Nakon 300 godina od utemeljenja imena Medov Dolac i 260. godina od izgradnje crkve pojavila se ova lijepa, vrijedna i vrlo zanimljiva knjiga; knjiga nostalgije i sjete, ali i životnog optimizma.
Ova mozaična knjiga satkana je od raznovrsnih tekstova koje su pisali i stvarali domaći ljudi, Medovljani i Medovke, koji su svatko sa svoga profesionalnog stajališta dali doprinos i tako stvorili zanimljivo štivo koje je pisano vrlo jednostavno i koje je zanimljivo ljudima ovoga lokaliteta, ali ne samo njima jer ono ima mnogo širu dimenziju: povijesnu, sociološku, tradicijsku, vjersku, domoljubnu, i nadasve literarnu, pa i onda kada se ne radi o čisto književnim tekstovima.
Medov Dolac je malo bajkovito mjesto. Ova knjiga poziva na povratak njemu kao izvorištu i utočištu. Sve tekstove u ovoj knjizi veže ljubav prema rodnom kraju i njegovim ljudima. Iz sveukupnog teksta da se iščitati kako su ljudi ovog kraja živjeli usklađujući svoj život s Božjim zakonima, u stidu ljudskomu i strahu Božjemu.
Tekstovi su raznoliki i pisani različitim funkcionalnim stilovima, ali prevladava književno-umjetnički jer ma o čemu ovih desetak autora pisalo nisu se pri sjećanju na rodni Medov Dolac mogli, niti htjeli, oteti poetskom izražaju. Jedno od poglavlja knjige zove se „Medov Dolac u stihovima Medovljana“, a u njemu je tiskan izbor iz poezije petorice medovačkih pjesnika.
Tko su autori?
Kao urednik potpisan je Ivan Bogoslav Matković. Naslov knjige nastao je po istoimenom tekstu don Ivana Matkovića, „zadnjeg mladomisnika popa glagoljaša“, a slijede: Ivana Brstilo Lovrić, Marijan Ivan Čagalj, Matko Džaja, Petar Matković, Kata Lendić, Šimun Čagalj te pokojni Ivan Raos s prenesenim ulomcima iz dvaju njegovih djela koja su tipično zavičajna. Autorica ilustracija je mlada Paola Matković, studentica na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
Rad na ovoj knjizi okupio je vrsne medovačke intelektualce koji su se uistinu potrudili i stvorili knjigu koja će ostati putokazom kako voljeti svoj rodni kraj i kako mu se odužiti.
Zanimljivo je da je većina ovih autora iz rodnog kraja krenula duhovnim putem nastavljajući školovanje u sjemeništu. Bilo je to vrijeme kada si pri nastavku školovanja morao birati između „crvenog“ i „crnog“. Izgleda da su Medovljani odabirali crno pa su trojica postali svećenici: Ivan Matković, Marijan Ivan Čagalj, Matko Džaja. U ovom kontekstu treba spomenuti i „nesuđenog“ Ivana Raosa.
Glavna namjena ove knjige je sjećanje; sačuvati slike iz prošlosti, ali i opomenuti, savjetovati Medovljane da ostanu na svojoj zemlji da, kako napisa Mihovil Bogoslav Matković, „naše zvono ne zvoni praznom i pustom Medovu Docu, da nikog nema tko će se prekrižiti na taj zvon“.
Ivan Matković (1942.), svećenik, profesor, estet i filozof; u svom tekstu, po kome je knjiga i dobila ime, ispisao je alagorijsku priču o nastanku Medova Dolca. Navodi kako donosi povijest Medova Dolca, ali ne na „učen način“. Po jeziku i stilu tekst podsjeća na „Svjedočanstva popa Pavla Čikeša“ iz „Prosjaka i sinova“, Ivana Raosa. Don Pavao je uistinu bio nekadašnji župnik u Medovu Dolcu (1805. – 1877.).
