zapis o nedjelji
nikada toliko sjaja;
odmaknu se od tijela sve te naprave
po prastaru nalogu ovalnih sparina
ne ima na čas tekućih žica fantomskih sučelja
što predhode zahode ovim zaletima
bića nerođenim od žena među zvijezde,
nisam poglavlje iz priručnika fizike kemije
fatalno bojište virusa, tajnih znanja,
ne dodaje me svjetlost ni jednoj smrti
nikada toliko prostranstva;
pruži se prema koži, nečujno brzo
kao prvi govornik na razdiobi zlatnih odličja,
ali nema samoglasa koji se upliću između
nema tragova koji me odgađaju
za drugi smotak kalendara, još vrtložan,
samo sam pružen tim prugama, priznaju me
u vedrini, u svakom smjeru, gdje se, po navici,
množim kao usputni ulomak neba
nikada toliko onkrajnih titraja;
ni stepe ni mora nikada nisu zamukli
u zlatnim zalihama limfe, u zemnim ukrutama
suhozidarskih dnevnika: baštinik sam svega
što se gospodski proteže udahom izdahom,
treba znati disati dodajući se beskuonu
treba znati kružiti dodajući se tlu,
toliko lijepih žena toliko bližnjih
tamo su ovdje su u ovoj nedjelji, dugoj nedjelji
nikada toliko tebe mene;
sada, bez naloga, možemo se razaći
i svakoj osami dodati po galaktiku,
sjeti se onih zakupnika nigdine iz pradoba
male su bebe, baš bebe, pokraj tebe mene,
od jednoga obzorna prijevoja do druge
pogreške u vidu tako je tijesno, tako tako;
sva ova prostranost još je prostrana
za jasno udisati tvoje moje mirise,
tebe mene, nedjeljom nas
zapis o žrtvi
ma što se reklo, ali,
ne zna tijelo točniji način od žrtve
za živjeti u žrvnju
svih tih ljubavi koje tako dugo čekaju
na ono što im pripada po prvini:
tijelo s tijelom, trajno pomnoženo trajnim;
toliko je prostranâ u toj hrabrosti
kad se od prve odvoji od odvojstva:
lako je u nju smjestiti cijelo nebo
i sve drugo što se inače nema kamo smjestiti:
ni tamo ni tu: sve te dobrote bez matičnih zvijezda
ma što se reklo, ali
u ovoj baštini i druga je baština:
tu su darovnice galaktika iz olimpijskih utrka
virusni vrutci spakirani u daleke uskrsne hitce
podpalni utoci u tamno tamo, gdje se: više,
sjaji posve jasno posve nejasno;
tu su i gruntovnice podkožnih cirkusa magme
gdje se iz prvog reda odazivlje srce
aplauzom razdijeljenim na fuge
starije od svega istočno svega zapadno,
u ovoj baštini bašta smo beskuona
ma što se reklo, ali,
takne li se tijelo tijelom tako:
tim taknućem gdje se ne skriva drugo
nego to što se taknućem takne
i nikuda se iz taknuća ne gubi,
voljet će ga u sporim eonskim snima
sva ta srca bez tijela: trave stepe pustinje mora
svi ti pokušaji prostranosti u tijesnom;
najviše će ga, zacijelo, voljeti žrtveni žrvanj
toliko prostranosti u toj hrabrosti,
sva ta dobrota bez razloga
bilješka o teškoćama
u pretakanju tekućeg
jedna je zemlja, množina svjetova,
nigdje nije jasno kazano
koliku množinu snosi ta jednost, jedinost;
reklo se u pradoba,
dok se točnim kajdama razmicala nadmoć stijena
prijetnje trpkih tvari sutonski spazmi,
toliko je zvijezda uoko
i svaka je dobrom arhivskom policom
za iscrpljene i ostale svjetove, ako je takvih,
onako prazne onako ničije stoje i čekaju
što će se baciti u njih, a bacit će se,
ne će se pitati gospodari kratkih spojeva
između tu i tamo,
takva je narav praznog
nu nije se pitalo zvijezde, a trebalo je,
ni onda ni ikada, ma gdje se
u kalendarskim zabitima zametnulo tijelo;
dale su se gledati, udivljeno tjeskobno,
ali taknuti ne, baš kao i zvijezde
iz filmskih priča dok se još moglo
lijepo lagati o mrtvima i ostalim živima;
i našlo se tijelo na zemlji dijeliti što je nedjeljivo,
u ovim dugim podnevima
toliko buke oko srca toliko bubnjeva u jajima
zastire mnoštva u trku: tuga i još tuge,
i tako dalje: nemaju kuda iscrpljeni svjetovi
nego se prelijevati jednostrano obostrano:
iz sebe u sebe
a usta će, ponovo, o onim bazalima
s planetima u nogama, ili o drugima iz točila
trčećeg kamenja što tako lako preskače
oštre kosine ubogih kontinenata:
malo ih je a točila obilna;
ta bazala sva ta bazala
udasi izdasi i još udaha izdaha
brodovi i još brodova,
prostrani trajni, zar su svojinom
iscrpljenih svjetova (a ima li drugih)
kad ne dijele što je nedjeljivo?
