Prisilne repatrijacije u Jugoslaviju poslije Drugoga svjetskog rata: naslijeđe genocida u demokratskom stvaranju nacije (5)

 

Donosimo 5. nastavak znanstvenoga rada Dorothy S. McClellan i Nikole Kneza (str. 69 i dalje), o prisilnim repatrijacijama stotina tisuća hrvatskih civila i vojnika u Jugoslaviju (napomena: tada na područje te države, iako ona nije bila domovinom u pravom smislu te riječi (a ipak koristimo izraz: repatrijacija), ljudima koji su iz nje bili prognani zbog političkih razloga i koje su zbog toga osudili na smrt bez suda, izručivši ih britanskim snagama u Bleiburgu i poslavši ih, neke i dalje, kako bi ih usput ubijali na tom križnom putu i bacivši njihova tijela i kosti u jame, sve do Makedonije, tako da ni do danas nisu pronađene sve masovne grobnice i njihovi ostatci.) Rad je djelomično korišten i za scenarij igranoga filma filmskog redatelja Nikole Kneza: Bleiburg: Titova dozvola za genocid / Bleiburg: Titoʼs License for Genocide. Nastavak počinje svjedočanstvima preživjelih svjedoka strašnih stradanja.
Rad je objavljen u Međunarodnom časopisu za društvena znanosti / International Journal of Social Sciences, Vol. VII, No. 2/2018.
Dr. Sc. Dorothy S. McClellan predaje na Texas A&M University-Corpus Christi, u SAD-u; a Nikola Knez je poznati hrvatsko-američki filmski redatelj i scenarist, te producent (iFilms) iz Houstona (Texas).
U jednom od sljedećih brojeva objavit ćemo popis literature uz ovaj rad

 

Donosimo 5. nastavak znanstvenoga rada Dorothy S. McClellan i Nikole Kneza (str. 69 i dalje), o prisilnim repatrijacijama stotina tisuća hrvatskih civila i vojnika u Jugoslaviju (napomena: tada na područje te države, iako ona nije bila domovinom u pravom smislu te riječi (a ipak koristimo izraz: repatrijacija), ljudima koji su iz nje bili prognani zbog političkih razloga i koje su zbog toga osudili na smrt bez suda, izručivši ih britanskim snagama u Bleiburgu i poslavši ih, neke i dalje, kako bi ih usput ubijali na tom križnom putu i bacivši njihova tijela i kosti u jame, sve do Makedonije, tako da ni do danas nisu pronađene sve masovne grobnice i njihovi ostatci.) Rad je djelomično korišten i za scenarij igranoga filma filmskog redatelja Nikole Kneza: Bleiburg: Titova dozvola za genocid / Bleiburg: Titoʼs License for Genocide. Nastavak počinje svjedočanstvima preživjelih svjedoka strašnih stradanja.

 

Ključne riječi: prisilna repatrijacija, genocid, međunarodno pravo, demokracija, kršenja međunarodnog prava, Ženevska konvencija, tražitelji azila, komunistički zločini, Jugoslavija, ljudska prava, ratni zatvorenici

 

Tužitelj Vice Vukojević, sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske 1999.-2007., u intervjuu je objasnio:

