Izdvajamo
PDF Ispis E-mail
DNEVNIK - Pero Mioč, kazališni redatelj, književnik i prevoditelj

 

HRVATSKI NAROD U BIH I DALJE STRADAVA

 

Ponedjeljak, 29. listopada

Ne čekamo jutarnji hejnal da nas probudi i uvede u novi dan. Već mjesecima borimo se s nesanicom. Zamijetili ste, govorim mi, a živim sam. To nije množina. Riječ je o dvojini. Već godinama budim se skupa s mojim Doppelgängerom. Oponira, provocira, govori ono što ja mislim, a ne usuđujem se vrisnuti. Stojimo jedan uz drugoga, ili jedan pored drugoga, kao cogito i dubito. I čim sam pomislio o tom dvojstvu, javlja se on: Zgodno bi bilo započeti tvojim prijateljem Różewiczem, i odmah recitira (sve zna napamet, dubito!):

cogito i dubito u jednoj / prebivaju kućici / gospodin cogito gore / gospodin dubito dolje / poučeni životom / zamjenjuju uloge / gospodin dubito gore / gospodin cogito dolje / obojica smo stari / i znamo da / neznano zbog čega / moramo umrijeti / također znamo / da je najkraći put do Boga / Strah / govoreći kolokvijalnim jezikom / sa strahom do Boga (Różewicz ignorira interpunkciju, opravdava se svojim poodmaklim godinama!)

Ali Bog je mrtav! rekao je Nietzsche, Friedrich Wilhelm, njemački filozof, rođen u Rökkenu, u Saskoj, 1844. Umro u Weimaru, 1900. U ludnici, i u velikim mukama. Patio je od stravične, neobjašnjive, permanentne glavobolje koja ga je dovela do ludila. Ako Boga nema, sve je dopušteno, rekao je Dostojevski, Fjodor Mihajlovič (1821-1881.). Ne znam je li to rekao prije ili poslije bijega ispod vješala! Ovaj pseudo monolog ili, možda, pseudo dijalog događa se oko pet sati ujutro na mom balkonu u vremenskom trajanju trajanja prve jutarnje cigarete. Vani je još mrak. Jutarnja toaleta. Palim svjetlo u kupaonici, skupa sa svjetlom sinkrono se uključuje radio, Treći program. Tu zgodu providio mi je moj bivši glumac koji se razumije u svakoga vraga, a što on naziva običnom rukoumotvorinom. Na Trećem programu Brahms, u programu Euro klasik nokturno. Poslije nekakav sopran. Ne čujem dobro. Voda zaglušuje glazbu, a onda Šest minuta poezije u šest: stihove Petera Hruške govori Tomislav Rališ. Čini mi se kako interpretatorov glas ne teče sukladno ‘’pjesnikovu glasu’’, ali to nije važno… I dok se brijem iz zrcala me, sa sardoničnom grimasom, promatra Doppelgänger: Jesi li čuo, dubito, da hrvatski političari čitaju filozofske klasike? Znam na što cilja, pa odgovaram jednako sardoničnom grimasom: ‘’Valjda se spremaju u Hrvatskoj realizirati Platonopolis.’’ Umjesto savršene države slušam zastrašujuće, zapanjujuće, ponižavajuće vijesti: pokolj u sinagogi, indonezijski zrakoplov pao u more, nema preživjelih, na Bliskom istoku pokolji, masakri, istrjebljenja. Smrt nevinih. Smrt djece, smrt staraca, smrt muževa, smrt majki, smrt bespomoćnih, smrt ucviljenih, obespravljenih, inovjernih… Smrt do smrti, smrt do smrti, smrt su stope moje zavapio bi Jure Kaštelan. S toliko smrti ulazim u novi dan!

Utorak, 30. listopada

Jutro! U petnaest do četiri ujutro o čemu može razmišljati normalan čovjek? Čovjek uopće! Mrak. Šibenik reduciranom gradskom rasvjetom proviruje iz posvemašnjega mraka. Šibenčani pojma nemaju kako je opskuran Šibenik u petnaest do četiri ujutro! A o tome kakav posvemašnji mrak pada na cijelu Zemlju, u svako doba dana, ne razmišljaju ni filozofi, ni političari! I kako započeti novi dan u petnaest do četiri ujutro? Invokacijom ili lamentom? I jedno i drugo ispast će patetično! Je li patetičan i bestijalni pokolj nevinih ljudi u američkoj sinagogi?! Sinagoga nije bojišnica! Komu se potužiti kada vam um nije u stanju odgovoriti ni na razloge, ni na uzroke svih tih smrti, nego pušta sve te smrti da žive u vama? Stravični oksimoron svakidašnjice! Tko to može podnijeti? Po cijenu patetike mogu se obratiti vama, braćo, premda znam kako je to utaman!

