo”, koje nam je iz Zgreba redovito slalo tadašnje uredništvo. Dubravko Horvatić slao je informacije iz Zagreba i drugim putem. Više profesora iz slavističkih instituta i studenata koji su pisali seminarske radove piscu ovih redaka poslalo je zahvalu. Pismeno i usmeneno kazali su mi da iz Zagreba ne dobivaju dovoljno informacija, pa ih raduje što “Hrvatsko slovo” redovito stiže u njihov ured. Oni su dobivali knjige i novine uglavnom iz Beograda. “Hrvatsko slovo” imalo je veliku ulogu. Pomoglo je širenju hrvatske kulture, povijesti i života. Uredništvo je do prije nekoliko godina “Hrvatsko slovo” slalo u inozemstvo na poznate adrese i prodajna mjesta te su Hrvati koji žive u tim gradovima mogli svakog tjedna kupiti novine i tako doznati za važne događaje u Hrvatskoj i diljem svijeta. Uredništvo je na žalost zbog pomanjkanja novca moralo prekinuti slanje tjednika na prodajna mjesta u inozemstvo. Tjednik se slao samo onim osobama koje su se pretplatile.
Moglo bi se sada mnogo pisati o svemu zašto na kioscima diljem svijeta nema “Hrvatskog slova”, a niti “Glasa Koncila”. U doba Jugoslavije, “Glas Koncila” mogli smo kupiti na kolodvorima i tako bili izvrsno obaviješteni o događajima u Hrvatskoj. Danas takvih novina u inozemstvu nema u onom smislu koji je Hrvate u inozemstvu nadahnjivao i širio nadu da će jednoga dana biti bolje. Hrvatska se na izvrstan način branila medijski, a danas jedan list kao što je “Hrvatsko slovo” ne može postojati. U danima oslobodilačkog rata prije trideset godina kao i nakon rata, bilo je u Hrvatskoj objavljeno niz izvrsnih knjiga iz kojiih smo doznavali kako se Hrvatska branila od četničkih terorista. Ministarstvo kulture ili vanjskih poslova trebalo bi nam omogućiti da hrvatsku krv prevedemo na strane jezike u zemljama u kojima se u inozemstvu šuti, dok Poljaci i Ukrajinci svijet slobodno obavještavaju o svojoj teškoj povijesti. Nadajmo se da će “Hrvatsko slovo” ponovno uskrsnuti i boriti se protiv destabilizacije Hrvatske. Ona u europskoj i svjetskoj politici mora dobiti svoj realni okvir, kako su to tražili hrvatski borci prije trideset godina.
Hrvati u iseljeništvu
Nužno je malo više misliti i o ulozi hrvatske emigracije. Jedan od njih koji zaslužuje počasni grob u Hrvatskoj je Jure Petričević, koji je živio u Švicarskoj i tamo na najbolji načim Europi u svojim knjigama i člancima predstavio malo poznatu Hrvatsku. Hrvatska samostalnost ne može se više promatrati nepovjerenjem nego novim temeljitim pogledom na geogafsku, povijesnu i kulturnu prošlost, sadašnjost i budućnost. Sjetimo se Stjepana Radića. On je hrvatski narod digao na noge. Jezik njegovih knjiga je malo drukčiji nego današnji, ali to je bio jezik koji i novim hrvatskim naraštajima može pružiti jasne misli o razvitku hrvatskog naroda. Hrvatski političari trebali bi uzeti u ruke sve radove Stjepana Radića. U njegovim idejama bilo je pogrješaka, ali najbitnije je bilo dizanje hrvatskoga naroda na noge i stvaranje preduvjeta za gospodarski razvitak u budućnosti hrvatskog naroda.