Čvrsto na pozicijama vrijednosti svekolikog identiteta hrvatskoga naroda
Možda je nepotrebno ponavljati da je pokretanje tjednika za kulturu usko povezano s inicijativom osnivanja pokreta za samostalnu hrvatsku državu, no budući da se to zaboravlja, treba utvrditi gradivo: 28. veljače 1989. na tribini Društva hrvatskih književnika bijahu u pozivu navedene dvije točke: rečeni politički akt, te potreba za hrvatskim novinama koje bi se bavile pitanjima iz područja kulture. Vrlo brzo nakon toga događaja povijest se zgusnula toliko da su politička i ratna zbivanja stavila tjednik za kulturu na čekanje. U vremenu kada se nazirao svršetak rata moglo se pristupiti pokretanju lista, u kojemu su poslu sudjelovali mnogi od onih prekidatelja hrvatske šutnje iz osamdeset i devete. Tjednik je neoprezno nazvan Hrvatskim slovom jer osnivači nisu slutili da bi taj naslov jednoga dana mogao biti nepoćudnim.
Dakle, Hrvatsko slovo bijaše u prvo doba nošeno na rukama mlade hrvatske države, izlazilo je u okrilju Društva hrvatskih književnika s uredništvom u istoj zgradi gdje je stolovao i DHK, doduše u prostranom golubarniku na tavanu, bez dizala i spuštala, pa je prvi veliki i glavni urednik Dubravko Horvatić u to prvo vrijeme jurcao gore-dolje po stubama, jedinoj komunikaciji s prostorijama Društva. Tjednik je imao velik broj uglednih suradnika kojima se štoviše plaćalo za tekstove, bio je čvrsto ukotvljen u hrvatsku zbilju toga doba i objavljivao zapažene napise.
Čak ni nakon dolaska koalicije prevođene kriptokomunistima početkom 21. stoljeća, još ipak pomalo bojažljive nove vlasti nisu se usudile ugušiti Hrvatsko slovo, ali su mu pokušale zagorčiti život. U novom prostoru, u Gundulićevoj, tjednik je nastavio izlaziti, a zatim u podnožju Nacionalne i sveučilišne knjižnice gdje je Slovo (kao podstanar) imalo i dvoranu za skupove, tribine i likovne izložbe. I dok se hrvatska politika, uključujući i kulturnu, ponašala ambivalentno, Hrvatsko slovo ostajalo je čvrsto na pozicijama vrijednosti koje proizlaze iz duha, duše i svekolikog identiteta hrvatskoga naroda. Kako su se vlasti izmjenjivale, jedna drugoj suprotne, u nečemu su bile složne – Slovo je dobivalo sve manje potpore, uredništvo se smanjivalo, prorijedili se autori tekstova i na kraju ostali samo oni koji i inače rade pro bono, za Hrvatsku i hrvatsku kulturu.
I napokon, koliko se barem može doznati, iscrpljenom Slovu dobačeno je uže, ali ne uže spasa nego uže za vješanje. I to u ovo vrijeme kada je, paradoksalno, na vlasti stranka koju su svršetkom osamdesetih pokretali (i) utemeljitelji Hrvatskoga slova. Paradoksalno? Ma ne, samo za one kojima je današnja hrvatska kulturna i politička zbilja neprozirna.