Â

Â

S ONE STRANE MORA

Â

Â

Ponedjeljak, 1. travnja

Odlazak i dolazak
Putovanje traje dugo, od ranog jutra do kasne večeri. Auto, autobus, vlak i peroni, kolosijeci i kolodvori, putnici i kovčezi… i gužva, gužva, gužva. Uvijek se pitam kamo li putuju sve te rijeke ljudi, i mladih i starih, uvijek i u svako doba, i svaki, ama baš svaki dan u tjednu. Dobro, evo i mene među njima, al ja u Veneciji čekam vlak prema jugu tek dva, tri puta godišnje, kad moj zagrebački Dolac zamijenim onim drugim Dolcem, kako se zove uski i krivudavi put koji od podnožja brda, negdje iza Pescare, u pokrajini Molise, vodi do seoceta na vrhu, do Mundimitra. Dakle, i ovog proljeća arrivederci Zagabria, buongiorno Italia.
Pred mojim se očima smjenjuju poznati krajolici uz prugu, sve već znam napamet; Padova, Rovigo, Bologna, San Benedetto… Pescara… vlak juri kroz noć. Što smo dalje prema jugu i bliže gradu Termoli gdje silazim, putnika je sve manje i moj vagon ostaje skoro prazan.
Kad pritisnem lice na prozorsko staklo, vidim obrise obale, i bijele vrhove morskih valova… Jadransko more. Dakle, nisam otputovala daleko. Ili možda jesam?
TVOJ GRAD
Te pitam saki dan
što je ke te poteže
za dotj na vi grad
Mi rečeš saku votu
ke ne servu čuda stvari
erke jena misto ma ti bit drag
(anonimni autor)

Utorak, 2. travnja

Sajam
Slike Zagreba polako mijenjaju boju, magnolija na Zrinjevcu i narcise na Dolcu, kava kod bana i kiša na Gornjem gradu… sve blijedi i evo me ujutro pred drugom slikom; snijegom prekriveni vrhovi Apenina u daljini, zeleni brežuljci uokolo, limuni što se žute na stablima i palme u dolini. Jest da sve djeluje još pomalo uspavano, no u zraku se osjeća topli i slatkasti miris južnog, talijanskog proljeća.
Danas je u selu sajmeni dan a to znači da se sreću prijatelji i poznati, susjedi i rođaci, a na drvenim štandovima ispred općine kupuje se voće i povrće, šarene tkanine i šeširi, cipele i kišobrani, kotlovi za vino i ležaljke za plažu, uglavnom ono što na jednom poštenom sajmu i mora biti, a to znači skoro sve!
Što se čini onamo? je bilo čuda zima? kada si dola? kako stojiš e što činiš? kako stoji ščera? ju men ke te ne vidahu do čuda vrimena? kada maš si zga potj?… nižu se znatiželjna pitanja a ja gledam kako prema meni veselo trči moja vjerna Ledi i… i… sva uzbuđena i sretna pokazuje mi malo bijelo štene kojeg je oštenila negdje s kasne jeseni!
Milujem njezinu dragu, mokru njuškicu i slušam kako prodavač kroz prozor kamiončića glasno doziva kupce i nudi pune vreće svježe ubranog boba… eto, ovdje nam je bob prvi znak proljeća!
KOKO
Koko zemblje je mutija oni ralo
Koko lana je preja oni vrteno
Koko fažola je se kuha na nu
pinjatu
Koko vode je nosila ona tinja
Koko postava je tkaja oni tkanje
(autor: Rocco Giorgetta)