Započinje ovako: „Dragi i mili moj puče medovački, štioci i prijatelji naši poštovani!“
Vraća se u vrijeme prije tristotinjak godina kada su u bijegu pred Turcima budući stanovnici Medova Doca dospjeli do Zagvozda, stare glagoljaške župe. Tadašnji zagvoški župnik, don Bariša Čagljević, uputi ih prema zapadu, a oni zaokrenuše iza Orljače i tako dospješe na današnje prostore. Tako se tu nastanilo osam obitelji. Svatko svoj zapasani prostor nazva svojim Medovim Dolcom. Poslije su na ženinstvo Mustapića došli Vrdoljak i Šimundić pa ih tako nasta deset. Trebalo je mjestu odrediti jedno ime. Tako odoše po savjet zagvoškom župniku don Marku Brnasoviću. Ovaj ih savjetova da najprije saziđu kapelu. Poslije odoše u Makarsku i donesoše kip sv. Roka. Otiđoše i po don Marka u Zagvozd koji dođe i kapelu im blagoslovi, ali i ime mjestu dade: „Tako će Bog, ja se u nj uvan, po Duvu Sveton, već od danas od sviju vas, od sviju vašizi kula babilonski, od sviju vašizi ‘medovi dolaca’ jedan MEDOV DOLAC oziđati.“ Tako na dan 16. kolovoza 1726. mjesto dobi ime. Obeća im da će dvaput godišnje on osobno dolaziti i da će od makarskog biskupa tražiti zasebnu kapelaniju.
Autor teksta, don Ivan Matković, zaključuje: „Ovo van je zericu povist, a puno više pripovist…zapamćena od stari vrimena, a ponajviše zamišljena i domišljena.“ Vraća se u današnje vrijeme i piše: „ Naučite dicu svoju, i dicu dice svoje, da di god jesu i di god bili, sve ovo sa sobon u srcu nose.“
Slijede ulomci iz djela Ivana Raosa „Dobra ti crkva, pope“ (Župnik na kamenu) i „Nikada više“ (Vječno nasmijano nebo).
Ivana Brstilo Lovrić (1985.), doktorirala sociologiju, radi na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. U svom tekstu „Hodočasnici u zavičaj“ pojašnjava razliku između turizma i hodočašća. Odlasci u Medov Dolac su hodočašća jer „hodočasnik unosi sebe u mjesto, a mjesto u sebe“. Zapisala je više razgovora s Medovljanima različite životne dobi naglašavajući njihove izjave da je „tamo ono što zovemo pravi život“, potpuni „smiraj duha i tijela“. Zaključuje kako Medov Dolac postaje Medovljanima sigurno tajno sklonište unutar svijeta na „razmeđu nemirnih virova vremena“.
Kata Lendić, rođena Matković (1951.) živi u vrgoračkom kraju. Piše pjesme i kratke priče. U sebi živo nosi rodni medovački kraj. U tekstovima „Tkanica čuvarica života“ i „Tonkine sandale“, prisjeća se vremena kada „svaka cura koja je imalo držala do sebe učila je tkati i u crkvi svirati harmonij“. Sa sjetom priziva te dane i sjeća se tkanica, sukanaca i biljaca, skupljanja dote…
Marijan Ivan Čagalj (1938.), svećenik, povjesničar umjetnosti, komparatist, slikar, kipar, likovni kritičar, književnik, prevodilac, pisac recitala. Najpoznatiji je po zbirci pjesama: „Pili smo materinsko mlijeko“ (1967., 2000.). U svojim tekstovima donosi sliku svog nekadašnjeg boravka s „bauštelcima“ u Kolnu.
Vrlo slikovito i jezično bogato iznosi tegobe tih ljudi i njihovu čežnju za rodnim krajem. Miješaju se lirski, epski i dramski elementi.
Matko Džaja (1964.), svećenik, trenutno župnik na Manušu u Splitu. Piše pjesme, crtice, priče, osvrte… Zanima ga usmena predaja i nacionalna povijest.
U svom tekstu „Ljepota sjećanja i identitet“ koji stilom izgleda kao propovijed, autor vrlo misaono, ali i lirski toplo, iznosi „istine koje sam upio s materinjim mlijekom“. Sjeća se svog djetinjstva i slika iz rodnog kraja, vremena „kad je riječ govorila, a šutnja još snažnije“. „U svakoj kući, štali, dvorištu i oboru ja još uvijek gledam težačke ruke, nabrekle vene meštara, zidara i tesara, opančara, kovača i postolara, domaćica, tkalja i pastira“. Spominje draga brda, međe, doce i dočiće, gradine, stećke, gomile… Nadodaje kako „u ovoj dragoj Božjoj zavjetrini“ ljudi ipak ostaju živjeti bez straha od osamljenosti, bolesti i starosti.
