O Hrvati ne bojte se rana
Nema smrti do sudnjega dana
Pretpostavljam da svaki iole školovani Europljanin ima u svijesti Michelangelo Buonarrotijevu sliku Posljednjeg suda. Michelangelo je Krista koji je sin Božji i Mesija naslikao u snažnoj gesti desne ruke koja izriče svoj sud „živima i mrtvima“ kako kaže naše katoličko Nicejsko Credo, a lijeva ruka spuštena je i naznačuje blagost, mir i pravednost u tom sudu. Freska je oslikana kao trenutak prije Kristove zadnje riječi u sudu svima postojećima i opet ponovljeno i Živima i mrtvima. Nitko nema šanse pobjeći, izbjeći ili se nekuda i negdje sakriti od tog suda.
I zaista nema suda do Posljednjeg suda kao što kaže hrvatska vojnička pjesmica koju sam čuo nekoliko puta u Chicagu, Oslu i Los Angelesu i koju sam s dobrim pamćenjem stavio na vrh ovog malog zapisa o Posljednjem sudu.
Danas je moderno govoriti i pisati puno i različito o Apokalipsi i o apokaliptičkim vremenima i pojavama. I to ne bez razloga. Vrijeme je naše tvrdo i okrutno i rat pomalo počinje pokazivati svoje opasno lice i to na više strana. I svi, dakle, misle o zadnjim danima čovječanstva, ali gotovo nitko ne misli o tome da zadnjim danima prethodi Zadnji sud.
I pisac ovog malog sastavka i pro memoriae misli da je ustvari važnije misliti o Zadnjem sudu nego o Apokalipsi. Apokalipsa ne ovisi o nama. Ona je dokaz božanske misli i svojevrsna nužna završna „coda“ svega i svačega u našim životima. Međutim, posljednji sud nad svim ljudima je nešto sasvim drugo. Taj sud je individualan. U njemu se sudi svakome od nas za ono što smo kao osobe, kao pojedincu, kao zasebni životi učinili u našim životima i sebi, i posebno ono, što smo učinili drugima. Sudi nam se dobro ili loše napisane knjige i isto tako i novine. Sudi nam se ako smo upropastili jednu sliku ili jedne novine koje su imale i trebale imati, nešto važno i suvislo reći onima koji su ih čitali.
Mislim da će pasti i sud i onima koji su uništili Hrvatsko Slovo. Pasti će sud i onima koji su zatajili knjigu Petra Šegedina, zabranili knjigu Ivana Dragojevića o masakru na Daksi kraj Dubrovnika i koji ne žele ništa čuti o izvanrednoj knjizi velike istine mog mrtvog prijatelja prof. Bogdana Radice Hrvatska 1945. Ima i nema puno ljudi koji su preživjeli i zapamtili kako je to bilo kad je došla 1945. ta godina, kako je rekao Danijel Dragojević, do koje se je moglo biti pošten „od glave do pete, ali samo do 1945.“ Danijel Dragojević je ovu ozbiljnu igru s riječima namijenio pokojnom Miroslavu Krleži. Tu ramsu (švedski pjesmicu) uvijek je u društvu ponavljao, uz suzdržani i ironični smiješak, pokojni naš hrvatski junak i pisac Bruno Bušić. Onaj isti Bruno Bušić kojega su danas u hrvatskoj državi neki počeli ismijavati i ružiti i to čine bez kazne i srama.