Srijeda, 3. travnja

Mi i vi
Ma što mi je to, što mi je tooo?? Nimaš govorat nako, maš govorat kako govoremo mi. Maš naučit kako se reču stvare, nimaš govorat nak erke ja te ne razumim. Nak mi je reka moj otac, njemu je reka njegov otac, nak je dobro, a ne kano vi. E se reče lipo saka stvara, nak maš reč. Mamo se vrč dakorda koji jezik govoremo.
Vi?
Vi jeste čeljade kano mi, ma iz one bane mora. Ma numite govorat drit! Imate nike riče ke ne zištu proprja! Di ste hi pol vazet, ja ne nadem! Ko vam je reka ke mate govorat nako grubo? E jeste veče velke do nas, mamo ametit.Oni ljud biše velki, ma pur žene. Jesu pur lipice, kano grlice.
Ja se pola pur u Kroacj, pa se kazala činjivat lazanje. Jena vičina govoraše ke je činila cupu… brod… juhu. Se pitala drugi dan a ona semaj rečaše ke je činila cupu. Cupu, cupu, ma što mi je to, semaj tu cupu. Se rekla, hod ode ču ti činit vit kako maš činit za ist. Kad idahmo lazanje govoraše semaj mmmm, kako je finooo!
Za ovo drugo maš vrč muku do grandinja ol muku tvrdu do žita, men mi je draga ova do žita. Nima bit ni čuda tvrda ni čuda meka, ma bit jušt. Nako bide slako. Ja vržem pur veče čuda sira, erke mi je drago, kada kuham se čuje jena lipi adur. Mi vako činahmo, nak činaše moja mat oš pur njegova mat. Nak maš činit pur ti.
IŠČEM RIČU
Koko mi je ža
ke na moj jezik
nimam riču za ti reč
sve što moj srve kaže
(autor: Gabriele Blascetta)

Četvrtak, 4. travnja

Naše malo misto
Gospodin doktor ima lijepi automobil i njime juri gore dolje po brdu. Rano ujutro i kasno navečer i jednostavno nikad ne znaš kad će proć, da li se vraća ili upravo odlazi. To je problem, treba se dobro pratiti kretanje njegovog lijepog, novog auta jer… jer treba biti informiran! Treba sve o svakom znati! Eto, jučer se vratio tek iza deset. Jel, tako kasno? A otišao je u dvanaest. Ma, u podne? Pa nije to vrijeme za ići u grad! Što kažete? I prekjučer nije bio u selu? Maaa…
A onda i ta Liv! Doputovala je iz daleke Norveške, kupila kuću na proplanku kod brda Glavice, i jednostavno želi živjeti ovdje. Danima cijelo selo nagađa zašto; jel možda razočarana u ljubavi koju je ostavila tamo negdje na sjeveru, ili je u potrazi za toplijom klimom… ili su nekretnine u Toskani preskupe pa je naša pomalo zaboravljena pokrajina sad predmet zanimanja bogatih stranaca. Susjed Peppino joj svaki dan donosi svježe povrće iz svog vrta, no nažalost ni on nije uspio ništa saznati. Bilo što bilo, eno je opet u dućanu!
A Luigi mi je jučer rekao da se ljekarnik ljuti jer župnik ne kupuje lijekove u našoj apoteci nego ide na susjedno brdo, zamisli, u drugi grad i kupuje ondje, za sebe, za oca i majku. To se ne radi, sad će i drugi župljani kupovati okolo, a naša ljekarna će zatvoriti vrata i ljekarnik će ostati bez posla. Da, al kad ga čovjek treba, on uvijek pomogne, a evo kako ljudi vraćaju. Ne radi se to, no mi smo takvi, što se tu može.
REČ
Nemo mi reč
Ke pa mam ti reč
Ke nisi mi reka
Reci mi
Ke pa mam ti reč
Ke nimaše reč
(autor: Gabriele Blascetta)

Petak, 5. travnja

Vukovi
Naš prijatelj Enrico dugo je namjeravao pokrenuti vlastiti posao, ali ovdje na ovom brdu teško da nešto može odmah uspjeti, osim naravno maslina i boba. Svašta je pokušavao ali do sada nije imao sreće. Stoga je nedavno, nakon dugih priprema, kupio dvije ovce. I to ne bilo kakve, nego ruske, crne ovce Romanov, koje se janje dva puta godišnje. Nada se da će se naviknuti na život ovdje na jugu, s domaćim ovcama i kozama, a za početak smještene su u prijateljevu staju, skupa s drugima. Prelijepe su, tamnih, duguljastih glava i vitkih nogu, ali već se vidi da se ne vole družiti, bojažljive su i stalno bježe. Enricu je najveća briga kako da ih nazove, pa o tome danima razgovaramo. Ja predlažem razna ruska imena, od Raskoljnikova do Olge i Borisa, no on se sjetio da ih nazove Marx i Engels, jer to su u stvari dva ovna. Nažalost, jučer je Engels nastradao: tijekom olujne i kišovite noći, neopaženo se negdje pred jutro sa zadnjih proplanaka Apenina spustio vuk ili više njih i evo tragedije u staji, poklano je desetak ovaca. Prijatelj objašnjava da ih psi zbog jake kiše i vjetra te noći nisu uspjeli nanjušiti. Zato Marxu danas stavljamo konopac oko vrata, lagano ga vučemo u kamion i selimo na drugo brdo, u bolju, sigurniju staju, naglas se šaleći „kako će Marx ipak sve preživjeti“!
VUC
Vuk
za koko voti
je se obuka do ovce
za izist ovcu
Ovce
su se činil vuc
ter hot napri
(autor: Valentino Piccoli)

