Novi pohod Titovih ljudi

Toliko guranje Titovih ljudi u hrvatski medijski prostor sasvim sigurno nema nikakve veze s promicanjem pluralizma, tolerancije i novih demokratskih impulsa, ali ima veze s komunističkim jugoslavenstvom. Kao da se želi pokazati kako titoisti, ljudi koji su, kad je bilo ‘biti ili ne biti’, “kontinuirano zastupali politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu izjednačavajući agresore Republiku Srbiju i JA i napadnutu Republiku Hrvatsku”, Hrvatima imaju nešto važno reći, i u jesen 2020. A nemaju, to je samo lončarizacija moralnih načela u politici kojoj je stalo samo do vlasti. U toj je orbiti i ‘spašavanje’ iz Udbina mraka ‘moćnoga proljećarskoga glasa’ Vice Vukova

Titova je revolucija nakon postratnih pustošenja, ubijanja ljudi i otimanja imovine, odlučila i u duhovnim sferama krenuti ispočetka: odlučili su sva ‘nepodobna’ dotadašnja znanja nadomjestiti boljševičkim dogmatizmom. Provoditelji te lustracije, a ne neke postkomunističke, opet kucaju na naša vrata. Ovo je vrijeme u kojem važni Titovi ljudi u Hrvatskoj javno pokušavaju oblikovati svoje nove profile bez obzira na stvarni životopis, lik i činjenice. Istodobno nastoje redefinirati komunističku vlast i njezinu ostavštinu. Brišu ono što je bilo, dopisuju ono što bi za njihovu novu sliku bilo korisno. Drukčije se osvjetljuju ljudi koje je hrvatska javnost uzimala nesporno prohrvatski orijentiranim i angažiranim, ne bi li se vidjelo kako ni tu, zapravo, nije onako kako smo vjerovali da jest. Jedni su bili to što se zna da su bili, a drugi su se pretvarali da jesu ono što nisu. Jedan je Titov ministar, primjerice, kao ‘uzoran lik’ postavljen nasuprot prevrtljivu hrvatskom pjesniku. Spomenut ćemo nove slike Vlade Gotovca i Vice Vukova, koje izlaze iz Udbina laboratorija, i upozoriti na nastojanja da se i u privatnim dnevnicima kardinala Franje Kuharića pronađu ‘dokazi’ kako je ‘Tuđman dijelio BiH’. Glavnu pozornost ipak usmjerujemo prema novoj, medijskoj slici dugogodišnjega Titova ministra vanjskih poslova.
Podjednaka odgovornost. Budimir Lončar, Titov čovjek s ‘vrha svijeta’, gdje ga je postavio njegov biograf, u jednom od intervjua u listopadu 2020. tumači kako je tek pobjedom Ivice Račana, na parlamentarnim izborima 2000. godine, u našoj zemlji započela ‘faza demokratskog zanosa’ jer su se na vlast vratili komunisti koji su 1990. propali na slobodnim demokratskim izborima. (Jutarnji, 3. listopada 2020.). Nekomunistička hrvatska Vlada (‘demokratskoga jedinstva’), prema svjedočenju njezina predsjednika F. Gregurića, pozvala je u kolovozu 1991. sve hrvatske građane u saveznim tijelima vlasti i diplomacije da joj se stave na raspolaganje. Tada ih se odazvalo samo četvero. Među njima nije bio Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova SFRJ. (Jutarnji, 24. veljače 2019.). Vlada RH usvojila je 27. rujna 1991. zaključak iz kojega se dade vidjeti da Budimir Lončar drukčije razumije promjene na političkoj sceni i položaj Hrvatske u Miloševićevu okruženju: “Vlada Republike Hrvatske ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove gospodin Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu izjednačavajući agresore Republiku Srbiju i JA i napadnutu Republiku Hrvatsku.”
Od tada je prošlo gotovo trideset godina, ali ima dosta znakova da se među ‘progresistima’ u Hrvatskoj ponovno afirmira baš taj politički stav ‘podjednake odgovornosti’ i izjednačavanja agresora i napadnute Hrvatske. Sve je glasniji govor da naša nedavna prošlost i nije ono što mi mislimo da jest. Vidjet ćemo je li sve to posljedicom dinamičnoga demokratskoga života ili nešto drugo. Spomenuli smo da su komunisti 1945. proveli sveobuhvatnu lustraciju, zabranili i iz škola i sa sveučilišta uklonili cjelokupni ‘nepodobni’ književni, filozofski i kulturni fundus ‘koji je proizašao iz hrvatske književne i europske srednjo-europske naslijeđene tradicije.’
