Borna, hrvatska zvijezda sutrašnjice
To se događa jednom, u životu. Borna Ćorić je nadigrao čak i Federera. Bio blizak završnici Indian Wellsa. A na samom kraju propustio – pobjedu
Šetao sam Via Venetom, koju je proslavio Fellini u slikopisu “Dolce vitaâ€, obilazio onih povijesnih sedam brežuljaka, od kojih i danas, poslije onih silnih srednjoškolskih vura, znam i neka imena, Kapitolij, Kvirinal, Romulov Palatin, Avelin… a onda potražio kršćanski Monument Vatikana. I, bio sam tamo: ali, nisam ugledao Papu! To je polnoćna asocicijacija jedne duboke subotnje večeri, koju oplakuje – plačući – ožujska kiša, jer upravo sam napiknul, špičokom, i ne baš ležerno, taj svemoćnik od – telkača. Visim, najprije mirno, jer ovo je igra sa samim “črnim vragomâ€. Pa, na drugoj strani vjetrovite indijanske doline, u Kaliforniji, na najvećem teniskom stadionu svijeta strši – Federer. Najbolji od svih. Igrač, broj jedan, za sva vremena. Prati ga, s tribina, čak, i još jedan as: Sampras. I, Australac, načičkan, u ono vrijeme, svjetskim slamovima, Rod Laver. On igra tu veliku igru, bez pogrješke. A na ovoj je strani, naš dečec, Zagrepčanec, Borna. Iako mu je prezime Ćorić. Kao što Federera zovem i ne samo ja, jednostavnije, Roger. Koliko je samo zastava, svih naroda, pod tim inicijalom – “Râ€. Borna contra Roger. To ima, novinarske slikovitosti. Ovo je poluzavršnica. Za Fedija (još jedan tapšaj) tko zna koja, Ćoriću – prvi put! Ali, ovo što je Ćorić odigravao u “ Indianuâ€, nije viđeno. Takav uvjerljivost, sigurnost koju ne može postaviti, niti CIA. Neki je novi Čorić, pred menom. I, svima nama. Pljesak, njemu, je iskren, srdačan. Krcatog gledališta. Za sjajan tenis. Znalački, do samog kraja, bez konca! I kad gubi, on se vraća. On je – “inâ€.
Čudesna snaga ključa iz njega. Iz uzvrele krvi čvrstog mladića, iz dubine same duše. Jedva mu je, dvadeset jedna. Federeru – 35! I upitnik, koji počinje minusculom, malim slovima, da bi prošle subote, u međusobnom susretu, dobih znanaca, prerastao, u osmo svjetsko čudo. Veliki Federer, koji je, očito – vstal se na levu – ali zna se, on može ustati i – od mrtvih. A u stanje živoga mrtvaca, doveo ga je, je Hrvat, Borna Ćorić. Dapače ili kako kažu nota bene, Fedi je doveden do očaja. Nije za prepoznati. Ali se, lukavo, skriva. Borna mu tiho, sve boljim tenisom, iz igre u igru, u gemovima, pije krv. Nikad, apsolutno nikad, nisam vidio Federera tako slomljenog:pa, to nije on. Na niskim granama. A, bogmeč, ni Borna nije više – onaj. Novi neki čovjek. Takvu uvjerljivost, ja ne pamtim. On, čak, preskače baš u njoj, i naš reket broj jedan, Čilića. Preokret koji je riknuo, u atomskoj pečurki, do samih nebesa. Borna ima i set! I to je blago, u srebrenom jezeru. Malo ih je, koji to mogu. In continuo! Bez stanke. To su rijetki petci, skromnog, i uvijek je takvim ostao, Švicarac iz Basela. Otac je četvero djece. Dva puta sa Slovakinjom. Milkom, blizančeki. Očito, nije baš, s ovog planeta. On je teniski Maradona. A sada mu, naš Borna, svira tango pred smrt. Jedan je set, prvi, tu. Naš. Uvjerljiv. Miran. On ne rešpektira Rogerove krune, kojih ovaj ima, za izvoz u Ameriku. Koliko hoće. Koliko je samo toga ispravio, opet s našim, Hrvatom kao trenerom i coachom, Ivanom Ljubičićem. I on se, doslovce, obnovio. Ipak, ljeta čine svoju. Pričaju svoj sablasni roman. Pun utvara. O rijeci bez povratka. Roger, vraća se! Najbolji. Na svijetu. Svih vremena. Rečenica koja – ubija. Sve se to zna. A Borna, dostojan hrvatskih junaka, gazi čovjeka broj jedan, u tom čarobnom tenisu. Igra ga i moja susjeda, kaj ima šest godina. I to, zdušno. Fejst. Kronika “IW-aâ€: ide se, bez kletve Švicarca, bez osmijeha Hrvata – u drugi set. Imam dojam, sudbonosni. Pogotovo onda, kad je – je li to moguće – Borna zgrabio, visokih, 4- 2 .A kad se trebalo krenuti u mirne vode,s mornarima, ne na Crnom moru, na palubi jednog pothvata, stari se as, zdrmao, a Borna je, izgubio ritam. Ali, njegova utrka nije gotova. To mu je nova “facaâ€. Ne da se. U trećem setu, on ima preokrenuti rezultat na 4:3 u svoju čast, i games, na svoj servis – za 5:3. I to bi bil kraj. I ovako, veličanstveni je pothvat našeg mušketira. On melje, na trenutke i najboljeg od svih. Ali, ruku na srce, tamo je prek, ipak, Roger. I stoga, nije gotovo. On pojačava, Borna, jenjava. Očito, galoni benzina su ispražnjeni. Motori ne vuku. Pila se okreće. Usnuli se div probudio. Postaje oštriji, Borna nije više, onako točan. Očito snaga mu se topi. Još je zima. Iako je kalifornijsko sunce vječno toplo: i da nije – vjetra. No, i taj šef, pomaže hrabrijima.
Borna je silno hrabar. Odigrao je rame o rame, kao malo tko, s najboljim. Hrvatska je, očito, uhvatila svoj povijesni teniski ritam. Franceku Punčecu. I, Ivaniševiću. I drugima. Borna je – zvijezda – sutrašnjice. Kakva hrvatska momčad za Davisov kup: Čilić, Ćorić, Dodig… Kazahstanci, pozor! Ovaj Federerov dom, i tihi dom Borne, podsjeća me na one, nogometne katastrofe Brazila s Urugvajem ili Mađarske s Njemačkom. Ćudo. A, Fedi je, očito, od onih čuda – svjetskih antike. Podsjeća me na antički Kolos Rodosa. Borna, hvala ti! Bio si više od ličkih junaka. Di ti je Percel i njegov Stari Pjer. On ti treba. I meni – uhu. Za ovu tvoju “meljavu†samog Federera. Čista velikanka. Živ je. Federer. Ali, i ti si. Da bi, na kraju ove “indijanske baladeâ€, pobijedio – Martin Del Potro. Nuestro Argentino. Naš Argentinac.