Braćo židovi, braćo kršćani, braćo muslimani, gdje ste izgubili Boga? Toga Jedinoga i Istoga svima vama, u koga se ufate, komu se klanjate i koga molite, svatko na svoj način, i koga dijelite jedino različitim imenovanjem? Adonaj (Jahve), Bog, Allah. To je jedan, i isti, Bog koji vam se objavio u Tori. Znate o čemu govorim. Zapadam u sedmi glavni grijeh. Srditost! Iz nje će me prenuti moj cinični Doppelgänger: Dubito, još mi nitko nije odgovorio zašto je Kain ubio Abela, znaš li možda ti? Samo mi nemoj reći da je stoga što je Bog prihvatio Abelovu, a ne njegovu žrtvu, jer ćemo upasti u strašni disput o Božjoj krivnji, na što ja ne pristajem. Zaskočen sam! Možda stoga što je Kainova stoka potarašila Abelova žitna polja pa se Abel silno naljutio na brata, a ovaj, bojeći se bratove osvete, ubija brata kako sam ne bi bio ubijen?

A pokušaj razmišljati malo drukčije, pragmatičnije, nagovara me moja Napast. Šutim, palim cigaretu (koju li to već po redu?). Napast vidi da sam u škripcu pa nudi svoju inačicu grijeha:

Kainova stada silno su se umnožila, ponestalo je trave na pašnjacima, a Abelova polja štedro su nudila rješenje. Da bi se domogao ispaše, Kain je ubio Abela. Prekršio je desetu zapovijed Dekaloga: Ne poželi nikakve stvari bližnjega svoga! U tome je kvaka, moj dubito. Od tada je ozakonjena otimačina pod različitim imenima. A moj pjesnik Tadeusz Różewicz napisat će pjesmu Bez Naslova: klali su se / kolju se / i klat će se / kainovo pleme// napučili su zemlju / zagadili vode / onečistili svemir// krvnici svih stvorenja / neprestano priređuju / pokolj nevine dječice// piju naftu / mole se / zlatnom teletu / čija strvina / truje ljubav / vjeru i nadu // 2007-2011

Znači Bog nije umro, ovdje na Zemlji, kada je Nietzsche obznanio svoje Bog je mrtav, nego onda kada je iz ljudske duše iščeznuo sram. Rodila se sumnja u Božje postojanje. Rodila se davno prije Novoga zavjeta: Bogovi ili su svemoćni, ili, sudeći prema svijetu / kakav su stvorili, nisu dobri, / ili su dobri, ali im se svijet izmaknuo ispod ruke, / znači, nisu svemoćni. (Epikurejska škola)

 

Već u sedamnaestom stoljeću Pascal će zabilježiti: ‘’Nijekati, vjerovati i posve sumnjati za čovjeka je to isto što je i trk za konja’’, a u devetnaestom stoljeću Emily Dickinson će reći: I believe and disbelieve a hundred times an hour, which keeps believing nimble (‘’Vjerujem i ne vjerujem sto puta na sat, pri čemu je vjera prilagodljiva’’.) A na svršetku dana poslušajmo poljskoga nobelovca, vjernika katolika, Czesława Miłosza: Ako Boga nema, / čovjeku ipak nije sve dopušteno. / Čuvar je brata svoga / i nije mu dopušteno brata svoga žalostiti / govorkanjem kako Boga nema.

 

Your are currently browsing this site with Internet Explorer 6 (IE6).

Your current web browser must be updated to version 7 of Internet Explorer (IE7) to take advantage of all of template's capabilities.

Why should I upgrade to Internet Explorer 7? Microsoft has redesigned Internet Explorer from the ground up, with better security, new capabilities, and a whole new interface. Many changes resulted from the feedback of millions of users who tested prerelease versions of the new browser. The most compelling reason to upgrade is the improved security. The Internet of today is not the Internet of five years ago. There are dangers that simply didn't exist back in 2001, when Internet Explorer 6 was released to the world. Internet Explorer 7 makes surfing the web fundamentally safer by offering greater protection against viruses, spyware, and other online risks.

Get free downloads for Internet Explorer 7, including recommended updates as they become available. To download Internet Explorer 7 in the language of your choice, please visit the Internet Explorer 7 worldwide page.