Nada Žiljak – „Od crteža do slike“
25. 10. – 12. 11. 2022.
galerija Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata RH
Zagreb
www.nada.ziljak.hr/KatalogHULULK.pdf
Od crteža do slike – za sve su „krivi“ geni
Umjetničko djelo akademske slikarice Nade Žiljak u mediju „klasičnog“ štafelajnog slikarstva te crteža, novom izložbom sagledavamo i u novom svjetlu – kroz inovativnu infracrvenu metodu kojom je naslikala svoje dvometarske akrile, odnosno kroz ciklus crteža na papiru koje je, iako dešnjakinja, narisala lijevom rukom.
Novim djelom Nada Žiljak i dalje golica suvremenog promatrača, implementirajući inovaciju na području eksploatacije infracrvenog spektra, koju je upravo ona inaugurirala u hrvatsko slikarstvo. Naime, njen autorski specifičan i jedinstven likovni jezik zadnjih dvanaest godina izrasta iz istraživačkog nerva i potrebe premošćivanja okvira tradicionalnog u formalnoj, ali i sadržajnoj domeni slike. Slike, u kojoj je spojila dva svoja talenta. Slikarski, koji se očituje u koloristički bogatoj, zasićenoj slici proizašloj iz umijeća geste i izrazitog senzibiliteta za boje, i onaj crtački koji postaje njenim psihogramom.
Infrared slika inicirana je danas već dobro poznatom metodom produciranja dvostruke slike- InfraredArtom. To su posebno kreirane umjetničke slike s dvostrukim i različitim sadržajem za vizualno i za infracrveno područje. Jedan vidljiv prostim okom na dnevnom svjetlu, a drugi vidljiv na infracrvenoj valnoj duljini tek pomoću infracrvene kamere. Kao novi način umjetničkog slikanja, pokrenuo je i istraživanja tonova standardnih boja i pigmenata koji se razlikuju po svojstvu apsorpcije infracrvenog svjetla. U bliskom infracrvenom sustavu (Z sustav) događa se da jedna boja ne apsorbira blisko infracrveno svjetlo te je vidljiva samo u V sustavu, dok je u infracrvenom području nevidljiva. Nada Žiljak stvorila je tako novu vrstu slikarstva, baziranog na odabiru istih, kompatibilnih tonova obične akrilne boje, koje se različito manifestiraju unutar raspona do 1000 nm infracrvenog spektra.
Nadin zaokret u infracrvenu sliku, potvrdio je njenu ključnu poziciju u suvremenom slikarskom trenutku ne samo Hrvatske već i svijeta. Slikati tako moćno i inventivno, k tome popraćeno i svjetskim nagradama, u zrelim godinama rijedak je presedan i dokaz stvaralačke potentnosti. Potentnosti koja kao dobrodošao usud proizlazi iz genskog naslijeđa. Iako tiho, nenametljivo gradeći svoj likovni svijet, Nada Žiljak je svakim potezom, svakom mrljom, otkrivala gensku istovjetnost s ocem Albertom Kinertom. Iako se to formalno najjasnije očituje u obostranoj crtačkoj virtuoznosti, Nada i Albert dodiruju se najsnažnije u nepatvorenoj ljudskosti kao sadržajnoj prepoznatljivosti. Jer čovjek i život konstante su na kojima ona, kao i otac, zasniva stabilnost i kontinuitet svoje umjetnosti. Jer istinska umjetnost je od duše, ali i od krvi i mesa. Mora biti duboko ukorijenjena u život i sazdana od svega što je ljudsko. Takvu (je umjetnost stvarao Kinert) umjetnost nastoji stvarati Nada Žiljak. Stoga za nju novina nikada nije bila u odbacivanju stare teme i odabiru nove, već u dobrom izrazu i rasporedu, koji će od opće i stare teme, stvoriti novu i osobnu.
InfraredArt – evolucija koja se sukcesivno i simultano pojavljuje i u morfologiji i u sadržaju
Ostati u okvirima čistih likovnih zakonitosti, u mogućnostima izražavanja i unutar apstrakcije i figuracije gdje boja, linija, potez i kompozicija čine prepoznatljive razlike i sličnosti po čemu ih valoriziramo, bio je i ostao imperativ Nadinog umjetničkog izražavanja.
Stilski, Nadino slikarstvo bazira se na ekspresivno i grafički tretiranoj formi koja polje slike obogaćuje dualnošću prikaza, sugerirajući time beskonačnost ideje i imaginacije. Ona slaže strukturalne nivoe slike, intervenirajući na temeljni crtež kolorističkim slojem, skrivajući i čineći tako tajnovitim vlastiti život. Svoje žudnje i strasti, zapravo sam stvaralački Eros. A onda ga doslovno otkriva, krajnje začuđujuće i iznenađujuće, atakom tehnologije u umjetnost samu. Ta složenost, ali artikuliranost različitih likovnih pristupa okreće likovnost ka svojevrsnoj senzaciji. Zadržavši ipak autonomiju slikarskog načina i prenošenje asocijativno poetskog raspoloženja iz vidljive slike u onu sada prostom oku nevidljivu, poprimajući u svakoj novoj slici dublje akorde polikromne izražajnosti i snažnog crtačkog rukopisa. Jasno se to dade iščitati u slikama „Obasjana suncem“ i „Razigranost“ u kojima Nada uporište pronalazi upravo u majstorskom balansiranju između slobodne kolorističke raskoši i monokromne askeze skrivena crteža.