Danas titoisti pokušavaju, kroz knjige i medije, redizajnirati i reinterpretirati hrvatsku povijest s kraja prošloga stoljeća. Ima povjesničara kojima su glavni izvori ‘novih znanstvenih’ spoznaja upravo Lončar i njegovo društvo. Otvorena su im sva vrata i prozori, knjige, novine, monitori i ekrani, kako bi nam tumačili naše zablude i vraćali nas na pravi, Titov put. Grade novi koncept poželjnoga mišljenja o Hrvatskoj i ‘njezinim’ politikama. Na javnoj se sceni evociraju pravi ‘progresisti’, ‘napredni ljudi’ i za nas danas nedohvatljive kulturne pojave ‘zreloga’ socijalizma: od zvijezda ‘yu rock and rolla’, do ‘novih valova’ u različitim sferama života. I tako iz dana u dan. S jedne strane produciraju tmurnu hrvatsku stvarnost, a s druge cvjetni vrt na Titovoj zemlji.
Demokratski zanos. Nitko, naravno, nije ni osporavao da je i prije sloma komunističkoga totalitarizma, bilo i dobre glazbe i zdavstvene skrbi, dobra pršuta, krasnih jezera i planina, novih stanova, dobrih i plemenitih ljudi, dječjega smijeha i radosti, ljubavi između djevojaka i mladića. Međutim, kad govorimo o uspostavi hrvatske države, njezinoj obrani i oslobođenju, ne govorimo o oslobođenju od rock and rolla i univerzalne baštine toga vremena, nego o nedemokratskoj vlasti, o gaženju ljudskih prava i sloboda, o neravnopravnosti naroda i pravima na samoodređenje i potpunu emancipaciju, o naslijeđu i tradicijama, o općim moralnim načelima, na jednoj strani i o tradiciji i stvarnosti cezaro-papizma koji obilježava nacionalne zajednice na drugoj. I na kraju te ere o agresiji i okupaciji dijelova Hrvatske.
U intervjuima, kojih ne manjka nakon objave knjige Budimir Lončar / od Preka do vrha svijeta, bivši Titov ministar ponavlja da se u nas ne govori o dobrim stranama propale države. Zbilja, zašto bi se govorilo o pravu na dostojanstvo i slobodu svakoga čovjeka i naroda i boljševičkoga djelovanja protiv tih vrijednosti, koje obilježava totalitarne režime, kad se može govoriti, recimo, o radnim akcijama, vegeti, Zdravku Čoliću, R. Burtonu i L. Taylor na piću s Titom, slobodnom odlasku u Trst i na rad u Njemačku, o mladosti i radosti, seksualnoj ‘revoluciji’ i minicama. Zašto bi se spominjao Vukovar kad imamo ‘slavnu’ politiku nesvrstavanja?
Demokratski zanos, kako javno svjedoči Lončar, nije pratio rezultate prvih slobodnih izbora 1990., nego pobjedu komunista-socijaldemokrata na izborima 2000. (Kad se Račan kao komunist politički afirmirao 1972., kroz gušenje ‘Hrvatskoga proljeća’, nije ni slutio što budućnost donosi. Nakon izgubljenih izbora 1990. postao je vođa ‘socijaldemokrata’. Lončar je tada za sobom imao desetljeća ‘revolucionarnoga djelovanja’, koje je počelo 1943. Postao je članom SKOJ-a, a onda i pripadnikom tajnih sigurnosnih službi komunističke vlasti i diplomatske službe. Demokracija i socijal-demokracija, koju su odjedanput nominalno ‘prigrlili’ titoisti u Hrvatskoj nakon gubitka vlasti 1990., bile su na samom vrhu neprijateljskih ideologija, dojučerašnjim staljinskotitovskim komunistima.) Ipak ni kao navodni socijaldemokrati račanovci se nisu odricali crvene zvijezde, one iste kakva je bila na kapama ubojica koji su harali vukovarskim ulicama u studenom 1991. pjevajući ‘druže Slobo, šalji nam salate..’. Uz taj simbol dotadašnje vlasti, agresorska sila se kitila i četničkim kokardama.
