SVE ZA HRVATSKU
HRVATSKU NI ZAŠTO
Priredila Ankica Tuđman,
VL, Zagreb, 2011.
NEDJELJA, 28. LISTOPADA 1973.
S Kolom na utakmici Dinamo-Čelik (1:0). Na izlasku iz stadiona sreo prvi put Šibla, koji je bio u društvu sa Srećkom B., Ivom Lekom i Kučarom.
Nije znao da je i kod nas stanje pripravnosti.
UTORAK, 30. LISTOPADA 1973.
Zbog rata na Srednjem istoku u Jug. cijene benzina povišene za 40%: obični od 2,60 na 4, a super od 3,10 na 4,3 dinara.
ČETVRTAK, 1. STUDENOG 1973.
Svi sveti.
U Zagorju na groblju svojih.
Vjesnik donosi komentar o Poruci Biskupske konferencije, što ju je potpisalo 30 biskupa, ocjenjujući je kao “opozicionu” platformu današnjim društvenim kretanjima.
PETAK, 2. STUDENOG 1973.
Neki dan pozvali su Kolu u armiju na sastanak s rezervnim i umirovljenim generalima. Politiku jug. vlade u svezi s ratom na Srednjem istoku obrazlagali su im komandanti armije gen. Đoko Jovanič i Dušan Dragosavac (koji su se obojica veoma srdačno pozdravili s njim).
Nije točno da smo u svemu izašli u susret Arapima i Rusima. Arapi su tražili uz oružje i naše vojne posade, a Rusi (osim transporta oružja) da mi iznesemo njihov plan za mirovne pregovore, na što nismo pristali.
SUBOTA, 3. STUDENOG 1973.
Naporan rad s Fredijem u vrtu: sadili voćke i ribiz.
Golda Meir da je poručila da će Jugoslaviju smatrati u ratnom stanju ako nastavi takvu politiku.
Miloš Minić održao dva sastanka s predstavnicima TV i novinstva: pred 3 tjedna rekao: nema nikakvog objektivnog izvješćivanja nego kako to zahtijeva službena politika, a neki dan ih izgrdio kako su dopustili da onako jednostrano proarapski izvješćuju; da je Jug. zbog toga ispala smiješna pred svijetom…
Vele da su se ljudi križali od čuda…
PONEDJELJAK, 5. STUDENOG 1973.
Uz podnevni bezmesni ručak monolog o mesu: u Zagorju smo doznali da su otkupne cijene za proizvođače smanjene baš toliko (po prilici) koliko su povećane prodajne!
Da čovjek padne na tur od čuda. Neobjašnjivi paradoks.
Zagorci predviđaju da će mesa od seljaka biti još manje.
A mi naivci u gradu mislili smo da je povišenje cijena zbog povećanja proizvodnje.
Na večerašnjem TV dnevniku komentar nekog Luke Mitrovića o biskupskoj poruci: uzdržan, ali politička kvalifikacija; i priznanje ili bojazan da se u školama ne može dopustiti pluralizam, tj. uvođenje uz marxizam još i vjerskog odgoja jer bi to značilo poraz ateističkog marxizma.
Zašto, to ostaje nejasno?!
Nisam još vidio posljednje brojeve “Glasa koncila”, pa mi nije jasan ni domet biskupske poslanice.
U ČSP br. 2-3/1971. Stanislava Koprivica-Oštrić napala je Nedu Engelsfeld zbog njezinih članaka o ujedinjenju radničkog pokreta u Jugoslaviji, što ih je objavila u Hrvatskom sveučilištu 6. i 13. X i 3. XI 1971.
Međusobna raspra gluhih nastavljena je i u ČSP IV, 3(10)/1972.
N.E. Pokušala je tom pitanju prići s hrvatskog gledišta, a Grossičina lutka S. K-O. sa službenog, tj. centralističkog, da ne velim – srpskog!
Imao sam čast da u soc. Jugoslaviji budem prvi na tom putu hrvatske povjesničarske golgote, pa su mi i naplaćivali, a baš sporovi i oko tih pitanja bijahu razlogom da sam za disertaciju uzeo temu: uzroci… krize…
A kako jadna N.E., i ne bi bila kriva, tj. kako ne bi bila pogodan objekt za napadaj kad je podsjetila: – da se memorandum Srpske soc. – dem. stranke stockholmskom kongresu 1917. poklapao s “malim rješenjem” srpskog pitanja Pašićeve vlade; (sirotica zaboravila je da je znači bio napredniji; istom četvrt stoljeća kasnije postat će posve progresivan!!)
– da je Filip Filipović u svom izvješću Kominterni 7.12. 1920. pisao, da se “od osnivanja Jugoslavije srpska socijal-demokratska stranka našla pred nizom problema koje je trebalo da rešava. Pre svega ona je trebala kao najjača da ujedini sve stare socijal-demokratske partije i bosansku, hrvatsku, slovenačku, vojvođansku, dalmatinsku, itd.”…; da “ujedinjenje (na I kongresu) nije bilo ostvareno tokom prošle godine onako kako smo mi to zamislili, jer je sindikalna i partijska birokracija u novo prisajedinjenim oblastima (Hrvatska i Slovenija) sa svojim separatističkim stremljenjima i težnjama kočila ovo ujedinjenje… To je probudilo Izvršni komitet na kongresu ove godine da predloži statut u kojem se zahteva bezuslovna centralizacija Partije”…;
(Od 1920. do 1973: što ima nova?)
