Piše: Đuro Vidmarović
Kao što je kod nas uobičajeno, okrugle obljetnice naših istaknutih književnika prolaze, kako se kaže „ispod radara“, što znači neobilježene i zanemarene. Naravno, ako književnik nije vezan uz neku moćnu stranačku mašineriju ili interesnu skupinu. Na ovakvo razmišljanje, odnosno na ovakvo iskazivanje stvarnog stanja ponukala me je 80. obljetnica života istaknutoga hrvatskog književnika Esada Jogića. Priznajem, čekao sam da se netko drugi, možda kompetentniji od mene, osvrne na život i djelo kolege Esada, ali izgleda da se to do sada nije dogodilo.
Esad Jogić je rođen u Prijedoru, 11. svibnja, 1941. U rodnom gradu pohađao je osnovnu školu. U Zagrebu je pohađao Grafički fakultet, na kojem je diplomirao 1984. Bio je drugi u svojoj generaciji, a time je bio prvi diplomirani grafički inženjer u Bosni i Hercegovini.
Riječ je o čovjeku vrlo zanimljiva životopisa i još zanimljivijeg književnog djela. Cijeli svoj književni opus, više ili manje posvetio je rodnoj Bosni. Međutim, ne možemo ga svrstati u tzv. bosanskohercegovačke književnike jer je on svojim književnim izričajem, svjetonazorom, identitetskom samobitnošću, da ne kažem vlastitim etničkim identifikacijskim kodom dio hrvatske književnosti i hrvatskoga naroda. Premda to autoru ne će biti drago jer je on čovjek iznimne širine, prilika je kazati s malo polemičkom žestinom kako mnogi naši ljudi od pera, jednostavno ne shvaćaju multikonfesionalnu dubinu hrvatskoga etnosa. Tome je razlog politika habsburškoga dvora još od vremena aneksije Bosne i Hercegovine i pripajanja Slavonske vojne granice Banskoj Hrvatskoj. Umjesto da omoguće stvaranje hrvatske nacije kao multikonfesionalne zajednice, poput npr. Madžarske, Slovačke ili Njemačke, Hrvatima su to onemogućili i prinudili ih nizom političkih, administrativnih i konfesionalnih odluka isključivo, odnosno pretežito, na rimokatoličku komponentu. A bila je prilika da se na jedan prirodan način objedini cijeli etnos sa svojom islamskom, pravoslavnom, protestantskom, judaističkom i rimokatoličkom sastavnicom. Umjesto toga Dvor je hrvatske Vlahe krajišnike, pravoslavne vjere, a podređene grčkom Vaseljenskom patrijarhu, prinudio na sjedinjenje sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja ih je asimilirala u srpski etnos. Cionistički pokret je raskolio hrvatsku židovsku zajednicu na dio koji je imao za cilj iseljavanje u Palestinu i na dio koji se etnički sjedinio s Hrvatima. U Bosni umjesto nacionalne homogenizacije, islamsko pučanstvo izdvojeno je kao korpus separatum i tretirano kao nešto posebno i u narodnosnom smislu. Tako je ostalo sve do Domovinskog rata. Na sreću, većina hrvatskih književnika islamske vjeroispovijesti nije se osvrtala na ovakvu manipulaciju i normalno je stvarala u duhu hrvatskog nacionalnoj i kulturnog jedinstva. Najistaknutiji primjeri toga su Alija Nametak, Mak Dizdar i Esad Jogić. Svi veliki književnici europskih horizonata. Jer književno djelo ne može biti svedeno isključivo niti na vjeru, niti na etniju, niti na staleže, niti na partiju ili ideologiju, već je estetski vrijedno ili nije, pa ako je vrijedno raste poput plemenite biljke iz svoga rodnog podneblja i miriše cijelom svijetu.
Esad Jogić je po struci grafički inženjer. Kako sam naveo, koliko mi je poznato bio je prvi te struke u Bosni i Hercegovini. Ovo ističem zbog dvojstva koje je nosio u sebi: s jedne strane profesionalni život inženjera, a s druge strane intimni život i senzibilitet pjesnika i prozaika.
Jogić je počeo pisati dosta rano. Na hrvatsku je književnu pozornicu stupio dvama poetskim naslovima ranih 1980-ih, a početkom 1990-ih počinje stvarati svoja najpoznatija djela. Napisao je desetak knjiga. Prozne uratke i pjesme je objavljivao u poznatim dnevnim novinama i književnim časopisima, kao što su Republika. The Bridge/Most, Behar, Večernji list, Smib, Hrvatsko slovo, Glas koncila i drugi.
Djela su mu prevedena na nekoliko stranih jezika, a neka su ušla u enciklopedije i antologije. Zbog njegove jubilarne obljetnice navodim Jogićeva djela kronološkim redom nastajanja:
1980.: Krvava žetva, poezija; 1982.: Poema Krvava žetva i druge pjesme.; 1983.: Pucali su i u mrtve, poezija.; 1990.: Materija sreće; 1993.: Strašno je biti ptica za vrijeme lova, sabrane pjesme; 1994.: Zagrebački snovi; 1996.: Put u izlazak; 2002.: Tri žene i fratar: 2006.; Elegija za domobrana; 2007.: Suze na licu vremena; 2011.: Vrtoglavica duše; 2015.: Drinske mučenice; Fra Anđel i druge priče; Glumica i druge pripovijetke; Mrtvi vlak.