Šire strateške vizije. Kalašnjikovi s kojima su po Hrvatskoj ubijali, tenkovi, zrakoplovi, topovi, sve je to plaćeno novcem iz federalne kase, većim dijelom hrvatskim novcem. B. Lončar prigovara Račanu da je “imao sve uvjete da otkloni ključnu grešku da se na Jugoslaviju gleda isključivo kroz prizmu rata i njezina raspada. On je trebao, što nije učinio, staviti na dnevni red povijesnu i već tada nužnu temu što je bilo dobro i koje su trajne vrijednosti u Jugoslaviji, a što je dovelo do njezina raspada.” Ni kad je ponovno Račanova stranka osvojila vlast, nije ‘stavila na dnevni red’ ‘povijesnu i nužnu temu’ o trajnim vrijednostima’ propale države, a ni rat još nije zaboravljen. (U Saboru je 13. listopada 2000. usvojena Deklaracija o Domovinskom ratu). Lončar je opazio da je u posttuđmanovu razdoblju bilo još dobrih političkih proboja: ‘Mesić i Josipović su izlazili iz tog okvira gledanja na svijet samo kroz prizmu zadnjeg rata. Oni su imali širu stratešku viziju.’ Ukratko, to su pravi ljudi iz njegova jata. Napredni, kozmopoliti, jugoslavenski orijentirani Titovi ljudi.
Sama činjenica da čovjek iz Preka danas puni glavne medije, da su izlozi knjižara puni knjiga s njegovom biografijom (Tvrtko Jakovina: Budimir Lončar – od Preka do vrha svijeta, Fraktura, 2020.) pokazuje da se stvari mijenjaju. Ono što nije napravio Račan čine drugi ljudi. Otkrivaju se ‘trajne vrijednosti’ i ‘strateške vizije’. U jesen 2020. u Zagrebu, dnevne novine objavljuju: “Što Budimir Lončar predstavlja za današnju Hrvatsku, vidjelo se na promociji knjige u zagrebačkom Westinu. Unatoč koronauvjetima velika dvorana je bila puna, okupilo se nekoliko stotina ljudi iz javnog i kulturnog života, niz diplomata, osobnih prijatelja i nekadašnjih suradnika.” (Jutarnji list, 13. listopada 2020.)
Tko je ‘pridobio’ JNA? Što to Lončar danas predstavlja? Za protuhrvatske jugoslavene on je slavni oznin i udbin agent, Titov diplomat i čuvar jedne totalitarne, jednopartijske države. To mu pripisuju i ‘nezagriženi’ prohrvatski raspoloženi ljudi. Spomenuti elementi njegove biografije utemeljeni su na činjenicama. Veliki problem predstavlja njihova interpretacija i njihovo značenje. Ozna i Udba ima jedno značenje komunistima, a drugo onima koje su lovili samo zbog toga što nisu bili skloni revolucionarnoj vlasti. A neki su bili i protiv tih komunista. Jednopartijska je država izbor revolucionara i njihovih nasljednika. Prodemokratski svijet taj oblik vladanja naziva totalitarnim, protudemokratskim i zbog toga neprihvatljivim. Ovdašnji titoisti ne žele ni čuti da i Titov jednopartijski totalitarizam pripada trokutu zla: komunizam-fašizam-nacionalsocijalizam. A ako su nesvrstani mogli koristiti nekim ciljevima moćnih na međunarodnoj sceni, onda im je i titoistički komunizam mogao biti podnošljiv, a Tito pouzdan partner.
