Izdvajamo
PDF Ispis E-mail
PRIGODNI GOVOR (Dubravko JELČIĆ, Kronika Zavoda za povijest književnosti, kazalište i glazbe HAZU)

Obilato i vrijedno arhivsko gradivo DHK

Donosimo govor akademika Dubravka Jelčića, Razred za književnost HAZU,
s otvorenja izložbe “Povijest Društva hrvatskih književnika 1900. - 1971.”, 25. listopada 2017.

 

Poštovani gospodine predsjedniče Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, cijenjene kolegice i kolege,
o Društvu hrvatskih književnika, o njegovih 117 godina kontinuiranoga djelo­vanja, moglo bi se govoriti zaista beskrajno. U Zavodu za povijest hrvatske knji­ževnosti, kazališta i glazbe, koji se tada zvao Institut za književnost, proveo sam točno 33 godine, od 1. studenoga 1960. do 1. studenoga 1993., za to vrijeme bavio sam se raznim temama, između ostalima i Društvom književnika, na temelju obilatoga arhivskog gradiva o njemu, koje se čuva u Zavodu. Moji prethodnici su ovdje već iznijeli mnoge važne pojedinosti iz povijesti Društva, a meni preostaje da nastavim gdje su oni stali.
U povijesti Društva hrvatskih književnika, a na to ukazuje i ova izložba, razabiremo tri razdoblja. Prvo je razdoblje od 1900. do 1945., drugo od 1945. do 1989./1990., a treće počinje tada i traje do danas. Ta razdoblja obilježena su znakovitim i karakterističnim događajima. Prvo razdoblje obilježava značajna nakladnička djelatnost, koja počinje pokretanjem Suvremenika, časopisa koji je uz promjene urednika i time uvjetovane transformacije izlazio od 1906. do 1941., u kojem su objavljivali svi značajniji hrvatski književnici prve polovine XX. stoljeća. Uz ovaj časopis valja nam spomenuti još pedesetak knjiga u biblioteci Savremeni hrvatski pisci (nisam pogriješio: biblioteka se zaista zvala tako, savremeni, a ne suvremeni), a kao 32. knjiga u toj seriji izašla je 1914. znamenita i legendarna Hrvatska mlada lirika. Knjiga je to koja je obilježila cijelu jednu generaciju i donijela niz neočekivanih zanimljivosti. Nitko, primjerice, ne bi oče­kivao da u toj knjizi ne će naći Matoša, a Matoša u njoj nema. Nitko danas ne bi u toj knjizi očekivao Ivu Andrića, a Ivo Andrić, taj „najčudesniji Sarajlija”, kako je ovdje nazvan, u toj knjizi jest. U njoj su i pjesme mladoga Augustina Ujevića, ali one nisu impresionirale tadašnju kritiku: neki su mu kritičari osporavali knji­ževnu budućnost. A ne smijemo zaboraviti ni jedno posebno izdanje, posmrtno divot-izdanje Kranjčevićeve knjige Pjesme, koju je pjesnik sam priredio, ali je nije doživio: izašla je nekoliko mjeseci poslije pjesnikove smrti.
Društvo hrvatskih književnika od svojih početaka skupljalo je rukopise hrvatskih književnika, kao i drugu književnu građu, ali ta dokumentacija, nažalost, do danas nije u cijelosti sačuvana. Kobna je bila godina 1945., godina kad je i u hrvatsku književnost, kao i u cijelo hrvatsko društvo, uneseno ideološko nasilje. Njime počinje i ono karakterizira drugo razdoblje Društva, koje traje sljedećih 45 godina. Najprije se mijenja ime Društva pa je Društvo hrvatskih književnika postalo Društvo književnika Hrvatske, a zatim jedan odbor toga Društva, koji je vodio književnik Zdenko Štambuk, jednom broju hrvatskih književnika, među kojima je bio i Tin Ujević, zabranjuje višegodišnje objavljivanje djela zbog, kako su oni zapisali, njihove „suradnje s okupatorom i domaćim izdajicama”. Po uzoru na Sovjetski Savez i njegovu književnu praksu, tzv. socijalistički realizam uve­den je kao jedini prikladni književni postupak, čime književnost ima samo jednu zadaću, da služi vladajućoj politici. Žrtvom te ideologijske isključivosti bila je i mlada Vesna Parun, na pragu svoje pjesničke djelatnosti: u časopisu Republika 1947. tiskan je članak Marina Franičevića „O nekim negativnim pojavama u na­šoj savremenoj književnosti” (s podnaslovom „Povodom jedne dekadentne knjige stihova”). Ta „dekadentna knjiga stihova” je te iste godine izašla kao prva zbirka pjesama Vesne Parun Zore i vihori. Franičević kaže da Vesna Parun pabirči po našoj suvremenoj lirici, piše formalističke stihove i trpi utjecaj Tina Ujevića, koji je „svojom blagoglagoljivošću, ako hoćete i svojom blagozvučnošću, svojim mistifikacijama i kalamburima više nego svojom poezijom bio uspio da zasjeni, i to ne samo ‘prostotu’”. Po tom socrealističkom kriteriju, Franičeviću je pjesnik Olinko Delorko tupoglav, kao i Vinko Nikolić i Nizeteo, a „nikakvom normal­nom omladincu ne će danas pasti na um da uči od kakvog Wiesnera, Lendića ili Bonifačića”. Tu je kritiku njen autor poslije unio i u svoju knjigu Pisci i problemi (1948.). Negdje šezdesetih godina u jednom svom članku, aludirajući na taj čla­nak i na tu knjigu, napisao sam da su se tako stvarali problemi, a ne pisci. Očeki­vao sam reakciju Marina Franičevića, i dočekao sam je, ali ne onakvu kakvu sam očekivao. Ubrzo nakon moga članka susreli smo se nedogovoreno na večernjoj šetnji i tada mi je, u spontanom razgovoru rekao, da, bude li ikada došlo do tiska­nja njegovih sabranih djela, ne bi dopustio da se pretiska i knjiga Pisci i problemi, jer ona zapravo i nije njegova. On je, tako mi je rekao, dobio gotov rukopis u Agitpropu Centralnog komiteta KP, koji je on, po njihovoj odluci, samo potpisao.
Socrealistička kritika negativno je ocijenila i dva romana Petra Šegedina ti­skana prvih poslijeratnih godina, Djeca božja (1946.) i Osamljenici (1957.). A upravo je Šegedin bio prvi hrvatski književnik koji se suprotstavio isključivosti socijalističkog realizma. Gospodin Predsjednik maločas je spomenuo Krležin govor na Kongresu književnika u Ljubljani 1952., međutim, tri godine prije Krleže, na drugom kongresu jugoslavenskih književnika u Zagrebu, 1949., Šegedin je održao referat O našoj kritici, progovorivši prvi protiv isključivosti socijalistič­kog realizma kao jedine progresivne metode književnoga stvaranja.
U tom kontroverznom razdoblju u ovom Društvu bilo je i afera, a možda naj­oštrija bila je ona između Ervina Šinka i Slavka Kolara, o kojoj će još biti govora.
Kad je na godišnjoj skupštini za predsjednika Društva književnika Hrvatske izabran Nedjeljko Fabrio, Društvo je, na njegov prijedlog, vratilo svoje povijesno ime i otada Društvo hrvatskih književnika ponovno djeluje slobodno u slobodnoj Hrvatskoj. A bogato arhivsko gradivo, koje je ovo Društvo skupljalo i čuvalo, nalazi se danas u Akademijinu Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe: izbor iz te građe danas je pred vama.
Dubravko JELČIĆ
(Kronika Zavoda za povijest književnosti,
kazalište i glazbe HAZU)

 

Your are currently browsing this site with Internet Explorer 6 (IE6).

Your current web browser must be updated to version 7 of Internet Explorer (IE7) to take advantage of all of template's capabilities.

Why should I upgrade to Internet Explorer 7? Microsoft has redesigned Internet Explorer from the ground up, with better security, new capabilities, and a whole new interface. Many changes resulted from the feedback of millions of users who tested prerelease versions of the new browser. The most compelling reason to upgrade is the improved security. The Internet of today is not the Internet of five years ago. There are dangers that simply didn't exist back in 2001, when Internet Explorer 6 was released to the world. Internet Explorer 7 makes surfing the web fundamentally safer by offering greater protection against viruses, spyware, and other online risks.

Get free downloads for Internet Explorer 7, including recommended updates as they become available. To download Internet Explorer 7 in the language of your choice, please visit the Internet Explorer 7 worldwide page.