Jogićevo cjelokupno djelo zahtijevalo bi detaljniju i stručnu elaboraciju kako bi bilo osvijetljeno sa svih strana. To nadilazi dosege ovog članka kojemu je cilj dati obavijest o postojanju toga djela i upozoriti na njegovu vrijednost u korpusu suvremene hrvatske književnosti.
Esad Jogić u većini svojih radova vraća se fenomenu rodne Bosne. Poput svojih velikih prethodnika Ive Andrića, Maka Dizdara, Ivana Aralice i ostalih, on je zaokupljen mistikom povijesti ove europske pokrajine. Ta povijest u konfesionalnom, ali i u historiografskom, dakako i u etičkom i kulturološkom smislu do danas nije dovoljno osvijetljena. Njezina dihotomija između dobra i zla, između svjetla i tame, između ljubavi i mržnje konstanta je povijesnog trajanja ljudi koji su ju nastanili. Taj dualizam koji je u srednjem vijeku izazvao čak i šizmu unutar rimokatoličke crkve na ovom području, nikada nije rasvijetljen a traje do danas. Prilika je podsjetiti kako Konstantin Porfirogenet upozorava da su Hrvati doselili u tadašnju rimsku provinciju Dalmaciju „poprskani arijanskom herezom“. A arijanstvo je upravo dualističko učenje kako svijetom i kozmosom vladaju ravnopravno principi dobra i zla. Esad Jogić sa snažnim emocionalnim uzbuđenjem i odličnim literarnim zahvatom pokušava objasniti taj fenomen. S jedne strane imamo čudesnu prirodnu ljepotu krajolika ove zemlje, a s druge strane njenu povijest, puno krvavih ratova, zla i nesreće. Esad Jogić se može smatrati i književnikom koji je na estetski vrlo uspješan način obradio i Domovinski rat i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i BiH. Njegova je nakana istražiti dubinu te međunacionalne mržnje i stradanje hrvatskog pučanstva obiju vjera. Stoga on na mnogim mjestima polazi od sudbine vlastite obitelji koja je jednako žestoko stradala u Drugom svjetskom ratu, ali i u Domovinskom ratu. Jedan njegov roman posvećen je Bleiburškoj tragediji. Ne znam zbog čega, ali ovo se djelo nigdje ne spominje, a kamoli ističe, a Jogić je pokušao literarnim jezikom predočiti tragediju koju je hrvatski narod doživio nakon završetka Drugog svjetskog rata. Navodim ulomak iz ovoga djela: „Anno domini dvije tisuće i četvrte. Godina je točna, a tužno je istinita i ova priča koja je dugo kipjela u meni, u tami sjećanja kao nevidljiv ožiljak. Zla travka, tuđi grijeh koji stanuje u meni. Uspomene se osušile i počele pretvarati u pustinju sjećanja žigosanih ljudi.
Više od pedeset godina snatrio sam i dosanjao domobranski san, da hodočastim u Bleiburg. Dolazak vatre trajao je dugo. Istina je mukotrpno procvjetala, oživjelo Bleiburško polje. Sjećanje je već uraslo u mene ko zla kob i ožililo se, a dio je pokrpan ovdje u ovom nesretnom polju. Što sam stariji sjećanja su bremenitija, iz nevidljivih žila rastu ko unakažene biljke.
U nepravilnom višeredu nesvjesno sam koračao s ostalima, bilo nam je naporno i tužno. U meni se lagano zadimila, a zatim upalila uspomena, ožiljak se probudio. Navrle suze, skoro sam zajecao, a onda se kao živa sjena pred nama pojavio On. Moja sudbina, uspomena, moj ožiljak i zla travka. Onaj zbog kojeg imam samo prošlost koje se i danas bojim. Budućnosti nemam; njegova je prošlost zadala moju budućnost i sadašnjost. Obojica smo na stratištu, mjestu zločina. Vuk i janje, krvnik i žrtva. Kroz suze ga staklasto gledam, naviru mi slike straha: velika kosmata glava bez lica, samo mu jasno vidim koščatu ruku u kojoj drži pištolj duge cijevi. Došlo mi je da kriknem, ali ne mogu. Gluh sam i nijem od rođene jeke i huke, straha što tumara u meni, kriči, doziva me tražeći izlaz iz mene, dosta mu je pedeset godina uzništva. Na oči, na bjelinu dana, iz mraka straha izranjaju moji tužni, isprepadani snovi. U dušu mi je ulio toliko straha i mraka da sam se osjećao kao mornar na obali čiji je brod usidren na pučini. Zaljev spasa kao mrlja nafte u kojoj plutaju sakati galebovi, preplavljen zlom i bijelim trbusima mrtvih riba. Kad bih uz silne napore napokon napravio krhku stazu od čistog mora, ona bi se istovremeno zatvarala iza mene. Potapajuća plima straha, duševni okov bezizlaza.