“U listopadu 1990. godine tražio sam donošenje zakona kojim ćemo identificirati žrtve 2. svjetskog rata i njegovih posljedica. Dana 8. listopada 1991. Hrvatski je sabor izglasao odvajanje od Jugoslavije i usvojio zakon o identifikaciji žrtava…. Kao rezultat tog zakona, osnovano je Povjerenstvo koja će identificirati sve žrtve… bez obzira na rasu, vjeru, politiku i vojnu službu…
Bio sam prvi predsjednik tog Povjerenstva. U njemu je bilo 25 zastupnika Hrvatskog sabora i više od 30 akademika, povjesničara, predstavnika medija, itd.
Godine 1992. iskopali smo masovnu grobnicu u Maclju u Hrvatskoj. Identificirao sam 12 mogućih osumnjičenih koji su bili uključeni u ova masovna ubojstva. Državno odvjetništvo podnijelo je tužbu, ispitivali su osumnjičene, ali nakon toga se ništa nije dogodilo. Prvi grob koji smo otvorili sadržavao je 101 kostur. Svi su bili mlađi od 18 godina. U drugom grobu pronašli smo 500 vojnika domobrana koji su ubijeni u jednoj noći. Povjerenstvo je zaključilo da na području Hrvatske postoji više od 1000 masovnih grobnica. Povjerenstvo je potvrdilo da je nad hrvatskim narodom počinjen genocid i da je za to odgovoran Josip Broz Tito. Nakon objavljivanja ovog izvješća 2000. godine, Povjerenstvo je naglo ukinuto, a financiranje je obustavljeno” (u intervjuu u rujnu 2016; Vukojević 1995, str. 309-311).

Dr. Dežman zaključuje:
“Tito je ubijao nevine žrtve i proslavio počinitelje. Proslava narodnooslobodilačke revolucije zapravo je bila slavlje zločina. Povijest Jugoslavije počela je terorističkim djelima i završila masovnim likvidacijama” (u snimljenom intervjuu u kolovozu 2016.)

U snimljenom intervjuu dr. Ferenc izražava svoju frustraciju sporim napretkom napravljenim u otkrivanju istine:

“Naš napredak u rješavanju pitanja mjesta masovne grobnice, držan tajnom 70 godina, vrlo je spor. Istraživanje smo započeli 2002. Od 2009., kada smo otkrili Hudu jamu, pronašli smo 600 masovnih grobnica na teritoriju Slovenije. Kada smo pronašli Hudu jamu, bio je to takav šok da smo bili prisiljeni zaustaviti daljnja iskopavanja do 2016. zbog političkih problema. Nitko nije istinski podržavao ono što smo radili. Političari su imali nekoliko lijepih riječi za naš trud, ali to je bilo sve što smo dobili.
Mogu shvatiti da kad smo živjeli 45 godina pod jednopartijskim političkim sustavom, sve je to bilo skriveno od nas. To je bila zabranjena tema. Ali pitam se, zašto sada, kada živimo u demokraciji 26 godina, ostajemo nijemi? Zašto ne bismo riješili to pitanje i svoje postupke i nas same uskladili s civiliziranim ponašanjem?” (rujan 2016.)

Aleksandar Ranković stvorio je OZNA-u, partizansku sigurnosnu agenciju. Nakon Drugog svjetskog rata postao je ministar unutarnjih (tada unutrašnjih) poslova i šef vojno-obavještajne agencije UDBA koja je zamijenila OZNA-u. U dnevniku “Politika” 1. veljače 1951., u ulozi šefa tajne policije, izvijestio je da je: „Kroz naše zatvore od 1941. do 1951. prošlo je 3.777.776 ljudi i likvidirali smo 568.000 neprijatelja naroda” (1951., str. 1). Ova izjava potvrđuje da Titovi “pristaše nisu ograničili svoje koljačke taktike na članove Hrvatske vojske ili njezine civilne sljedbenike” (Willoughby 1968. u Prceli i Guldescu 1995., xii). Između 1945. i 1990., nedavni podatci otkrivaju da su komunisti ispitali 3.8 milijuna ljudi. “Stotine tisuća građana svih uzrasta, spolova, raznih životnih puteva bili su zatvarani, mučeni i najzad likvidirani (Willoughby 1968. u Prceli i Guldescu“1995, xii). Izdržali su teror i traume, ratne zločine silovanja, zločine protiv slobode i nepoštivanje zakona države i čovječanstva. U 49 godina postojanja Jugoslavenske države, dokumenti pokazuju da su komunisti ubili više od milijun ljudi. Time je Titova vladavina zaslužila mjesto na listi najzločinskijih režima svih vremena (Jones 2014.).

Hrvatski istraživač Beljo potvrđuje: “Danas strah još postoji. Neki svjedoci su još živi, ali ljudi ne žele opet biti žrtve, samo zato što govore istinu.“ (u snimljenom intervjuu za film u kolovozu 2016.)

