Od onih sam koji misle da umjetnost mora biti lijepa

Listam 440 stranica bogato opremljene nove monografije Stipe Nobila (Lumbarda, 1945.) nakladnika Školske knjige. Kaže Nobilo: „Volim zemlju i slikam zemlju.“ Tu bi trebalo pisati veliko slovo – Zemlja, jer Nobilo slika planetarnu ljepotu koja zahvaća i zemlju i more i nebo i zrak, osobito u umjetnikovom zavičaju na otoku Korčuli u mjestu Lumbarda. Tonko Maroević piše o njegovou „Rajskom vrtu“ i odgovara u slikarevo ime na banalizirano pitanje čemu slikari u oskudnom vremenu: Nobilo je postao slikarom u bogatom, bujnom i dragocjenom prostoru da bi posvijedočio ljepotu krajolika, a ustraje u tome zbog nerva i potencijala što ga posjeduje i ima potrebu da ga do kraja investira u djelo. Luko Paljetak piše o Nobilovu slikarstvu kao o „Slikarstvu sedmog dana“. „Njegove slike računaju na istost kao na nužni oblik preobrazbe. Svako kretanje na pozornici njegovih slika pripada glasnom dijalogu boja, koje se tu manifestiraju kao jasno pismo privida svjesne uzbune, cilj koje je da se ponovo stekne želja/potreba za dijalogom čovjeka i svijeta koji sam sebe čita kao sretnu metaforu.“
Osobno sam slike Stipe Nobila doživljavala oduvijek kao bogati narodni vez, kao spomenik Duginom raskošnom spektru boja, kao dar toj kraljici sunčeva svjetla, Perunovoj ženi (poganskog boga vatre i vode). Slike Stipe Nobila su tkanje ili ako hoćete savršeni mozaik ili titravi vitraj predanog umjetnika koji bojama prenosi osjećaje ushita i ljubavi, prirodnog stanja velike svemirske kreacije u koju je Stipe Nobilo duboko uronjen.
Uvijek raspoložen za kozerije, uz čašu crnog vina i nekoliko srdela, zapodjenuli smo nepretenciozan razgovor uz Nobilove malene unuke koje je Nobilo s puno brižnosti i strpljenja pritom pazio.

Gospodine Nobilo, školska knjiga objavila vam je veliku monografiju. Kako je koncipirana, jeste li zadovoljni kako ste predstavljeni?

Da, za razliku od prve koja je objavljena 2004. i bila je ograničena u malom nakladom pa je knjige brzo ponestalo, a galeristi, kupci i prijatelji su je tražili. Rekao sam tada Anti Žužulu da nemam više knjiga, a da je ljudi traže, pa sam pitao može li se napraviti reprint, to jest drugo izdanje, a on je rekao: Ne, Stipe, napravit ćemo novu. Nađi tko će ti pisati. Onda sam zamolio Luku Paljetka, jer prvi je tekst bio analitičko-kritički Tonka Maroevića, a ja sam htio da pjesnik piše o slikaru. Urednica je htjela da se uvrste oba teksta, i još jedan esejistički, naše korčulanske povjesničarke umjetnosti Sandi Sardelić. Ona je napravila zgodan zapis o mom kurikulu. Eto i tako je nastala nova knjiga. Uvrstili smo devedesetak slika iz stare knjige, a ovo drugo je sve novo. Naslikano je od 2004. do 2016. Onda smo čekali još dvije godine da se knjiga otisne i predstavili smo je na Interliberu. Tako imam u petnaest godina dvije knjige.

Bila sam, igrom slučaja, baš u vašem malom ali lijepom atelijeru u Lumbardi kad ste radili onu veliku sliku koja krasi prostorije Školske knjige u Zagrebu. Jedva da je stala u prostor. Koliko dugo treba da se takva slika dovrši?

Ovisi o senzibilitetu, mogućnostima i načinima slikanja. Ja slikam pomalo, ja sam klasičan u slikarskom postupku, prvo ide podslikavanje i tako nekoliko puta. Slika je dva i pol na metar, veliki je to format. Ona je supstrat mojega slikarstva. Baš sam htio da to bude Arkadija, jer je Arkadija ime ove knjižare na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Tako sam Arkadiju moga djetinjstva smjestio u ovu drugu Arkadiju, književnu, literarnu. Ne znam reći točno koliko mi je trebalo. Znam da bi Murtić naslikao deset takvih slika za isto vrijeme. Njegov je potez drukčiji, brži. Ja slikam šparhtlom, slikam mozaikalno, freskalno, gradim sliku, a to uzima vremena.