Površina platna sočnog nanosa boje i isprepletenih faseta, nalikuje orgijastičkom kolorističkom spletu, u kojemu simbolizam noseće zoomorfne forme svjedoči potrebi beskrajne slobode i besmislenosti svakog ukalupljivanja.
Konj kao čest „akter“ Nadinih novih slika predstavlja sponu između onoga što je fizički opipljivo, odnosno oku vidljivo i onoga što tek predstoji, što označavamo kao nesvjesno i spiritualno, ono što je u Nadinoj slici skriveno. Transponirano u vizualne podražaje u skrivenoj slici gdje se kolorom bogata, netransparentna slika pretvara u jednostavan, skicozan, nepretenciozan „goli“ prizor. Taj intrigantan, značenjski dio slike slikaričin je izmaštani, intimni svijet. Neopterećen i perceptibilno lagan napučen je mladim ženama, nerijetko u paru ili u ljubavnim prizorima, u intimnom „klinču“ s uvijek istim muškim likom kratke kose i brade – slikaričinim alter egom ili jednostavno likom koji predstavlja slikara. Jer u Nadinoj slici likovi nisu konkretne osobe ili životinje, već su više od uobličenje zadane teme. Iako prepoznatljivi po svojim fizičkim karakteristikama, oni su metafore, određeni arhetipovi, akteri njezinih snova. Obličja proizašla iz neposrednog iskaza osvojene slobode poteza u kojem i dalje prepoznajemo ljepotu prirodnog i ljudskog. Pa kako je u nje forma doživjela osamostaljenje, tako je i njen idejni i emotivni korelat – sadržaj, doživio svoje zasićenje i svoje raspadanje, svoj relativitet. Evoluciju koja se dakle sukcesivno i simultano pojavljuje i u morfologiji i u sadržaju, kulminirajući upravo u infrared slici.
Infracrvena slika – posveta svekolikoj prirodi koju pokreće Eros
Odista, od tada likovna dramaturgija nudi maštovitije morfologije i teksture, ritmiziranog, ali posve oslobođenog poteza zauzdanog tek u prikazanoj figuri konja. Ili ptice, još jedne figure simbola duha i besmrtnosti, natprirodne veze Neba i Zemlje, kojom napučuje svoje slike i brojne crteže (npr. slika „Ptica u cvijeću“, str 18.).
To je Nadina slika. Djelo suptilnog i čistog likovnog izričaja. Otisak iznimne poetske osobnosti koja uspostavlja prostor blage kontemplacije. To je slika izrazitog senzibiliteta za percepciju i doživljaj životnih impulsa koja vraća iščezlo iz našeg života i ponovno tu, pred nama, emanira sjećanjima i nekom čarobnom metafizikom.
No, iako puna simbola, ona nije ni metafora ni simbol, već je posveta životu i svekolikoj prirodi. Posveta svemu stvorenom – čovjeku, životinji, biljci, prirodnim mijenama, godišnjim dobima,…
Slika koja nije izgubila autoritet umjetničke forme, već naprotiv, slika čija likovna dramaturgija nudi sada maštovitije morfologije, vibracije kolora i ritmiziranog, ali posve oslobođenog poteza zauzdanog tek u figuri – u gracilnom ženskom liku, u aktu, u veseloj rasplesanoj družini, u ljubavnom paru, u ptici, u galopirajućem konju. U njoj osjećamo uznemirenost površine i ekspresivnu gradnju, energičan potez koji se kreće u svim smjerovima. Osjećamo stvaranje kada je duhovno i tjelesno isprepleteno, kada svijest i podsvijest postaju jedno. Osjećamo stvaranje koje formira „iznutra“. Pod utjecajem čudesne centrifugalne sile koja djeluje i sve izbacuje „iz centra“, iz duše.
No, Nadina infracrvena slika ne materijalizira tek njene snove i žudnje. Eros je njen pokretač i jedina obrana od Thanatosa. Žeđ koju će utažiti upravo u skrivenoj slici. I to linijom koja nije samo opisivačka. Jer skriveni, nerijetko erotski crtež posjeduje kvalitetu sažimanja doživljenog u sustav jasnih linearnih formi, odabirući vid vizualnog izražavanja u kojem se esencija života iskazuje istinitije i dublje.