‘Lončar govori kako nitko od jugoslavenskih faktora’, u ratu 1991-1995. ‘nije bio nevin, niti potpuno čist’, ali njemu je bilo ‘jasno (je) gdje su generatori konflikta i gdje su glavni motivatori nepovjerenja’. Gdje? Gdje su bili? Je li to rekao kad je trebalo reći? Nije. To što on nije rekao, rekao je netko drugi i to što je rekao netko drugi danas Lončar upisuje sebi u zasluge: kaže da se na njegove riječi ‘pozvao i američki državni tajnik James Baker i podvukao kako je jasno da sam mislio na Slobodana Miloševića’. Eto, što znači biti u dobru društvu. Baker zna što Lončar misli, i to umjesto njega na glas kaže. A Lončar nas izvješćuje da je znao kako je ‘za Slobodana Miloševića bilo ključno pridobiti JNA’ i da je u tomu uspio ‘kad je Srbija vrlo vješto predložila Kadijevića za četvrtu generalsku zvjezdicu’. Ipak je ‘pad’ Vukovara Lončar dočekao na mjestu ministra u Beogradu, u Vladi u kojoj je bio i Kadijević, zapovjednik one vojske koju je ‘pridobio’ S. Milošević.
Velikohrvatstvo V. Gotovca. Uz preoblikovanje vlastitih životopisa, titoisti se trude i oko tuđih biografija. Posebno nastoje deziluzionirati preostale hrvatske ‘nacionaliste’ i prikazivati da ni njihove zvijezde nisu tako sjajne kako im se čini. U Udbinim sefovima ima svega i svačega. Kad se Lončar vratio u Zagreb, nakon lutanja svijetom, od moćnih do moćnijih prijatelja, kako sam opisuje, uspostavio je i kontakt s Vladom Gotovcem. Ali ne s onim ‘starim’ Gotovcem. I Lončaru je očito stalo do toga da od ‘staroga’ Gotovca ne ostane ništa. Uz Račana, Mesića, Josipovića i Vlado Gotovac je u Lončarevu bilježnicu upisan kao ‘demokrat’. ‘Nakon povratka u Hrvatsku s Vladom Gotovcem sam se često i puno družio. Gotovac me molio da u Americi mjerodavnima prikažem njegov lik, njegovu političku biografiju.’ Otkud takav zahtjev? Zašto bi ga, dakle, Vlado Gotovac molio da u Americi, kako iznosi, ‘mjerodavnima prikaže njegov lik’? Koji lik? Lik hrvatskoga ‘nacionalista’, lik zatočenika Titovih zatvora, lik liberala, lik urednika Hrvatskoga tjednika, lik pjesnika, ili lik pretendenta na neko važno mjesto u vlasti? Što bi Amerikancima moglo biti važno u njegovoj biografiji i zašto? Da ga daju upisati u američke enciklopedije, u kojima bi zauvijek ostao pozitivno prikazan, ili bi to moglo imati kakve veze s vlašću u Hrvatskoj? Pa ako mu je do vladanja Hrvatskom ili u Hrvatskoj, tu su izbori i njezin narod. Valjda zna da Washington nije Moskva, a on nije Tito. A možda se i to promijenilo.
“Na ručku u Vinodolu jedanput mi je (Gotovac, op.a) rekao: ‘Sintagma moje biografije je da sam nekada bio veliki Hrvat, a mali demokrata. Sada sam veliki demokrata, a postao sam normalni Hrvat’. (Ne znamo je li tada i Lončar spominjao svoju ‘sintagmu’.) U citiranoj rečenici ‘veliki Hrvat’ ne znači velik po slavnu djelu, nego ima drugo značenje. Donekle je razumljivo, kad neuk čovjek za se ili za drugoga kaže da je ‘veliki’ Francuz, Talijan ili Hrvat, označavajući razinu svoga, ili nečijeg drugoga patriotskog raspoloženja, mjerenoga glasnošću deklariranih patriotskih emocija. Imamo dosta iskustava koja pokazuju da Veliki Hrvat istodobno znači veliku dvojbu o razlozima i ciljevima te vike. Često se ta oznaka, uz nacionalnu pripadnost, koristi i u podrugljivu govoru. Ipak bi bilo neočekivano da V. Gotovac za se kaže kako je bio ‘veliki Hrvat’. U interpretaciji B. Lončara, Gotovac želi reći da to više nije, postao je ‘normalni Hrvat’. Ne doznajemo što ga je, kao ‘velikoga’ Hrvata, razlikovalo od ‘normalnoga’? Radi li ‘normalni’ za Hrvatsku kao što je B. Lončar radio do odlaska iz Beograda u zimi 1991? Pjesnik se ne služi takvim jezikom. Lončar jasno i glasno upućuje da Vlado više nije onaj Gotovac. Sad su braća po ‘normalnosti’. Prema spomenutoj tvrdnji B. Lončara, uz njegovu je pomoć i pomoć inozemnih faktora (SAD) Gotovac htio graditi svoju novu ‘političku biografiju’.