Radite li skice, pa onda slikate na platnu ili slikate izravno?

Ja uvijek radim skice. Komponiram više pogleda. To su sve izmišljeni pejzaži. Kao kompozitor kad komponira glazbu, stvara je iznutra. Tako i ja. Puno je toga u makiji, u kamenju, u eteričnim aromatima, to su moje šesnaestinke, tridesetdruginke, dok su velike plohe četvrtinke s akcentima; akordi, note i ritam, kompozicija, tonovi, slikovita glazba. Iz male glazbene skice može se varijacijama napraviti cijela glazbena večer. Tako i ja razmišljam poput kompozitora. Te svoje skice mogu varirati na razne načine da bih dobio „čitavu simfoniju“. Iz crteža olovkom nastaju ulja. Nekad variram te skice u temperama i gvašu, pa iz gvaša nastaje i uljna slika, te su mogućnosti varijacija strahovite. Ja sam slikar detalja u totalu. Ti su moji krajolici izmišljene slike omeđene fenomenom mora, otoka i neba. Nekad je očište spušteno, nekad više podignuto. Nije nikad čista zračna perspektiva, a slikarski postupak je plošni.

Iako je sadržaj vaših slika uglavnom onaj veličanstveni pogled s terase divne kamene kuće u kojoj živite, Vi ste ipak slikar koji ne slika u pleneru, in situ, već iz mašte?

Da, slikam iz mašte, izmišljam te svoje kompozicije. Pogled s terase je poticajan jer mogu puno toga obuhvatiti, ali onda treba sve te sadržaje nekako posložiti. To je jedna barokna naracija, slikarska u postupku. Ja slikam florealne skupove kroz katastre, moje izmišljene međe, ne ove stvarne, urbanizirane. Nema nigdje čovjeka, ali se prepoznaje i osjeća njegova nazočnost. Ona je prisutna posvuda. Tu su ladanjska opuštanja pod odrinama, pod kolonama, kamene trpeze, raskošna flora. Na mojim slikama sve mora biti obrađeno, okopano, kao u rajskom vrtu, sve mora biti u harmoničnom poretku.

Kojem profesoru na Akademiji u Zagrebu biste zahvalili najviše da Vam je pružio neko slikarsko znanje ili važan poticaj?

Da se razumijemo: Akademija ne daje nikome ni identitet, ni integritet. Tamo se uči zanat. Moraš naučiti slikati glavu, slikati ruku, nogu, zglob, i što već moraš, a poslije u tebi jest ili nije slikar. Profesor Frano Kršinić je govorio da su umjetnici rijetko posijano sjeme. Na mene je dok sam još bio na studiju najveći utjecaj imao Ivo Dulčić. On je imao afinitet prema boji i on je te moje afinitete probudio. I još je bilo bitno što sam ja poslije Akademije s njim surađivao pri izradbi mozaika na Lapadu u Dubrovniku. Gledao sam ga kako slika, čuo ga kako razmišlja, što i kako razgovara, to mi je bilo dragocjeno iskustvo. A što se tiče profesora na Akademiji, to su bili vrsni umjetnici. Bio sam dvije godine kod profesora Mujadžića. To je najbolje tonsko slikarstvo uopće. Kod Kulmera sam učio slikati akt, uvećanja, skraćenja i tako dalje. Kod Šime Perića diplomirao. A poslije Akademije, kome je Bog dao da bude slikar, da bude originalan, da bude drukčiji, da bude autor, dao je. Jer Mediteran se slikao i ovako i onako, ali svaki je umjetnik imao svoj pristup. Profesori ti daju i neki savjet i predaju neko znanje, ali nitko ti ne može dati tvoje autorstvo. To je to rijetko posijano sjeme, kako je rekao Kršinić. Kad bi svi postali autori, bilo bi nas previše.

Zagreb je Hrvatska u malom i pruža mnoge mogućnosti izlaganja. Kojoj ste vi zagrebačkoj galeriji bili ili ostali vjerni?