Bože mili, sačuvaj me osvete. Gorku i sakatu misao sam u zametku udavio i zgazio ko zlu travku. Kad bih znao da se On došao pokajati, kleknuti u ovo nesretno polje, zajedno s istrulim domobranskim srcima izustiti molitvu pokajnicu, u ovo groblje reći da se kaje, da kaže da je bio zaveden… Još uvijek mu ne vidim pokajničko lice, samo me pištolj duge cijevi staklasto bode u oči i poslije pedeset godina reži u moju sudbinu. On i ne zna da je moj narod u molitvi naučio opraštati. Možda još uvijek misli da su tu moja mrtva razjapljena usta puna usahle krvi, bleiburške zemlje, partizanske sačme i domobranskih snova. A ja sam živ, samo me proganjaju i plaše krezuba sjećanja na promašeni život. Želio sam voljeti i biti voljen, međutim cijeli sam život kažnjavan. Sakato sjećanje kao strah, kazna i presuda. Partizanska presuda. Prva je izrečena u srpnju 1942. u okolici Kostajnice u širokom i pitomom bosanskom Pounju. Una bistra, zelena i sedrovita, rastočila grad i mahale na dvije polovice. Kozibrod kao stražar od silnih Turaka šuti na mitnici zla, tefteri na sudbini grada, broji poplave, skele i ribare“.
U romanu „Put u izlazak“ Jogić piše o drami današnje Bosne, uništene paležom i izmučene ubijanjem, klanjem i sramotom. Prateći ratnu golgotu Luke, momka iz Unsko-Sanskoga kraja, pisac nastoji dati uokvirenu sliku zla. On govori o dvojnosti ljudskoga bivanja, o snu, običajnosti i dobrotvornosti, nasuprot divljaštva; govori o životu i antiživotu. Temeljna piščeva težnja je prepoznati zlo i svjedočiti o njemu.
Možda je najpoznatije Jogićevo djelo „Drinske mučenice“ koje se temelji na istinitom povijesnom događaju kada su četnici bez razloga, iz čiste mržnje zarobili u samostanu kod Sarajeva pet časnih sestara, vodili ih po vijavici prema gradu Goraždu na Drini. Kako bi izbjegle silovanje časne su skočile kroz prozor i izvršile samoubojstvo kako ne bi bile obeščašćene. Jogić nije pisao hagiografiju, niti biografiju časnih sestara-mučenica, već mu je njihovo stradanje poslužilo za istraživanje dubine zla u prelijepoj zemlji Bosni, odnosno koliko je snažno bilo zlo u karakteru četničkih vojnika, ali i njihovih starješina, a spominje i partizanske zapovjednike. Pri tome je duboko ušao u povijest, u mentalne sklopove, etnički identifikacijski kod, ali i u postojanje vječite bosanske dihotomije svjetla i tame. Suprotstaviti se zlu ne može bez žrtve, uključujući i suicid. Časne su svojom krvlju umanjile krvavu bosansku scenu.
U romanu „Mrtvi vlak“ Esad Jogić ispisuje priču kroz lik maloga Luke o nemilosrdnim postupcima Srba u Domovinskome ratu na slavonskome teritoriju. Lukin otac već je na bojišnici, djed je pogubljen, još nekoliko mještana mučeno i pogubljeno, sve kako bi se zastrašilo nesrpsko stanovništvo. Luka je s ostatkom svoje obitelji prisiljen na izbjeglištvo. Autor u romanu svjedoči o mukama stradalnika i nevinih žrtava te neljudskim postupanjima ratnih zločinaca, a naglašava i nesretnu sudbinu svećenika čije je poslanje biti svjetlo u ovakvim teškim trenutcima.“
Vlado Pandžić pišući o ovome romanu ispravno zaključuje „kako se Jogić tragajući po prošlosti usmjerava na dvojbenu sutrašnjost nudeći jake hiperbole, ciljajući aluzijama na ljudskost“. Time njegovo književno djelo postaje svevremeno.
Trebalo bi posebnu pažnju posvetiti Jogićevom književnom jeziku. Uspjelo mu je korištenjem posebnih leksema i konstrukcijom rečenica osloniti se na hrvatsku književnu tradiciju u Bosni, a opet ispričati priču na svoj način i izbjeći oponašanje recimo Ive Andrića ili Ivana Aralice.
Jogić je dovoljno neistražen kao pjesnik. Njegova poezija je posebna priča, u jednoj pjesmi javno se oslanja na đulabije, dakle ne poetsku tradiciju hrvatskoga naroda u Bosni, onoga muslimanske vjere. Njegov je poetski jezik pomalo elegičan, oslonjen na tradiciju, ali i Kranjčevićevski uzvišen, a na momente Cesarićevski nježan. On pjeva ushićeno o ljubavi, ali i ljepotama svoje zemlje.
Ovim skromnim prilogom želim još jednom čestitati Esadu Jogiću 80. rođendan i zahvaliti mu na svim književnim djelima kojima je obogatio hrvatsku kulturnu baštinu i hrvatsku književnost.