Od W. Brandta do G. Sorosa. Ostalo je jo nejasno što bi moglo značiti da je postao ‘veliki demokrata’. Po čemu se to isključuje zauzetost za Hrvatsku i zauzetost za njezinu demokratsku budućnost? Hrvati se i u mnogim drugim zgodama, nisu baš usrećili ni s ‘velikim’ Hrvatima ni s ‘velikim’ demokratima. Uspostavu višestranačja i demokratskoga poretka, obranu i oslobađanje zemlje, vodili su ‘normalni Hrvati’ i ‘normalni demokrati’ vjerujući u svoje patriotske snage i razumijevanje ‘normalnoga’ demokratskoga svijeta. Poruka koju je, navodno, Budimir Lončar trebao nekome prenijeti o političkoj biografiji V. Gotovca, ne govori baš dobro o našem pjesniku. A o Lončaru se, na temu te ‘normalnosti’, valjda, već nešto i od prije znalo.
Nije samo V. Gotovac stavljao posebne želje pred Lončara. Bilo je tu, uz Aleksandra Rankovića i Tita, i puno drugih važnih ljudi. Citirat ćemo nekoliko njegovih rečenica o služenju i službi: “Koncem svibnja 1992. vraćao sam se iz Venezuele, gdje sam bio po uputama Willyja Brandta, tada predsjednika Socijalističke internacionale.” “Genscher i francuski ministar Cheysson su mi savjetovali da Jugoslavija ponovno preuzme predsjedanje Pokretom nesvrstanih.” “Prvi mi je pomoć ponudio George Bush, 1991. predsjednik SAD-a.” “Boutros Boutros-Ghali, tadašnji generalni sekretar UN-a, bio je moj prijatelj, pomogao sam mu da bude izabran. Poslušao sam Sorosa. Ghali me odmah primio i predložio da budem njegov specijalni izaslanik kod Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Beču.” “Dogovoreno je da u rangu podsekretara UN-a i budem Ghalijev izaslanik za nesvrstane i za Daleki istok, ali i savjetnik vlade Indonezije. Pitao sam Janju i ona je bila oduševljena. Što dalje od Europe i Balkana.” Ni jedna od citiranih izjava nije uzeta iz knjige o Lončaru, nego iz njegovih izjava za medije, nakon objave te knjige. Pretpostavljamo da se uputa Lončareve Janje o novim postajama ne odnosi na Hrvatsku, kad spominje Europu, jer Balkan sigurno ne pokriva hrvatski ni povijesno-politički ni zemljopisni položaj, ma koliko neki ljudi, ne samo u našoj zemlji, htjeli to promijeniti. Što je, dakle, Janja savjetovala?
V. Vukov na vratima Đorđićeve. Dok motrimo kako se Gotovac htio približiti i Lončaru i Amerikancima, s naslovnica novina dopiru informacije o približavanjima Vice Vukova vratima Đorđićeve u Zagrebu. Analitičar Večernjega lista (I. Miškulin) piše (21.10.2020.) da je Vice Vukov 1975. i narednih godina uvjeravao tajnu policiju (miliciju) “da ga ne smije svrstavati u nasilne protivnike komunizma”. O, ho, ‘nasilni protivnici komunizma’! To se zove ‘obrana’ i ‘pravi’ razlog za prvi posjet Đorđićevoj. Tko je Vukova osumnjičio za nasilni antikomunizam? Gdje se i kad djelo nasilništva dogodilo? Tisuće Hrvata, koji su prošli kroz komunističke logore i zatvore, nisu bili nasilni protivnici komunizma. ‘Krivnja’ im nije bilo nasilje nego ‘neprijateljska propaganda’. A sad odjedanput ‘svrstavanje’ V. Vukova među ‘nasilne’ antikomuniste!? Kao da je netko pogriješio u prepisivanju.