– da su već na prvim izborima za središnje stranačko vodstvo vršene makinacije s brojem delegata i s izborom vodstva;
– da je F. Filipović dalje pisao Kominterni u pravom marksističkom duhu: da su “i u Partiji i u sindikatima najveći aktivisti Srbi i zato predstavljaju najznačajniju snagu kako u Partiji, tako i u sindikatima”…; da je glavni problem u prečanskim zemljama, jer: “naročito su nerazvijene radničke mase iz oblasti pod bivšom Austro-Ugarskom, koje nisu vaspitane niti obrazovane”…, pa: “Tokom ove godine mi ćemo napregnuti svu našu energiju da u korenu ugušimo sve ostatke separatizma i provincijalizma”.
I naprezahu, i naprezaše, i naprezaju; svake godine od onda do ove godine, ali bit će da je zaostalost i nerazvijenost tih inače u svakom pogledu kulturnijih radničkih slojeva tako duboka da se svi ti ostaci nisu dali ugušiti ni u raslinstvu, a kamoli u korijenu, ili će biti da su pojmovi stubokom krivo “marksistički” postavljeni?!
UTORAK, 6. STUDENOG 1973.
Kakva užasna noć!
Stanovali smo u nekom stanu na prvom katu, s nama su bili i Pet i Dejan, a gdjegod se nalazio u stanu bio sam na puščanom nišanu (suvremenih) orjunaša koji su vrebali na mene iz susjednih stanova preko puta, tj. preko ulice. Vidio sam ubojice kako nišane na mene, bježao sam iz kuta u kut, bacajući se iza uglova da bi izbjegao metak.
Dugo je to trajalo, i opetovano se ponavljalo: tek što bih izbjegao pogibelji, eto me opet na nišanu. Iskrao sam se nekako iz stana u kojem nisam mogao ni doručkovati. Otišao sam s Ivicom i s Mirom u restoran, i to baš u njihov, praveći se kao da ne znam da bi me svi ovdje prisutni najradije pojeli, a računajući da me neće ipak napasti baš ovdje. Ipak bilo nam je teško naći stol, iako je lokal bio gotovo prazan; gdje god sam se okrenuo neka njuška pored koje mi se više gadilo nego što sam se bojao da će sad potegnuti pištolj ili nož na mene…
Probudih se izmrcvaren, oznojen u vlažnoj pidžami…
Prije podne svratio Zvonko Komarica (pitao preko Kole da li može doći) da mu ispričam kako to izgleda na pretresu u Vrhovnom sudu, jer je on dobio poziv za 14. ovo mj.
Vidjeli smo se prvi put poslije skoro pune dvije godine, a prije toga zapravo i nismo razgovarali, osobito nakon onog slučaja sa Šimom Balenom, Grgom Gamulinom i M. Brandtom.
Kad mu ispričah proceduru sudske sjednice, pređosmo na zatvorske teme. Pitao me zašto se nisam bunio da me premjeste iz one ćelije u kojoj sam bio jer da je ona najgora zbog buke. Rekoh mu da sam tražio ali da mi je Marković predložio takva rješenja od kojih sam se zgrozio.
Iz razgovora zaključih da on nije čuo ona mučenja noćna što sam ih ja slušao i što su mi satirala živce.
Znači da su to bile snimke samo za mene u okviru planskog psihološkog lomljenja. Zbog toga sam i bio posve izoliran: ćeliju do mene držali su uvijek praznu, i onda kad su inače imali probleme sa smještajem; svega su nekoliko noći doveli po nekog, a i to vjerojatno planski.
Da je to moje noćno slušanje najgroznovitijih mučenja bilo namješteno, to su zaključili moji već tada, a i ja sam…
Zvonko inače ostao onaj stari, enigmatični: čovjek nikad ne može suditi gdje prestaju granice dokučivanja (njegova) a gdje počinju navike, maniri ili kozičavost (neizlječivost) njegove bivše službe…
Reče da se on uspio sačuvati u zatvoru, da se nije dao uzrujavati i da u istrazi uopće nije htio odgovarati; da svako od njegovih osam saslušanja u zapisniku iznosi nekoliko redaka (prostorno pokazao s dva prsta); na sve mu je bio odgovor: “nisam učinio krivično djelo”.
Da smo i svi mi ostali tako postupili da li bi i za nas Bakrač pred suđenje tražio da nas se pusti ili bi se to drukčije protumačilo?!
On, iskusan zatvorenik, robijaš, ali i čovjek koji je imao iskustva sa stražarima i zatvorenicima, koji inače dobro pamti, tvrdi mi da je komandir, ključar, Štef, Srbin, da su ga samo zvali tako zbog kamufliranja, a nije nego je Štef Baniček, Zagorac, koji živi u Zagrebu i koji je pozvan iz mirovine “kao pojačanje” da bi imali nešto Hrvata oko nas…
On tobože zna manje nego ja, čak i o Bakračevoj intervenciji…
Miro iz susreta s profesorima prenosi pozdrave Nerkeza Smajlagića, Danila Pejovića, Katičića, a Filipović opetovano izražava želju da se vidi sa mnom.