Meni, koji sam hodao i „blistavo“ stajao uz Brunu Bušića u Njemačkoj i drugdje, kako je to zapisao i posvjedočio fini pjesnik Ante Matić u svojoj knjizi pjesama, meni nije dobro danas čitati i slušati pseudo zabrinute glasove o Bruni Bušiću. Kao da je on nekome nešto kriv. Nije bio ništa kriv ni pokojnom Borisu Maruni čije se kritičke riječi o Bušiću danas pretiskavaju s neskrivenom zluradošću. Spominje se Brunino „idiotsko pismo“. I to nikome ne služi u dobru osim u zlu sastavljaču knjige jednom Nikici Mihaljeviću, tom ćelavom ćati za svojim plaćenim londonskim stolom. Moj urednik u „Hrvatskom tjedniku“, veliki Vlado Gotovac, kad bi naišao na ove tekstove kakve danas servira Nikica Mihaljević, rekao bi: „Opako, opako“, a Franjo Mikulić, isto tako mrtav, nad takvim izjavama mržnje i zla izgovarao bi u slogovima glasno, jasno, i ja to tu ponavljam : „Degutantno“. I na kraju najopasnije je danas to, da neki, kao ja, koji žele ispraviti krive riječi namijenjene pokojnom Bruni Bušiću, nemaju novine u kojima bi objavili svoje svjedočenje. Ispada kao da hrvatske novine, pa i one MH, imaju važnije i pametnije stvari za objavu od pretiska, recimo, vrlo rijetkih i sačuvanih pisama Brune Bušića.
Ali, dolazi Apokalipsa a dolazi i Posljednji Sud i na njemu će svatko ozaren ponosom ili sramom, čuti svoju istinu i svoj konačni sud, jer ne treba se: „bojati rana, jer nema smrti do Sudnjega dana“.
Sliku, odnosno fresku Albertusa Pictora mi smo kao obitelj našli u malom mjestu Härkerberga na putu za Uppsalu. Do mjesta je bilo teško doći jer leži u unutrašnjosti, pa je Nadis, žena i privatni vozač ovog samozvanog putopisca, morala koristiti GPS da bi se nekako snašli i došli do crkve. Crkva je ležala sama u sredini vrućeg ljeta i bila svečano okružena cvijećem i glasno raspjevanim pticama pjevicama, međutim, kad smo ušli u crkvu susrela nas je i zagledala se u nas freska Sudnjega dana, koju je negdje još davno prije 1400. godine, naslikao Albertus Pictor, putujući njemački slikar. Ja mislim da je slika impresivna i da nad njom svatko treba razmišljati. Prosudbu o likovnoj kvaliteti tog meni neznanog srednjevjekovnog slikara, skromno prepuštam hrvatskom likovnom kritičaru Igoru Zidiću.
Albertus Pictor nije, koliko ja vidim, ni izdaleka Michelangelo, ali da je shvatio ozbiljnost Sudnjega Dana, to je nesumnjivo i zato je i bio „Liebling“ velikog redatelja Ingmara Bergmana čiji smo grob kraj crkve na otočiću Fårö na Gotlandu posjetili ovog ljeta. Pogledali smo još jednom Bergmanov najfascinantniji film „Djevičanski izvor“, svjesni da je to jedini Bergmanov film, koji je snimljen prema jednoj staroj švedskoj, srednjovjekovnoj, sadržajno izrazito katoličkoj legendi. To je jedini Bergmanov film za kojeg on nije napisao scenarij, nego je korištena legenda. Max von Sydow, u ulozi oca, u toj legendi, na kraju postavlja ono naše vječito ljudsko pitanje Bogu: gdje si Ti bio kad je moja kćer, na hodočasničkom putu k Tebi, sačekana, silovana i ubijena, a ona je, ponavljam Ti to, išla k tebi i zbog tebe se je nalazila na tom putu. Očevo pitanje je ostalo bez odgovora i film završava s očajem oca kojemu preostaje jedino to da sam brutalnim nasiljem osveti svoju kćer, a na mjestu zločina nad nedužnom djevojkom, započela je teći bistra voda nesumnjivog spasenja i to je jedini, ali ipak veliki odgovor, kojega je nesretni otac dobio s neba. Ingmar Bergman sam je izjavio da je izvanredno zadovoljan s tim filmom. HRT bi učinila dobro da baš taj film prikaže hrvatskom gledateljstvu u predbožićno vrijeme, u vrijeme Adventa i svetosti u vrijeme velikog očekivanja rođenja i spasenja Mesije Krista.
U Lundu, 1. rujna 2022.