Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Hrvatskom društvu karikaturista, kulturnim ustanovama, udrugama i medijima

Što mislite, ima li uopće istine u članku Nade Beroš, objavljenom u srpskim Novostima, o hrvatskom oskarovcu Dušanu Vukotiću? Kako je on „mrlja na hrvatskoj savjesti“ o kojoj njegove kolege, stručnjaci i prijatelji još uvijek zaziru razgovarati? O njemu su objavljene čak dvije opsežne monografije s prilozima utjecajnih domaćih i stranih kritičara i teoretičara? Pišu kako je Vukotićev kolega Nedeljko Dragić 2005. napisao: „Bio je prejaka ličnost, a to se najteže podnosi od većine koja pati od nemoći frustrirajuće bezličnosti“. Onda priča ide do politizacije… da se Vukotiću devedesetih nisu mogle oprostiti visoke funkcije koje je imao u prošlom sustavu, kao ni „napoleonština“ i „autoritarnost“. Naravno da su svi filmski kritičari o njemu imali samo najljepše riječi, kao npr. Tomislav Šakić, kaže kako je Vukotić: „predvodnikom animacijske revolucije na svjetskoj umjetničkoj sceni“, itd. Spominje se i kriza animiranog filma, radi pretvorbe i tranzicije iz ersizovskog financiranja u tržišno. K tome, stečaj Zagreb filma. Rat. No, onda, dolaze do Vukotićeve supruge Melite Andres-Vukotić, prve hrvatske pin-up djevojke i glumice, koja se odrekla holivudske karijere zbog njega, a navodno da je prva progovorila o tome kako je Vukotiću u jesen 1991. bio zabranjen ulaz u prostorije Zagreb filma? Da se toga sjeća i Veljko Krulčić, njihov kućni prijatelj? Nema nikakvog pisanog traga ili dokaza o tome da je portir u zgradi Zagreb filma Vukotiću rekao kao su nadređeni rekli da ga ne smije pustiti u njegov atelijer? A onda se spominje dr. sc. Ivo Josipović, koji je 2011. Vukotiću posthumno dodijelio Povelju Republike Hrvatske, a on navodno izjavljuje: „Vukotić nije jedini kojeg se službena Hrvatska odrekla ili mu umanjivala zasluge zbog pogrešnih krvnih zrnaca. Pripadnost jednoj kulturi i državi i mjesto koje netko ima u njihovoj povijesti ne određuju krvna zrnca, već doprinos koji ljudi daju svojoj domovini“. Jeste li ikada pomislili ili čuli takvo što? Nije li poštovanje Vukotićeva rada jedinstveno i sveobuhvatno, više od prosjeka? Rekli bismo da je istina upravo suprotna! Nismo niti razmišljali o krvnim zrncima niti znamo kakva su bila njegova? O čemu ti ljudi zbore? Pa to potkrjepljuju prekratkom bilješkom u Enciklopediji hrvatske umjetnosti iz 1996., u vrijeme kada je ravnatelj Leksikografskog zavoda bio Dalibor Brozović? Zašto bi akademik Brozović imao takvih namjera i znaju li za sličan primjer? Što mislite, ima li u tome istine i može li se značaj djela Dušana Vukotića još na neki način naglasiti, otvoriti Muzej animiranog filma, poraditi na promidžbi, organizirati okrugle stolove, itd., itd.? A krvna zrnca? Prebrojavaju ih takvi kada misle da im to koristi ili da neki „velik“ ili talentiran čovjek ima „njihovih krvnih zrnaca“! Ma što im to značilo!

Vladi Republike Hrvatske, Ministarstvu pravosuđa RH, DORH-u, Ministarstvu vanjskih poslova

Što je istina o imovini Gjure (Georga) Gavrilovića? DORH tvrdi da je Hrvatska u arbitraži uspjela 98 posto, a Gavrilović da je jednoglasno utvrđeno da je imovina bespravno izvlaštena?