Ohandza odlučio u Maksimiru
Još jedan klasiko hrvatskog nogometa. Hajduk i Dinamo, u Zagrebu,
18.veljače 2018. Hajduk pobjednik
Nikad, u povijesti hrvatskog nogometa, ovakva najava Dinama i Hajduka. Tresu s prve stranice: „Obračun asova. Soudani versus Ohandza.“ Alžirac protiv Kemerunca. U glavnoj ulozi. I, zasluženo. Ljudi briljiraju. Je li ovo prvenstvo Crnog kontinenta. Ili, hrvatski klasiko? Nekad su ga zvali derbi. Čudesno. Neobično. Zapanjujuće. Gotovo egzotično. Fale nam, još samo – lavovi. No, tu smo. Vremena, gaze. Nova. Teški profesionalizam. Više ništa ne znači ni boja oka, ni kože. Ni ime ni prezime. Gdje su, ruku na srce, pravi Englezi, Francuzi… Čak, i za državnu momčad Njemačke, igra jedan Afrikaner. I pjeva: “Deutchland, Deutschland…†Sad je tak. Imigrantski val i, ne loše plaćen, zaobišao je žičane ograde, preplavio i Lijepu Našu. I nisu, jedini. Ima i Malijaca, Španjolaca, Čeha, Rumunja. Albanaca… Znam točno pitanje, da je – tu, neponovljivog splitskog nogometnog učitelja, barba Luke. Kaliterne. “A ki su ovi. Ima li tu bokun fetivih bilih tića?” Barba ne bi pogriješio. Gdje su dani kad su novine bile pune Vukasa, Matošića, Wolfla, Jerkovića, Horvata, Beare ili Kralja…? Bobana ili Jurice Jerkovića. Ovom temom zavlačim se u prošlonedjeljni spektakl, u Maksimiru. Dinamo i Hajduk. Ja sam, sigurno, vidio gotovo sve. Oko dvije stotine.
Pa, kako je izgledao taj nogomet svih hrvatskih nogometa, Plavih i Bilih? Pun kolora? I prozvani, nesuđeni kapetani, s težinom zvijezda, velikih, moćnih, Sudani, Alžirac i Kamerunac Ohandza imaju svoju priču. Sudani je potpisao za Dinamo na komadiću praznog papira, a Ohandzi je umalo, baš Dinamo, prekinuo karijeru. A sada će oni, reći svoje. Kaj su delali? U svetu nedjelju, u 15 sati? Idem s bebeovcima i Torcidom, to pogledati. Začudbu sam, ipak, strpao u zadnji džep isfucanih hlača. Jer, i ja sam druker. I, tisuće njih. Nogomet je umjetnost. I, poput opere, nikada nema svoje glasove. Ili, rijetko. No, ova priča ima još jedno svoje poglavlje. Veliko. Neponovljivo. Točno 18 veljače, davne, ratne 1944., na igralištu Concordije, u Kranjčevićevoj ulici, točno u 15 sati zaigrali su prvak Nezavisne Države Hrvatske Građanski protiv madžarskog prvaka Nagyvarada. U jednoj velikoj igri. Neponovljivoj. Svi su mi purgerski igrači to potvrdili: najvećoj, koju je Zagreb ikada vidio. S Poglavnikom, u svečanoj loži Građanskog. Fantastičnim pogotkom Franje Wolfla, izborena je, dramatična, 1:0, pobjeda. U uzvratu, koji je nekada imao poseban prizvuk, jer je tri dana ranije, Građanski tukao, taj isti Nagyvarad, 2:0. Ostat će odčitana, zasvagda, pobjednička momčad plavih Građanskog: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Lokošek i Kokotović. Teren, jeziv. Leš. Sav u snijegu i teškom blatu.