Analitičar piše o Vici Vukovu kao da bi htio reći ‘ma je, ali nije’. Što bi to moglo značiti? Pazi da ostanem nevina? ‘Zbog svoje ‘obrane’ Vukov počinje posjećivati zagrebački centar tajne političke policije, odlazeći na, kako su ih tada zvali, informativne (ili raščišćavajuće) razgovore. Dokumente takve vrste danas tumače svakojako’. Koje dokumente? Snimke razgovora, zapise koje je osumnjičenik donio sa sobom, tajne snimke…? Analitičar je, očito, imao uvid u zapise o razgovorima Vice Vukova s agentima ‘Udbe’. Kako V. Vukov opisuje svoje ‘proljećarske’ godine? “Dozvoljava mogućnost da su nacionalističke snage u zemlji računale na njega, ali da im on nije dao nikakve podrške u tom smislu.” U emigraciju stoga nije pobjegao, piše analitičar, kako se očito smatralo, nego je vani ostao da bi smirio situaciju.(!)
“Kad je osjetio da ga se naziva nacionalistom i da ga se mimo njegove volje želi uvući u političke vode, donio je odluku da izvjesno vrijeme ostane u inozemstvu i da završi Pravni fakultet u Parizu. Odlučio je da čitavu stvar i situaciju oko njega prepusti vremenu, kako bi se stvari izdiferencirale i potpunije sagledao nesporazum oko njega.” Prikazivač Udbinih zapisa konstatira da je njihov najvažniji interes bio (identičan interesu istraživača ‘istine’ po komunističkim logorima, od Sibira do mora Adrianskoga, op.a) saznati s kim se susretao u Parizu i o čemu su razgovarali. (Ali ni tu, izgleda, nasilja nije bilo, op.a) Vukov je, javlja analitičar, davao “površne i nepotpune odgovore”, Udba ga je, uz nečiji ‘zagovor’, ipak pustila. Večernji list: “Režim je, naravno, imao svoje kombinacije s Vukovom. Dopustio mu je nastupe u inozemstvu, ali nešto posebne vrste. Sada često u organizaciji prorežimskih organizacija zaduženih za slabljenje neprijateljskih elemenata u emigraciji”.
Raskošan glas i Proljeće. Na koncerte V. Vukova počeli su dolaziti i jugoslavenski konzuli. “Vukov se potom po povratku mora obvezno javljati policiji (miliciji, op.a) i potanko objašnjavati što je tamo vidio i kako se ponašao. SDS ga je stalno ispitivao o sveprisutnim hrvatskim zastavama – bez socijalističkih obilježja, naravno – na njegovim koncertima.” Navodno je nešto napravio loše, javlja prikazivač, ‘pa su mu oduzete putne isprave’. “Režim mu je 1987. dao novu priliku. Vukov je u lipnju otputovao na novu turneju u SAD.” Na jednom koncertu su se pojavile i hrvatske zastave. Vukov je obavijestio organizatore da će, ukoliko neki od tih pripadnika hrvatske ‘neprijateljske emigracije’ izađe na binu sa zastavom, on prekinuti koncert.” Što je budnost i odgovornost! Ali kako će to javiti ‘organizatoru’? (Završi pjesmu, otiđe s pozornice i organizatorima kaže da ako ‘neprijatelji’ dođu na pozornicu on prekida koncert? op.a). To je to. Večernjakov analitičar, pri kraju svoga prikaza, postavlja i ovo pitanje:”Kako se tijekom tih vrlo posebnih koncerata osjećao Vukov?”
Umjesto bilo kakva odgovora nudi prisjećanje ‘na raskoš’ njegova glasa i hrvatsko proljeće, kao da to jedno s drugim ima kakve veze. Mislili smo da nije Vice Vukov ‘nestao’ zboga svoga glasa, nego zbog svojih političkih uvjerenja. Nije ni na vrata Đorđićeve pokucao zbog svoga glasa, a ni Udba mu nije davala ‘nove šanse’ zato da bi svojim pjevanjem usrećivao Hrvate. Tekst u Večernjem listu pokušava obići pitanje o ‘političkom uvjerenju’, savjesti i odgovornosti. Nasilni antikomunizam, koliko se do sad zna, V. Vukov nije iskazivao. Na kraju teksta: “Međutim, u držanju i u izboru riječi vidjelo se je da to nije onaj slobodni Vice, nego jedan Vice okovana duha i okovana srca.”(Istaknuto u izvorniku,op.a). Možda je važno i pitanje o tomu je li ‘okovani’ participirao u svom ‘okivanju’ ili nije? Je li tko natjerao Pjesnika da se ponudi Lončaru i Amerikancima, kao ne-veliki Hrvat?