Nasljedstvo prošlosti proganjalo je to područje. Dr. Dežman nas podsjeća:
“Sve zločine počinjene u Titovo ime od 1940. do 1980., vidjeli smo ponovljene, tijekom posljednjeg rata na Balkanu, od 1991. do 1995. Poruka masakra na Ovčari (mučenje i ubojstvo 200 + bolničkih pacijenata od strane Srba) u novijem ratu je identična poruci užasnog pokolja u Hudoj jami – Đavoljoj jami, 1945.
Povezana je posljednja krv koja je prolivena za vrijeme raspada Jugoslavije s prvom krvlju prolivenom prilikom njezina rođenja. Danas pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, vodi se bitka iz koje možemo razumjeti da je borba za istinu i pravdu upravo takva kakva je bila 1945. Baš kao što su zločini prikriveni nakon Drugog svjetskog rata, prikriveni su i zločini nedavnog rata. I baš kao što su iskopana tijela žrtava Srebrenice, sada također iskopavamo tijela žrtava masakra 1945. godine. Naša velika povijesna misija je privesti kraju krug krvi koji nas obavija.” (u snimljenom intervjuu u rujnu 2016.)

Kao što Bernd Posselt, predsjednik Paneuropske unije u Njemačkoj i član Europskog parlamenta od 1994.-2014., naglašava:
“Od 1945, kroz rijetko spominjano razdoblje Titovih zatvorskih otoka, kroz brutalno rušenje Hrvatskog proljeća, preko pada Vukovara 1992. godine, postojao je kontinuirani trag krvi. Nigdje nije došlo do prijelaza tako kasno kao u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Nadam se da ćemo napokon imati hrabrosti da odstupimo od totalitarizma prošlosti” (u snimljenom intervjuu u kolovozu 2016.)

Dr. Dežman oštro postavlja:
“Naravno, moramo se zapitati kako se to dogodilo da je nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji ubijeno najmanje četvrt milijuna ljudi unutar nekoliko mjeseci. Veličina ovog zločina prirodno postavlja temeljno pitanje: Kako je ovaj zločin mogao ostati skriven? I kako je moguće da su nasljednici ovog zločina i zločinci koji su počinili ovaj zločin, od kojih su neki još živi, tako uporno i uspješno izbjegavali istinu i pravdu? To je pitanje koje moramo stalno postavljati” (u snimljenom intervjuu u rujnu 2016.)

Proglašavanje međunarodnog zakona o genocidu, zaštiti izbjeglica, azilanata i ratnih zarobljenika

U Ligi naroda 28. listopada 1933. pet je država potpisalo Konvenciju o međunarodnom statusu izbjeglica koja se smatra prvim dokumentom u međunarodnom pravu koji artikulira načelo zabrane protjerivanja, to jest zaštitu izbjeglica od prisilne repatrijacije u slučajevima u kojima bi im život mogao biti ugrožen. Prvobitno primjenjivan na Armence i ruske izbjeglice, sporazum je izbjeglicama jamčio pristup Nansen putovnicama (identifikacijski i putni dokumenti), sudovima, obrazovanju, blagostanju i zaštiti od eksploatacije.

Iako su se i druge države na kraju pridržavale sporazuma, tek 1951. su Ujedinjeni narodi formalno uveli načelo ne-repatrijacije u međunarodno pravo potpisivanjem UN-ove Konvencije o statusu izbjeglica, često zvane Konvencijom o izbjeglicama. Članak 33. prikazuje zabranu repatrijacije, “protjerivanja ili povratka izbjeglice na bilo koji način na granice teritorija gdje bi njegov život ili sloboda mogli biti ugroženi na temelju njegove rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkom mišljenju” (Goodwin-Gill 2014, str. 39; UNHCR 1951.) Zakon iz 1951. izrastao je iz kolektivnog sjećanja na prisilne repatrijacije sovjetskih i jugoslavenskih građana i, naravno, na neuspjeh zemalja da pruže zaštitu Židovima koji bježe od holokausta (Padmanabhan 2011., str. 73.) Konvencija o izbjeglicama temelji se na članku 14. Univerzalne deklaracije ljudskih prava iz 1948. godine, koja priznaje pravo osoba da traže azil od progona iz ostalih zemalja (UN-ova Deklaracija o ljudskim pravima 1948.)