Subota, 6. travnja

Zvono
Ovdje se živi i radi i ravna još uvijek prema zvonu – prema crkvenom zvonu.
Dakle, trebalo je sve naučiti: matetina – zvono koje zove na jutarnju misu, Vemarija – ono koje javlja podne, na-toke zvoni svaki dan u tri, zvono za večernju, zvono za glavnu misu nedjeljom, zvono za svadbu ali i ono koje javlja nečija smrt – zvono na mrca. Takvo jedno zvono prekinulo je obično, mirno prijepodne: netko je umro. Vijest o tome ubrzano se širi selom, i ne prolazi više od pola sata a svi smo već saznali o kome se radi. Do tada nagađamo: možda je Marjanina, dugo je ležala bolesna. Možda je ipak Marija, koja zadnje dane svoje duboke starosti provodi u staračkom domu dolje, negdje na obali, da bude bliža svojoj obitelji koja se tamo preselila, možda je Piero koji je, kad je ostao udovac otišao za sinom u Milano… možda… tok, tok, tok… mukli glas zvona čuje se sve jače, nosi ga bura na svaku stranu brda… Sutra je sigurno i sprovod, skupit će se šačica ljudi u crnom, krenut ćemo zajedno prema crkvi pa onda za lijesom, niz padinu na groblje… Na povratku mislit ćemo kako nas je u ovom malenom selu sad još manje, jer stari umiru a mladi odlaze u druge gradove. A možda će netko šapćući brojati koliko nas je još ostalo…
ZVONA
Zvonu zvona
Hi čujemo unutri doma
Se čuju veče van
Komu činu pro san
Zvonu zvonu
Pa ne zvonu več
Štokodi hoču reč
(autor: Lucio Caruso)

Nedjelja, 7. travnja

Gosti
Zvoni telefon. Dogovaramo gostovanje kazališne grupe iz Hrvatske; dolaze nam u svibnju kako bi uveličali proslavu Dana sv. Lucije, naše zaštitnice. Nije to jednostavno, i dogovor ostaje pomalo nesiguran, jer nikad se ne zna što se može u zadnji čas dogoditi. Antonio i ja sve u detalje planiramo. Treba smjestiti goste i organizirati trodnevni boravak, odrediti program nastupanja i pribaviti glumcima sve što im treba i posjetiti tri hrvatska mjesta ovdje u Moliseu. Veseli nas prvo ovogodišnje gostovanje iz domovine, neka slijede i druga. Svim srcem vjerujemo da nam, bez obzira na sve teškoće, takva druženja donose dobrobit u svakom pogledu, i nama domaćinima i gostima. Unaprijed se radujemo zajedničkoj šetnji kamenim uličicama, pokazivat ćemo maslinike ispod nas i daleku obalu mora u izmaglici pred nama. Pričat ćemo o svemu: o povijesti Hrvata na ovim prostorima, o turskim pohodima i kliškoj tvrđavi, o vezama Dubrovnika i napuljskog kraljevstva, o jednom papi hrvatskog podrijetla, o tome odakle puše bura i gdje je granica prema pokrajini Abruzzo… no unaprijed znam kako će ostati iznenađeni – a možda i zasuzi koje oko kad im, više od tisuću kilometara daleko od domovine, neka starica koju ćemo usput sresti, na lijepom i tečnom svom materinjem jeziku poželi DOBAR DAN!!
DRUGE
Druge puta / druge zemblje
Druge trave / druge stupe
Druge hiže / druge ruke
Drugi teplo / druga zima
Druga muka / drugi kruh
Drugi jezik / drugi Bog
Druge čeljade…
Štisi sundze
(autor: Gabriele Blascetta)