Kuharić i Tuđman. U isto vrijeme pratimo pokušaje da se privatnim bilješkama kardinala F. Kuharića ponovno ‘dokazuje’ kako je Tuđman navodno dijelio BiH. (A, eto, još nije podijeljena, još uvijek Izetbegović mlađi hoće unitarnu, ‘građansku’ državu, a Hrvati u čelništvu te države, među trojicom, nemaju svoga predstavnika. Na kraju ćemo podsjetiti da su svi planovi međunarodne zajednice o ustroju BiH predviđali federalno ili konfederalno uređenje. Hrvatima je to odgovaralo i prihvaćali su te planove: hrvatska je zajednica kao jedna od tri konstitutivne sastavnice vlasti u BiH mogla političkim sredstvima ostvariti svoje ciljeve. Srbi su najprije htjeli osvojiti cijelu BiH, a onda su se zadovoljili dijelom te zemlje i uspostavili RS, zasebni entitet. Muslimani Bošnjaci htjeli su, a to žele i sad, samo unitarnu državu BiH. Svoje su ratne ciljeve prikrivali medijskim operacijama o ‘hrvatskoj agresiji, i ‘dogovoru’ o podjeli koju su navodno sklopili Srbi i Hrvati na njihovu štetu. I ratnim i neratnim sredstvima htjeli su izlaz na more, tvornice oružja u Lašvanskoj dolini i nadzor nad središnjim dijelom države BiH. Kršenjem Daytonskoga sporazuma uspjeli su u Federaciji s Hrvatima, iskoristiti svoju brojčanu nadmoć i provoditi mnoge akcije na njihovu štetu, uključujući i zastupanje u Predsjedništvu BiH.
Jedan od važnijih ‘argumenata’ i na međunarodnoj sceni protiv demokratske hrvatske države bile su optužbe o ‘podjeli BiH’. Sad i u jednoj biografskoj knjizi ‘nalaze’ elemente za ponavljanje tih optužaba. Trebalo je izjednačiti krivnje za rat između napadnutih i branitelja. Izvedba je nedostojna ikakva komentara, ali gledana u kontekstu s nastupajućom titoizacijom i jugoslavizacijom, zaslužuje nešto pozornosti. I prije pojave knjige Miroslava Akmadže Franjo Kuharić Kardinal i vlast u izlozima, u dijelu medija prolomio se glas nade kako ‘konačno’ imaju dokaze. Nalaze ih u privatnim zapisima kardinala Kuharića. Vidjeli smo i nadnaslove: ‘Kako je kardinal pokušavao odgovoriti Tuđmana od podjele BiH’. U tekstu piše da su se opet (zbog Dodikova posjeta Zagrebu) “pojavile sumnje u prave motive i ciljeve hrvatske službene politike spram BiH”. Sve je to, navodno, posljedica “politike koju je pokojni predsjednik Franjo Tuđman vodio prema susjednoj državi.”
Politički izlaz. Ne osporava se da je na sastanku s Miloševićem i Izetbegovićem u rujnu 1991. Tuđman rekao da ‘on podupire cjelovitu BiH s tri konstitutivne jedinice, a ako to ne prođe onda je jedino rješenje podjela između Srbije i Hrvatske, s muslimanskom državicom u sredini’. Kasnije je Tuđman uzalud ponavljao da on nije za nasilno mijenjanje granica, nego za dogovor svih triju većinskih narodnih zajednica u BiH. Ne pomaže ni to što autor knjige dr. Miroslav Akmadža naglašava da su stavovi kardinala Kuharića ‘bili načelne naravi’, a predsjednik Tuđman je na sve to gledao ‘i s pozicije realističkih političkih i geostrateških interesa’. Nerealizirana ‘podjela BiH’ vraća se na scenu kao dio ‘krivnje’ Tuđmana i Hrvatske za propast Titove države. Razgovore (o podjeli BiH) stavljaju na istu razinu s krivnjom za tenkovske napade na Vukovar i ostala hrvatska sela i gradove.