Ženevske konvencije iz 1949. godine propisuju da zatvorenici moraju biti zaštićeni “od nasilnih djela”, ali ne govore ima li neka država pravo repatrijacije zatvorenika protiv njihove volje. Ženevske konvencije sugeriraju da je “repatrijacija pravo, ne obveza“ (Grahek-Ravančić 2006, str. 36.)

Američki kongresni izvještaj Odbora za vanjske odnose iz lipnja 1955. o Ženevskim konvencijama i zaštiti ratnih žrtava potvrdio je da se ne može pravno prisiliti ratne zarobljenike da se vrate u domovinu protiv svoje volje. Izvještaj drži da je u Ženevi 1949. utvrđeno da je doktrina azila primjenjiva (Američki Kongres 1955.)
Brojni problemi se javljaju dok razmatramo kako tumačiti načelo zabrane protjerivanja. Zemlje su tumačile načelo na različite načine. Sva se tumačenja odnose na našu priču o prisilnoj repatrijaciji azilanata iz Hrvatske i Slovenije:
– “Strogo” tumačenje primjenjuje se na pojedince koji su zapravo ušli unutar granica neke zemlje.
– “Strogo uz uže čitanje” nalaže da “će život i sloboda pojedinca biti ugroženi” ako bude vraćen u zemlju podrijetla.
– “Kolektivistički” pristup ne zahtijeva da pojedinac ostane u zemlji gdje je tražio azil, omogućujući mu prijelaz u druge zemlje, ali ne i vraćanje u državu u kojoj se suočava s opasnostima.
– Druga “kolektivistička” interpretacija omogućuje uspostavu ne-vladajućih zona/središta putnika u zemlji u kojoj su zatražili azil. Od tamo oni mogu biti poslani u druge države, ali ne tamo gdje bi se suočili s opasnošću (D’Angelo 2009., str. 279.)

Protokol o statusu izbjeglica iz 1967. proširio je zaštitu vremenski i geografski radi zaštite pojedinaca nakon 1951. i na drugim kontinentima osim Europe.

Danas prisilno vraćanje ljudi u države u kojima bi se suočili s progonom predstavlja kršenje Međunarodnog prava. Međunarodno pravo štiti ratne zarobljenike, civilne zatočenike i izbjeglice koji odbijaju repatrijaciju prisilnim povratkom, posebno ako je odbijanje povratka motivirano strahom od političkog progona u vlastitoj državi. Međunarodno pravo zahtijeva da im se odobri privremeni ili trajni azil (Zieck 1997., str. 147.)

Godine 2006. Parlamentarna skupština Vijeća Europe razmotrila je Rezoluciju 1481, pod naslovom Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima.
“Rezolucijom Vijeća Europe osuđuje se masovno kršenje ljudskih prava počinjeno od strane totalitarnih komunističkih režima i izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje žrtvama ovih zločina. Ova kršenja uključuju pojedinačne i kolektivne atentate i pogubljenja, smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenja, robovski rad i druge oblike masovnog fizičkog terora (Vijeće Europe, Parlamentarna skupština 2005.)

Iako je rezoluciju podržala velika većina članova Odbora za politička pitanja, nije dobila potrebnu dvotrećinsku većinu glasova u Parlamentarnoj skupštini. Rezoluciju su blokirale države u kojima bivša komunistička vladajuća klasa i tajne službe i dalje imaju političku i ekonomsku moć, čak i tamo gdje se izvana čini da su odbacili taj jaram.