Crteži lijevom rukom
Jer crtež je Nadino carstvo, dubina njezina bića. Težnja zbilje koja uravnotežuje fantazmu snovite žudnje i težinu jave. Stoga, govoriti o Nadinoj umjetnosti, značilo bi govoriti o liniji. O onoj koja je bila znamen, osnova stila i civilizacija. Onoj koja je bila prvi napor kako bi se naša predstava zabilježila i zadržala. Od Lascauxa i Altamire pa do Matissea i Kleea, ona nije bila tek zabilježba ili opis, već je bila i ostala izraz osjećanja pred svijetom. Izraz koji je Nada Žiljak naslijedila od oca Alberta Kinerta.
Linija, više ekspresivna no ornamentalna, stvarajući morfologije koje, s jedne strane govore o njezinom karakteru, a s druge pak strane pružaju impresiju specifično plastične vrste. Linija u čistoj umjetničkoj transpoziciji. Ona koja istovremeno fiksira, ograničava formu i daje joj slobodu. Koja omogućava metamorfozu i doprinosi samoj strukturi crteža. Isprepletena, tanka i valovita. Bujna i umnažajuća. Pretvara potez u raskoš, djelujući poput niti koje „tkaju“ nježan i mek, a opet tako moćan crtež.
Crtež koji je istovremeno i zgusnut i perceptibilno lagan. Crtež koji postaje mjestom u kojem je u potpunosti zadovoljena Nadina urođena potreba za vizualizacijom emocije i razumijevanjem kako umjetničke tako i prirodne forme. No, ovoj iskonskoj crtačici on nije tek forma. On je i njezina misao i emocija. On je postavljač njezinih intelektualnih i emocionalnih granica. On posjeduje kvalitetu sažimanja doživljenog. On je iskaz osvojene slobode poteza u kojem prepoznajemo istinsku ljepotu i slobodu razvoja, koja se kreće od eksplicitnosti i rekompozicije motiva, u sažeti opis trenutka. U jedan “Pogled s brežuljka“. Taj pogled u istoimenom crtežu uvid u Nadino unutarnje carstvo. On referira jasne frekvencije Nadinih karakterističnih emocija i raspoloženja. Otkriva u prizoru nagog ljubavnog para skrivenog u bujnom raslinju, duboka psihološka ishodišta sjedinjenja, plođenja i razvoja. Ciklusa života koji uvijek započinje proljećem.
Takav je novi crtež Nade Žiljak. Karakteran i slobodan, istovremeno suptilan i razularen, jednostavan i zasićen, nepretenciozan a intrigantan. Pripada seriji recentnih crteža, nastalih prošle, 2021. godine, u kojima je dodatna uznemirenost površine uvjetovana privremenim hendikepom crtanja desnom rukom. No svejedno je, je li to desna ili lijeva ruka. Obje vodi urođeni nerv crtačice, stvarajući energičan potez koji se kreće u svim smjerovima i postavlja glavne smjernice egzistirajućeg prizora na granici gestualnog.
Umjetnost između neba i zemlje
Novi crteži linearne su kompozicije izduljenih, gracilnih i gracioznih figura i obličja, gdje je duhovno i tjelesno isprepleteno, gdje svijest i podsvijest postaju jedno. Negdje „između neba i zemlje“, kako nam to pak oslikava drugi, istoimeni naslovni crtež. A uhvatimo li „Odraz u rijeci“ otkriti ćemo njegovu namjeru i iskustvo. Jer crtež nije forma, već je način na koji se forma vidi. On je rezultat osnovne Nadine težnje. A to je uvesti sklad i ljepotu u život. Tanku nit do smrti, preobraziti u liniju života. Preobraziti organsko u anorgansko. I obrnuto, amorfnom dati obličje biomorfnog. Pretvarajući konačno u beskonačno, određeno u neodređeno, prazneći i puneći crteže novim-starim sadržajem.
Iz tog labirinta formalnih crtačkih mogućnosti Nada je uvijek znala izvući najviše. Stoga se njen crtež pojavljuje u bezbroj vidova i kvaliteta. Izražava bol, radost, požudu, propadanje, mir i nemir, finoću i strast. Ostavlja gracilan, jasan potez tušem il’ meki, sfumatozni trag olovkom. Bilježi prirodu u punini njezine egzistencije. I kamen, i travku, i životinju, i čovjeka, muškarca i ženu, umjetnika i muzu. Hvata u svoju mrežu Nadine unutrašnje nemire. Postaje i ostaje njezin unutrašnji, personalni zapis. Autoportret kojim ispisuje oporuku bogatstvu i vrijednosti umjetničkog stvaranja.
Maestralno svladavajući velike formate, Nada Žiljak je zadržava autonomiju slikarskog načina i prenošenje asocijativno poetskog raspoloženja iz slike u crtež. Suptilno egzistirajući između dvaju svjetova. Između vidljivog i nevidljivog. Tamo gdje se događa čudesna dihotomija ljudskosti. Gdje iz tame isijava svjetlost, gdje se susreću punina i praznina, vječnost i prolaznost. U krajnjim polovima likovnog.
U crtežu i slici.
Sanda Stanaćev Bajzek