Jednima je na umu bilo jugoslavensko ‘bratsvo i jedinstvo’, drugima zahtjevi ‘međunarodne zajednice’, trećima muslimanski unitarizam, a svima hrvatski ‘grijeh separatizma’, pa je i svako hrvatsko zagovaranje unije konstitutivnih naroda proglašavano neprijateljstvom prema BiH, iako su federalni ili konfederalni model ustroja zajedničke države Hrvata, Muslimana Bošnjaka i Srba iznošen u svim planovima međunarodne zajednice, od Cutileirova, Vance-Owenova, do Owen-Stoltenbergova. Bošnjaci Muslimani ništa osim unitarne BiH, nisu prihvaćali pa su na svaki način nastojali diskreditirati Hrvatsku tvrdnjama o ‘dijeljenju BiH’.
Ne ćemo na široko razglabati o svemu tomu, ali se ne može preskočiti pitanje: zašto bi Srbi s Tuđmanom dijelili BiH kad je zapadna srpska granica zamišljena na crti Virovitica, Karlovac, Karlobag; Srbi imaju oružanu silu, a Hrvati i Muslimani Bošnjaci je nemaju; ako se Tuđman ‘dogovorio o podjeli s Miloševićem’ zašto je nakon toga dogovora Milošević slao silno naoružanje Srbima u BiH; zašto je Hrvatska propuštala oružje za Armiju BiH; zašto je hrvatska vojska uvježbavala borce Armije BiH; zašto je Hrvatska primala izbjeglice, prognanike i ranjene Muslimane Bošnjake: zašto su Hrvati u BiH nudili Muslimanima Bošnjacima zajedničko vojno zapovjedništvo; zašto je Hrvatska dopustila ustrojavanje i obuku TO na svom području? Alija Izetbegović je (13. svibnja 1991.) nudio da se “Srbima dadne srpsko, Hrvatima hrvatsko” a da “nama Muslimanima ostane ono što mi prosperitetno možemo kontrolirati.” Kako je protumačena Izetbegovićeva ponuda Tuđmanu (ljeto 1993): ‘Uzmite tu zapadnu Hercegovinu, pripojite je već sutra, i idemo dalje’. Tuđman je odbio taj prijedlog. Ako je Tuđman s Miloševićem htio dijeliti BiH zašto je 1992. pozvao Hrvate u BiH da sudjeluju na referendumu o neovisnosti BiH. Srbi nisu htjeli sudjelovati na referendumu.
Dvostruki lustratori. Toliko guranje Titovih ljudi u hrvatski medijski prostor, sasvim sigurno nema nikakve veze s promicanjem pluralizma, tolerancije i novih demokratskih impulsa, ali ima veze s komunističkim jugoslavenstvom. Kao da se želi pokazati kako titoisti, ljudi koji su, kad je bilo ‘biti ili ne biti’, “kontinuirano zastupali politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu izjednačavajući agresore Republiku Srbiju i JA i napadnutu Republiku Hrvatsku”, Hrvatima imaju nešto važno reći, i u jesen 2020. A nemaju, to je samo lončarizacija moralnih načela u politici kojoj je stalo samo do vlasti. U toj je orbiti i ‘spašavanje’ iz Udbina mraka ‘moćnoga proljećarskoga glasa’ Vice Vukova. Na kraju, potraga u privatnim dnevnicima jednoga kardinala, za dokazima o krivnji hrvatske postkomunističke politike i F. Tuđmana za slom Titove države i ‘podjelu BiH’, pokazuje svu nemoć sile koja bi htjela ponovno lustrirati. Aktivizam Titovih ljudi i ‘novo’ oblikovanju glavnih usmjerenja ukupnoga života u našoj zemlji već je ostavilo znatnoga traga u obrazovanju, filmu, teatru, časopisima i drugim medijima. Možda sve to nije bez doticaja s moćnim zagovornicima drukčije političke konfiguracije na europskom jugoistoku?

Mr. sc. Ivan BEKAVAC