Prisilno vraćanje izbjeglica u Jugoslaviju na kraju Drugog svjetskog rata dovelo je do masovnog genocida, kao što su, naravno, i akcije nacista prema Židovima i drugim etničkim, vjerskim i političkim skupinama tijekom rata, ali tek 11. prosinca 1946. godine je Opća skupština Ujedinjenih naroda jednoglasno izglasala proglašenje genocida zločinom prema međunarodnom pravu. 1948. godine jednoglasno su izglasali stvaranje UN-ove Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Shvaćajući da je “u svim razdobljima povijesti genocid nanio čovječanstvu velike gubitke” i da je međunarodna suradnja potrebna “da bi se čovječanstvo oslobodilo ove grozne borbe”, Konvencija je kriminalizirala djela počinjena s namjerom uništavanja etničkih, nacionalnih, rasnih ili vjerskih grupa (Ured visokog povjerenika za ljudska prava Ujedinjenih naroda 1948.).

Zaključak
Dok istražujemo tragediju Bleiburga, analiza profesora emeritusa Geralda Drapera, tužitelja za ratne zločine u Nürnbergu, koji je bio viši britanski časnik u okupiranoj Njemačkoj u Drugom svjetskom ratu, postavlja probleme u žarište:
“Pod pretpostavkom da je u vrijeme kada su se ovi incidenti dogodili u drugoj polovici svibnja, možda kasnije, 1945., Hrvatska djelovala na bilo koji način, čak i kao ostatak države, blisko s Njemačkom kao saveznikom, Titova administracija, koja ih je ubila, uključujući njihove žene i djecu, hladnokrvno ih umorivši, može biti okarakterizirana počiniteljima ratnih zločina.

Pod pretpostavkom da toga nije bilo i da je Hrvatska odavno izgubila posljednje tragove državnosti i organizacije u smislu savezništva, nesumnjivo bi bilo moguće Tita osuditi za zločine protiv čovječnosti, jer bi se to proširilo na bilo koji narod povezan s ratom, a ovdje se radi o populaciji tih određenih ljudi povezanih s ratom, tako da je to rezultiralo izvođenjem drukčijeg zaključka.

Treće, ono što treba uzeti u obzir je pitanje je li ili nije neka osoba na britanskom „kraju“ ove tragedije: vojna, civilna, odnosno ministarska ili vojnička, stanovnik ili građanin Velike Britanije na bilo kojoj razini odgovornosti, za koju se pokazalo da je odgovorna ili za prisilno vraćanje ovih žrtava u poznatu „sudbinu“ kao što su hladnokrvna ubojstva od ruku Titove vlasti ili odbijanje prihvaćanja tih ljudi pod britansku kontrolu i zaštitu u okolnostima u kojima je potpuno očigledno da će oni pasti u ruke Titovih sljedbenika za koje se također znalo da će ih vjerojatno ubiti, moglo bi se postaviti ozbiljno pitanje hoće li određeni Britanci tada na pozicijama odgovornosti i saznanja o tome, biti terećeni ili optuženi za sve vrste ratnih zločina” (u snimljenom intervjuu s Michaelom Palaichom 1988.).
Nikolaj Tolstoy zaključuje da će se “jednog dana… podići obelisk… iznad groba palih na proplanku kod Kočevja. Tamo će, ako se izvrši istinska pravda, biti upisano ime ne samo Josipa Broza (Tita), nego i njegovih glavnih britanskih suradnika, bez čije se tajne pomoći ta tragedija nikada ne bi dogodila” (1986., str. 207.).

20. je stoljeće ostavilo duboke ožiljke na svijesti stanovnika Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Ciklus nasilja i krug krvi nastavljaju ograničavati ekonomski, moralni i društveni razvoj naroda i država na tome području. Nasljeđe laži, obmane, šutnje i tajnovitosti urotilo se protiv budućnosti.

Ovaj smo članak (rad) napisali u interesu mira, pravde i ljudskog dostojanstva.

Bez potpunog razotkrivanja zločina i zločinaca, politička budućnost cijelog tog područja ostaje neizvjesnom i nestabilnom.

S engleskog jezika prevela
Dubravka VIDAK