ZAPIS

Uz odlazak dr. Asafa Durakovića

(Stolac, BiH, 16. svibnja 1940. – Washington, SAD, 16. prosinca 2020.)

Tužnu vijest o smrti dr. Asafa Durakovića prenijele su mnoge hrvatske i bosanskohercegovačke tiskovine, uključujući i Hrvatsko slovo, te brojni portali. Bilo mi je drago zbog toga što je to on svakako zaslužio. Neki su pisali o tome da je bio ugledan znanstvenik i pukovnik američke vojske, drugi o tome da je bio plodan književnik te da je pisao na hrvatskome jeziku. Sve je to točno i treba biti zabilježeno, no nigdje nisam pronašao ni rečenicu o tome da je rahmetli Duraković bio i hrvatski državotvorni borac u političkoj emigraciji. Rođen je u Stocu 1940. od majke Remze i oca Bećira, budućega časnika Oružanih snaga NDH, koji je svoj životni put, kao i mnogi Hrvati katolici, ali i Hrvati muslimani, završio na Bleiburgu. Pritom ne smijemo zaboraviti da je najmanje jedan red blajburškoga četveroreda bio sastavljen od hrvatskih muslimana.
To je Asafa Durakovića obilježilo za čitav život. Stoga se u mladosti iselio u Kanadu i posvetio znanstvenomu radu, no nije zaboravio ni svoj hrvatski narod ni svoju hrvatsku domovinu. Naša ga politička emigracija pamti kao jednoga od osnivača Hrvatskoga islamskog centra u Torontu i po radovima Mjesto muslimana u Hrvatskoj narodnoj zajednici (1972.) i Od Bleiburga do muslimanske nacije (1974.), obama tiskanim u Torontu. U tim radovima Duraković navodi da su bosanskohercegovački muslimani neodvojiv dio hrvatskoga naroda te da je pokušaj stvaranja muslimanske nacije uradak beogradske kuhinje kojoj je cilj podijeliti i oslabiti hrvatstvo. Prikazuje povijesni razvitak Bosne i Huma, opisuje proces islamizacije dijelova hrvatskoga stanovništva te dokazuje da su bosanskohercegovački katolici i muslimani grane istoga stabla i narod iste krvi. Posebno se osvrće na četničke zločine nad muslimanima te na partizanske zločine u Drugome svjetskom ratu i nakon njega. Posebno je znakovita rečenica kojom završava rad Od Bleiburga do muslimanske nacije. Ona zaslužuje biti prenesena u cijelosti: „Jer preorani grobovi Bleiburga nisu uništili hrvatski narod, nego su kosti žrtava podigle spomenik viši od kipa slobode, koji će neuništiv kazati svijetu da nema mira ni slobode na jugu Europe do vraćanja starih prava ovome narodu, uspostavom Hrvatske Države”.
Nije, nažalost, Asaf Duraković bio jedino hrvatsko muslimansko pero koje se ugasilo u tuđini dijelom zaboravljeno, dijelom razočarano, a dijelom i odbačeno. Istu su sudbinu dijelili od književnika Alan Horić, Enver Mehmedagić, Ferid Salihović, Husnija Hrustanović i mnogi drugi, znani i neznani.
Ante Starčević davno je napisao kako je „vjera stvar duševnosti”. Zato se mi naših Hrvata muslimana ne možemo niti smijemo odreći. Jer ako se odreknemo njih, odričemo se dijela svojega narodnog bića, svoje povijesti, svoje kulture i dijelova povijesne hrvatske zemlje. Potpuno svjesni političke realnosti barem onu šačicu preostalih Hrvata muslimana moramo zadržati uz sebe ako ništa drugo, onda kao živi spomenik državotvornoj borbi hrvatskih domoljuba kakav je bio dr. Asaf Duraković. Na objema su stranama još žive rane hrvatsko-muslimanskoga rata. Njega su skrivili najgori od muslimana i najgori od katolika, mahom bivši kadar JNA koji nije ništa znao ni o katoličanstvu ni o islamu te oni koji su rat iskoristili za osobno bogaćenje. Bilo je tu, nažalost, i zatucanih katolika koji su mislili da samo katolici mogu biti Hrvati, ali i muslimana koji su islam krivo tumačili, pa su sve kršćane držali neprijateljima. Posljedica su toga bile velike žrtve na objema stranama, među kojima nije uzmanjkalo ni potpuno nevinih, a jedinu je korist od svega izvukla treća strana osiguravši za sebe polovicu Bosne i Hercegovine uključujući mnoge prostore na kojima nikad njezini pripadnici nisu bili ni relativna većina. Upravo je to najtragičnija posljedica hrvatsko-muslimanskoga sukoba.
Još je Ivo Pilar u Južnoslavenskome pitanju izvrsno uočio da su Bosna i Hercegovina i Hrvatska geostrateški neodvojive, sviđalo se to nama ili ne, te da će sigurnost obaju prostora biti trajno ugrožena ako srbijanska država prijeđe Drinu. Pametni ljudi uče iz svojih pogrješaka, veliki narodi uče iz povijesnoga iskustva, pa se nadam da će hrvatski narod nešto naučiti i pokazati povijesnu zrelost u vremenu koje je pred nama.
Hrvatski je domoljub Asaf Duraković, praktični islamski vjernik i derviš sufijskoga reda, znanstvenik svjetskoga glasa, nositelj pet doktorata, visoki časnik američke vojske i plodan književnik, nažalost, poput mnogih drugih Hrvata pokopan u tuđoj zemlji, pod tuđom zastavom i duboko razočaran što ni hrvatske ni bošnjačke vlasti nisu pronašle načina kako prevladati tragične događaje iz 1993. Živio je daleko od Domovine, no nikad nije prestao hrvatski misliti, hrvatski disati i o Hrvatskoj pisati. Zato se s njim opraštam uz nekoliko njegovih misli napisanih u pjesmi Zapis o zemlji Hrvatskoj:

Rodna me zemlja čeka. Ona mi nemir znade
Jedno je srce u nas. Zna uzrok mojega bijega
Radosna darove sprema da svome sinu dade
Polja prepuna sunca. Planine prepune snijega.

Darko UTOVAC