Bogatstvo poetskog izričaja

Na književnoj Tribini Hrvatsko slovo uživo, 26. listopada 2017., knjigu Napojnica samoće Frane Vlatkovića predstavili su dr. sc. Domagoj Vidović, Mate Kovačević, Stjepan Šešelj i Bartul Matijaca. U ovom broju donosimo osvrt Mate Kovačevića

Nova zbirka pjesama Frane Vlatkovića “Napojnica samoće” (89 str.) nuka me na jednu posve neobvezatanu upitnost. Naime, velika količina produkcije, nu ne i nužno, obično razvodni i smanji kakvoću vrijednosti umjetničkom djelu.
Vlatković je negdje u posljednjih dvadesetak godina objavio gotovo isto toliko i zbirka pjesama. Kako nije riječ o nimalo površnom čovjeku, a još manje o površnosti njegove poezije, gotovo se stječe dojam kako ovaj klesar hrvatskih riječi posjeduje snažan nagon za stvaralačkim činom. Taj plemeniti nagon ne samo da ga potiče na neprestano stvaranje, nego ga, čini mi se, sve više i snažnije produbljuje.
Naime, količina kojom Vlatković zapljuskuje hrvatske poetske žale pokazuje kako ih ovaj pjesnik već dva desetljeća postupno obogaćuje.
Možda se na prvi pogled pjesme ovoga pjesnika južnohrvatskih ambijenata mogu bar na onoj prividno početnoj razini činiti kao svojevrsno monotono opetovanje stalno istih poluotočnih, otočnih i primorskih sredozemnih, a zapravo hrvatskojadranskih motiva.
Prodornija i upornija zagledanja u Vlatkovićevo pjevanje otkrivaju cijeli niz međusobno povezanih slojeva, nu ne i bez emocionalne sveze onoga primarnog i poticajno-motivskog tkiva s unutarnjom napetosti, koja vrlo često naglo šikne, a onda je pjesnik ekspresivno transponira u svijet poetske zbilje.
A taj svijet poetske zbilje ne čine samo dojmljive ritmičke skale, metaforički potvarene u svijet blizak osnovnom namazu slikarskih boja mediteranskoga ugođaja, koji je izrađen gotovo jednostavnim riječima, nego sve usložniji svijet pjesnikove nutrine.