svakako motre da ih nema više od jednog
na jednom mjestu u jednom času: tako nalaže
ta ostalost ta jednost
je li prostranost
jednolika?
možda i nije prvom
ona prva moć,
al’ takvom je zna sve što se ne zna:
to prvo što imam;
nema dokaza tomu, ma lako je
mniti: sigurno se uzmogla u moć
u kakvu vrtu bez jasna obruba
tamo su sve te lijepe naprave
iz mjerničkih skladišta: krivulje pravci
prostrijeIni traci ovalna veziva,
ponudile tom vrtu prostranost na dlanu;
tko bi se odrekao takve darbine:
uvijek je ista uvijek prostrana
lako se u njoj spava lako ljubi
rijetko umire, a možda i ne
je li prijepor u dosadi
ne zna se,
ali nije posve udobno, svjedoči se,
biti svojtom stvarima koje iz dužnosti,
ma i vrtne, uhode jedna drugu, i cinkaju:
ljubi li koju landrajući cjelov
iz tamne pričuve ovosti onosti
(o ljudima da se i ne govori);
nije prostranost porodom od vrta;
ne pušta tijelo između tolikih hektara
neba i tolikih hektara kože,
što se s njima množe dijele beskuono,
prostrijeti se prozirno ravno: toliko se tamo
odvrglo od toliko se tamo svega dovrglo do;
slute se u magmi tiha trojstva:
(ti ja taknuće: u jednini množini)
možda nas i ne treba biti na popisu prvih zadnjih
možda nas s pravom nema nigdje u pismu
prije nego što se raskrili ugodi, zareže zareze,
prije nego što se prostre ta prostranost
ne stoji prostranost
ne stoji prostranost, prostire se,
malo se zna kakvo je to kretanje:
nema noge za brojiti korake
nema oktana za mjeriti metre u sekundi;
možda se treba obratiti na zaljubljene rode:
kako se raskriliti modrinom ponad, plućima u,
skrbiti o slobodnu uzgonu dima iz dimnjaka;
znadu još te rode, krilé se svake jeseni,
za tajne obrise kopnenih ploča:
s njima se ljepše podmeću ploče jedna drugoj
i trpeći hrane prvom toplinom magme
visinske štitove pluća od beskuona hripavca,
o njima su, pisano je, snatrili junaci
iz vremena kada se trebalo nagoditi s bozima
gdje će tko biti tu tamo, na duže vrijeme,
prostrani štitovi, bijele rode
ne stoji prostranost, prostire se:
dobro se čuje tutanj tabana dolje gore
tabanaju zapadno jači od azijskog ljepila
tabanaju sjeverno jači od ljepila iz afrike,
toliki su odzvoni u magmi toliki udari
dugo će još bubnjati zemlja među zvijezdama
i kada više nikoga ovdje ne bude:
tabanati zapadno tabanati sjeverno u magmi
na svemirskim svetcima uz bubanj;
ko’ lovine kližu tijela podmazana nevoljom
lako se šverca strah iz običnih u kvadratne nizove
hitno je srcu napredovati u bombu,
očito je: treba znati s nogama kada se raskreče
s kopna na kopno, odande do odande,
lijepo se podmeću te ploče, treba znati,
prostrani su štitovi, bijele rode
ne stoji prostranost: prostire se
velebitska bilješka
pa se naježi koža
lako vjetrovito naježi, u ježure,
i napne iz počasti obzornim vedrinama:
evo ga: velebit:
spaja se s kožom, poprijek, hrapav, podkožno
nadkožno, i prije nego se raskrili tlima
već omata tijelo u omote bez teže
i već me pruža čistim vrsima, i razmata točno
što se bilo smotalo u tjelesne trezore
na zadnjem bijegu neba iz prijevoznih naprava;
vježbamo u mirilima ovoga tijela
srodništvo starije od starosti
nema u njemu baštine divova
nema hitaca iz oholosti u plave omote onkraja,
prije će biti: prelilo se more i još mora
prijeko crte koja se, inače, ne prijelazi,
i podučilo zemlju trajnu skoku
iz dubine u visinu u dalj
prije nego se moralo povući u mokro,