Mihovil Bogoslav Matković (1951.), ugledni Medovljanin, profesor, publicist, komunikolog … kojega je život vodio po drugim stranama, ali koji se evo zdušno zauzeo da ova knjiga ugleda svjetlo dana i da bude ovako lijepo oblikovana.
U knjizi se nalaze njegove tri kratke priče vezane uz rodni kraj u kojima je zaustavio slike nekih događaja, ljudi i sudbina; primjerice sjećanje na smrt sirotog zvonara Matana: „Kakve je oblake razgonio, kakve samo nebeske kule oblačina rušio.“ Ili pak sliku „Raube“, moćnog čeličnog čudovišta koja je došla ravnati put za budući asfalt na opće čuđenje mještana koji nisu mogli shvatiti da ono što bi oni krčili mjesecima, stroj napravi u nekoliko zamaha.
Petar Matković (1961.), arhitekt, urbanist i publicist, Medovljane je zadužio dvjema kapitalnim knjigama: „Medov Dolac – ljudi, gradine, puti” (2011.) i „Rodoslovlja Medova Doca i Dobrinača“ (2013.).
U ovoj knjizi, slikovito i toplo, opisuje božićne običaje u Medovu Docu detaljno slikajući što se sve radilo, tako da je ovaj zapis zanimljiv mnogima, a u prvom redu etnolozima. Osjeća se žaljenje za starim, za ljepotom nekadašnjeg druženja i darivanja.
U drugom tekstu „Medovački govor 18. stoljeća“ donosi vrlo dragocjene zapise iz druge polovice 18. stoljeća, nekoliko primjera iz matica rođenih/krštenih, vjenčanih i umrlih, pisanih uglavnom bosančicom. Prevedeni su. Zaključuje da nalazimo novoštokavsko narječje s puno arhaičnih riječi te ikavski izgovor. Ovi tekstovi su vrlo vrijedni i pogodni za detaljnija jezično-stilska proučavanja.
Šimun Čagalj (1955.) profesor je hrvatskoga jezika i književnosti, poslom vezan za Zagreb. Proučava kršćansku kulturu. O sebi zapisa: „Kad me posluži nadahnuće i sam napišem pokoji stih ili ispričam zgodicu iz djetinjstva iz mog Medova Doca.“
U knjizi nalazimo nekoliko poetskih priča iz kojih bi se moglo izvući više anegdota. Ovaj tekst je svakako najbliži onima koji spomenute likove poznaju. Ostao je vrlo slikovit zapis o jednom vremenu koje se može sažeti u ovim njegovim izrazima: „Svega bilo manje, ali je bilo više berićeta i blagoslova“ ili „a kod tolike igre i slobode, ko li je na glad i ranu i mislijo“. Sjeća se vremena socijalizma i medovačkih „titologa“ te zgoda vezanih za njih.
Opisuje nekadašnje kućice pokrivene kamenim pločama i slamom, posalidžanih obora, molitve rozarja… Ali, te su kuće bile pune života i mirisa. Opisuje radost vršidbe i muku skupljanja klasa: „I danas mi ti mirisi u nosnicama ostadoše.“
Medovljani su 2010. obilježili 250. obljetnicu gradnje crkve sv. Roka i odlučili čuvati sve ono što su im ostavili i prenijeli njihovi stariji, osobito vjeru kojom se mogu oduprijeti ovim „zamamljivim i zavodljivim“ ponudama suvremenih bespuća.
Nakon 300 godina od utemeljenja imena Medov Dolac i 260. godina od izgradnje crkve pojavila se ova lijepa, vrijedna i vrlo zanimljiva knjiga; knjiga nostalgije i sjete, ali i životnog optimizma. Ona je svojevrsna epopeja medovačkoga kraja, njegovih ljudi i običaja. Može biti zanimljiva i drugima, iz svih područja društvenih djelatnosti. Kao takva ostaje molitvenik novim naraštajima i vrijeme joj ne može nauditi.
Ivica ŠUŠIĆ