Ispis
O NEDAVNO ODRŽANOJ IZLOŽBI LUKŠE PEKA U UMJETNIČKOJ GALERIJI U DUBROVNIKU (Piše: Milan BEŠLIĆ)

Terra incognita

Slikar metodom varijacije otkriva i prostore imaginacije kao neiscrpni stvaralački proces kojim proširuje svoju temu u beskraj i ujedno produbljuje unutarnji prostor vlastitoga bića

 

U sinkronijskom čitanju slikarsko djelo Lukše Peka prepoznatljivo je na hrvatskoj likovnoj sceni po  autorskim obilježjima koja je oblikovao na postmodernističkim premisama postupkom redukcije i konsekventnim eliminiranjem deskriptivnog, odnosno, izoštravanjem ekspozicije motiva u subliman   kadar, u njegovu likovnu supstancu. Na tom je stvaralačkom načelu Peko izgrađivao autorsku osobnost koja je u tom kontekstu i vrijedan prilog suvremenom likovnom diskursu. Kad ovdje nastojimo iščitati njegovo djelo u tim vremenskim i prostornim odrednicama tada podvlačimo i činjenicu da je ono čvrsto ukorijenjeno u njima, da je, dakle, slikar izrastao iz posve određenog prostora ispunjenog likovnim vrijednostima suvremenih klasika kao jednim svojim ( ne i jedinim!)  ishodištem. Naime, unatoč činjenici da se slikar izravno ne referira na paradigmatske opuse Šimunovića, Glihe i Murtića, ipak, njihov je, ne toliko slikarski, nego više koncepcijski baštinik jer ostvaruje svoje djelo u prostoru kojega su oni likovno otvorili prema stvaralačkom beskraju eliminirajući narativne sastavnice u interpretaciji krajolika postupkom redukcije. Čini se da bismo mogli kazati da je asimilirao pojedine metodologijske sastavnice implicirane u stvaralačkom načelu i  da je likovne vrijednosti vlastitoga izraza oblikovao bliskim slikarskim postupkom.