i proteže se sad, s istoka na zapad čas kuća
čas prijetnja, kao stari emigrant iz mjesnih tlapnja,
i sklanja okrutne bogove u marijanske utihe,
proteže se proteže me velebit
ovalom ovoga tijela obrisom one galaktike
lako je misliti
kako su vile na slikama nekoga kraljevića
i drugova samo izmišljene cure,
sva ta lijepost na svom je mjestu
tek na izmišljenim ženama, priznat će
svi vični tajnim prijelazima iz djela u tijela;
ali podkožno nadkožno kada se prostre sve to
što se prostire
učeći zemlju trajnu uskoku iz dubine
u visinu u dalj
u udahe izdahe pomnožene tobom nama
podkožno nadkožno,
tko će ih zanijekati, lijepe vile:
taj velebit, polubrat galaktika
gdje se oduvijek vježba uskrslost
prvi je jamac njihove lijeposti,
prvo sve u ovoj srodnosti
zapis o obzirnosti
vedro je: svrdlaju uoko zmijolike struje
bez lika boje, beskuono moćne,
svrdlaju svim prohodnim: velikim malim dužima
tvojim mojim ustima, podzemnim pogonima
izmišljotina,
a teško je već znati što izmišljeno nije:
ja ti mi, zamjenice imenice planeti, ta bižuterija;
ne računa se tijelo, i sve njime rođeno,
odveć je lijepih pogrešaka u koži pod kožom
odveć lijepa nehaja: nema u njima
inženjerskih domisli iz uzgoja divova
nema strogoće brodova: što se ima roditi
rađa se, i posuđuje roditelje
s istog popisa rođenih
sve što je moguće nije moguće
jer ne treba biti moguće;
nema se u tomu na koga obratiti tijelo:
oskudni su izvan uporabe
kad njihove želje i nisu želje nego krici umrlih,
vodiči kroz obilje pod stalnom su sumnjom
na rasipništvo i nepravdu;
ni zmijolike struje beskuona ne jamče jedinicu:
lako unose tugu strojeva u tebe u mene
i naloge koji nemaju svoje doba,
lako im je opstati na slijepu sučelju
i svrdlati svime prohodnim: tika tako:
svinutom svjetlošću rastavnim veznicima
prisilnom jasnoćom u pogledu na pogled
uzeti se je bez dokaza;
može se reći: ljeto je i nema kolapsa u kalendaru
i nije baš najgore što se srpanj voli seliti amo tamo
iz jedne ljubavi sjeverno od koljena u drugu
iz druge ljubavi južno od pupka u prvu,
u toj selidbenoj vječnosti bez tebe mene
ništa se ne prostire ne događa ništa, nas
u prikrajku sad se traje
osilile sve se sile
dobrotom se opasale
ne čekaj me gdje se roje
svjetovi iz tako dalje,
u prikrajku sad se traje
tko je prvi tko je drugi
zlatnim slovom od slobode
časoslovom od udaha
stislo se u tako dalje,
u prikrajku sad se traje
nitko ne zna ništa ne zna
što će biti kada bude
ovo tijelo ona svjetlost,
tijesno je u tako dalje,
u prikrajku sad se traje
prostirem se prostire se
ne sustaju prve crte
u plućima nema sape
za vampire iz tako dalje,
u prikrajku sad se traje
oduvijek sam već u ovom
i u onom što me svija
u modrinu u jedninu
ne stanem u tako dalje,
u prikrajku sad se traje
osilile sve se sile
dobrotom se opasale
ne čekaj me gdje se roje
svjetovi iz tako dalje,
u prikrajku sad se traje
kladim se o glavu
kladim se o glavu: bit će nas i onda
zauvijek nas onda, sve nas: tebe mene,
premda će se reći: osamna si sonda
odnekud za pokus: za kaštige, pene,
bez prava na trajno; al’ pod ovim klikom
od kože i voda drukčije se broji,
nije prolaznikom ovom onom slikom
tko ustraje tamo: u prostranu stoji;
ne sjećam se, dašto, dobitne oklade
samo sušne klade, dužničke zaklade,
uzalud su vile množile naklade
brojeva od sreće; al’ kladim se ipak
u ovcatu ovu, ugle u oglavu, ma bili i šipak
svi ovi prostrani, a možda su ipak