U Zagrebu sam izlagao slike dok je Lujo Lozica imao i vodio Galeriju „Zagreb“ u Hotelu Intercontinenal. To je bila dobra galerija, koja je podržavala profesionalizam. U to doba meni je bilo teško izlagati recimo u „Forumu“ jer je imao sasvim drugi profil slikara i kipara. Prva mi je izložba bila najteža jer se u to doba preferirala apstraktna slika, a ona je nametala vrlo određene estetske kriterije. A onda je Lujo Lozica otvorio i vodio tu Galeriju „Zagreb“ i kod njega sam izlagao. Izlagao sam i u Galeriji „Buljat“, i to su bile lijepe i afirmativne izložbe. Izlagao sam nedavno i u Galeriji „Josip Račić“. Bilo je tih galerija i izložbi, već sam ih pomalo i zaboravio. Mislim na vrijeme kad sam bio mladi slikar i kad mi je to bilo važno za afirmaciju. A u ovo posljednje vrijeme više mi se ne izlaže. Niti imaš galeriste, niti više ima smisla jer se sve svodi na trošak. Ti doneseš slike, niti ti plate transport slika, niti put tebi, niti boravak. Još moraš ostaviti jednu sliku galeriji, a na izložbama se ništa ne prodaje.

Može li se ipak živjeti od slikarstva?

E to jesam. Hvala Bogu čitav svoj život živim od profesionalnog slikarstva. Neki put bilo je teže, neki put lakše. Nekad je postojala ta srednja klasa, mladi inžinjeri, doktori koji su imali potrebu za kupovanjem slika. Sada ti isti ljudi koji su već stari moraju iz profanih razloga te slike preko dilera prodavati, vraćati u galerije, da bi mogli platiti račune za struju ili neke komunalije, tako da mojim slikama umjesto da cijene idu gore, padaju. Sve devalvira, sve poskupljuje, i čovjeku pada vrijednost. Mi smo malo tržište, to je stihija ovdje. Kako bi bilo dobro da ja imam galerista kao što ima Mihanović u Americi, koji ga štiti, reklamira i promovira, ne mora biti menadžer sam sebi i ponižavati se pred kupcem koji te pita kako dugo slikate jednu sliku, pa joj mjeri vrijednost po utrošenom vremenu. Bez dobrog galerista nema profesionalnog slikara, ni slikarstva.

Kako je u Lumbardi? Gdje tamo izlažete? Postoji li neki likovni život?

Ne. To je mala sredina. Ja sam se nakon dvadeset godina života u Zagrebu vratio u Lumbardu. Došla su djeca, Dina i Marko, nisam tamo imao kvalitetno stanovanje, uhvatila me i nostalgija, vratio sam se. Ovdje sam okružen s puno knjiga, slušam klasičnu glazbu, nikad mi nije dosadno. Imam svoje hobije, mali vinograd, malo maslina, hobiji koji me koštaju vremena i novaca, nikakve koristi, ali radost je tu. Da tako ne živim, ne bih tako ni slikao. Još slikam svaki dan po tri-četiri sata. Ne manjka mi ništa. Imao sam nekoliko dobrih izložba u Splitu i Dubrovniku, Zagrebu.

Za Vaše slikarstvo može se reći da je toliko razrađeno i stilizirano u prepoznatljivom duhu Stipe Nobila, dođe li vam ponekad želja da slikate nešto drugo, a ne samo taj Vaš prelijepi i sanjani krajolik?

Ja zapravo jednu sliku slikam čitav život. Kao što je slikao na primjer Frane Šimunović. To su varijacije. Nisam imao velike prijelaze, velike skokove, ali sam taj pejsaž razvio do autorske prepoznatljivosti. Nisam imao niti imam potrebu za nekim drugim ili drugačijim izričajem.

Ubrajate li se u radoholičare, one koji jedva čekaju da sjednu pred štafelaj?

Da, da. Jako. Da živim dvjesto godina, mislim da bih imao još što reći, još što naslikati. Nikad se nisam osjetio kreativno prazan. Jedan kadar iz moje slike stvara drugi, varijacija ima nepregledno mnogo, kombinacija beskrajno, kompozicija novih i novih.

Postoji li za vaše slike veće ili manje zanimanje nego što je to bilo recimo prije deset ili dvadeset godina?

Zanimanje je jednako kao i divljenje. Nažalost, sve smo siromašnije društvo pa su mnogima te slike postale nedostupne. To je vedro i komunikativno slikarstvo. Moje slike kupuju oni kojima se to sviđa, koji vole taj moj izričaj. Od onih sam slikara koji misle da umjetnost mora biti lijepa.

Budući da ste izvrstan ribar, ujedno uzgajate i svoje povrće a i imate i dobro vino, gostoljubivi ste u onom najljepšem smislu, i sve to uz pomoć vaše supruge servirate na terasi s bajnim pogledom na more, Vama ne treba nikamo putovati, vi ste Meka, Vi ste središte u koju rado navraćaju uglednici iz kulturnog života, zar ne?

To je točno. Rado svi navrate, a i sami ste se u to uvjerili. Ne bih tu ništa rekao, to je Vaša konstatacija, sami ste rekli.