General Praljak žrtva međunarodne nepravde

Svjetska javnost, a posebno hrvatska, 29. studenoga bila je šokirana dramatičnim činom koji se odigrao u dvorani Haaškoga suda

Toga su dana šestorica bosanskohercegovačkih Hrvata, koji su se, zbog optužbe za zločine nad Muslimanima u Bosni i Hercegovini, 5. travnja 2004. dobrovoljno predali Haaškom sudu, a u svibnju 2013. prvostupanjskom presudom bili osuđeni na 111 godina zatvora, ušli su u haašku sudnicu da čuju konačnu presudu petorice sudaca Žalbenoga sudskog vijeća.  U skupini optuženih bili su Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić. Optužnica ih je teretila za pojedinačnu i zapovjednu odgovornost, podijeljene u tri točke, a te su: teška povrjeda Ženevske konvencije, kršenje zakona i običaja ratovanja, te zločini protiv čovječnosti. 
Poslijepodne, nakon izrečene pravomoćne presude, od njih šestorice samo pet ih je izašlo iz sudske dvorane, dok je šesti u vozilu hitne pomoći bio prevezen u obližnju bolnicu. General Slobodan Praljak, nekoliko sekunda nakon što je mirno saslušao potvrdu svoje presude s kaznom od 20 godina zatvora, svoje neslaganje s presudom uputio je petorici sudaca ovim riječima: “Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu”. Bočicu s otrovom, koju je držao u rukama kao što dijete drži igračku, prinio je ustima i iz nje popio otrov. Nakon toga, mirno je sjeo na stolicu i previjajući se u grčevima boli uspio izreći, “popio sam otrov”. Sudci su pilatskim pogledom nekoliko sekunda buljili u njega, a nakon toga jedan u drugoga, kao da su tim pogledima, uz njegovo odobrenje, željeli odbaciti osobnu krivnju i svijetu dati na znanje da su oni samo plaćeni izvršitelji političke odluke moćnih međunarodnih čimbenika, koji su potvrđivanjem ove presude željeli osuditi Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i time ukaljati hrvatsko ime i posijati novo sjeme nepovjerenja između Bošnjaka i Hrvata.
U sudu je nastao kaos, ljudi su bili u šoku, no predsjednik Žalbenoga sudskog vijeća Carmel Agius nije prekinuo suđenje, već je poput dobro izvježbanog glumca, bez osjećaja moralne odgovornosti, samilosti i srama, nastavio s izricanjem presude ostalim Hrvatima, koji su u tom trenutku više mislili na prijatelja i kolegu Praljka nego na sudsku presudu i svoju vlastitu sudbinu. Taj završni i “pobjedonosni” čin haaških sudaca ubrzo će se pretvoriti u njihovu osobnu životnu moru, koja će ih progoniti pitanjem, je li  Slobodan Praljak uistinu bio ratni zločinac ili obična žrtva međunarodne zajednice koja je presudu šestorice Hrvata iskoristila za osudu Hrvatske.