dr. sc. Robert ČIMIN
ravnatelj Muzeja Grada Koprivnica
Razgovarao: Mladen PAVKOVIĆ
Tražimo najbolje rješenje da se doprinos Podravine
u Domovinskom ratu još bolje vidi
U Koprivnici je još 1951. otvoren Muzej Grada ili kako ga neki zovu – Moj generator kulture. Djeluje na više izdvojenih organizacijskih jedinica, a u njegovu sastavu je i Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama, Galerija Koprivnica, Spomen-područje Danica, Galerija Ivana Sabolića u Peterancu te izložbeni prostor Mije Kovačića…
U okviru ovog Muzeja nalazi se i odjel Domovinskoga rata, prvi takav u Republici Hrvatskoj.
Zamolili smo za razgovor dr. sc. Roberta Čimina, arheologa, ravnatelja Muzeja, koji je krajem rujna 2020. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu obranio doktorsku disertaciju pod nazivom „Razvoj i prostorna organizacija srednjovjekovnih posjeda na području Gornje Komarnice“
Gospodine Čimin, gdje je ova kulturna institucija – Muzej Koprivnica – u odnosu na druge u Hrvatskoj?
Gradovi srednje veličine imaju gradske muzeje, dok se oni veći poput Slavonskog Broda ili Osijeka smatraju regionalnim već u svom nazivlju, recimo Muzej brodskog Posavlja ili Muzej Slavonije. Naš je muzej srednje veličine, kao i grad, a pokriva regionalno područje Podravine, odnosno ono što se danas smatra Podravinom u smislu identiteta, tradicije, povijesti i jezika. Pritom nerijetko prelazimo nepostavljene granice preko nekih susjednih muzeja poput đurđevačkog jer nam je predmetni interes u pojedinim strukovnim disciplinama daleko širi negoli je njihov. Ovdje mislim na arheologiju, etnologiju i naivu jer smo jedini podravski muzej koji se bavi tim najširim područjima interesa. U muzejskom kolektivu od 17 zaposlenih uistinu smo pokriveni u svim područjima i rekao bih da smo trenutno u optimalnom broju, a da se zauzvrat možemo baviti svim interesnim područjima i pritom osmišljavati najraznolikiju lepezu sadržaja.
Što to vaš muzej ima, a drugi nemaju?
Rekao bih da su to najizvrsniji muzejski stručnjaci koji su dostupni u okruženju, kao i izdvojene organizacijske jedinice ili muzejski sateliti po kojima nas nacionalna muzejska zajednica percipira i prepoznaje. Mi imamo znanstvenike (ili oni to postaju) za razliku od drugih sličnih ustanova koji ponekad imaju (ne)stručnjake, moram to ovako grubo konstatirati. Spomenut ću tek mlađi dio ekipe u kojoj su Ivan Valent kao vrhunski arheolog, Nikola Cik kao prepoznati povjesničar, Helena Kušenić koja je Hlebinsku školu podigla letvicu više i Maša Zamljačanec kao izvanredna pedagoginja; spomenut ću i Draženku Jalšić Ernečić kao jednu od najvrsnijih poznavateljica fotografije u Hrvatskoj, povjesničara Dražena Ernečića te etnologinje Mariju Mesarić i Vesnu Peršić Kovač koje već niz godina istražuju tradicijsku podravsku kulturu.
Gajite i promičete i vrijednosti umjetnosti naivne?
Da, za razliku od svih hrvatskih muzeja, mi imamo i naivu – jedini izvorni hrvatski likovni pravac 20. stoljeća, jedan fenomen koji će se teško ikada i igdje ponoviti i na nama je da ga gajimo, uvažavamo i svakoga dana nanovo interpretiramo te prezentiramo krajnjim korisnicima kao nešto njihovo. Prije mjesec dana nakon punih 35 godina otvorena je Galerija skulptura Ivana Sabolića u Peterancu, što me posebno veseli, a riječ je o nepravedno zapostavljenom kiparu i voditelju majstorske radionice koji je u prošlosti bio iznimno cijenjen. Zašto ga ne bismo „oživjeli“ povodom 100. obljetnice njegova rođenja i pokušali mu vratiti mjesto u hrvatskoj umjetnosti koje mu pripada, uz bok Meštrovića, Augustinčića ili Radauša? Imamo i jedan crni dio naše povijesti, to je logor Danica otvoren kao prvi takav u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ove godine obilježeno je 80 godina od njegova osnutka, podsjetnik na strahote koje se ne smiju ponoviti, a za koju smo priliku dovršili troknjižje dr. sc. Zdravka Dizdara čiji sam bio urednik. Iz svega navedenoga razvidna je raznolikost i specifičnost našeg muzeja u odnosu na druge, važni smo po svemu tome u nacionalnim okvirima, zar ne?
Dolaze li posjetitelji rado u ovakve institucije, muzeje poput ovoga, odnosno što bi trebalo učiniti da dolaze u još većem broju, poglavito mladi?
Muzejsku ili u širem smislu kulturnu publiku je potrebno odgajati, prateći njihove potrebe i modele prihvaćanja vanjskih informacija. Društvene mreže tu danas svakako prednjače u kojima nalazimo mjeru komuniciranja prema određenoj ciljnoj skupini, ali se nikada ne ćemo u potpunosti prebaciti na taj oblik interakcije s publikom. Baština ne može nikako biti virtualna, kako nematerijalna tako i materijalna, mogu biti tek privremene mjere u ovakvim pandemijskim vremenima. Mi smo osmislili niz programa kojima mladima muzeje i galerije nastojimo učiniti prihvatljivijima, poput ljetnih dječjih kampova, radionica u vrtićima i školama ili izložbi potpuno okrenutima toj skupini, recimo nedavno završena izložba „Čarlijev svijet igračaka“ koju je posjetilo preko tisuću mladih korisnika. Ne smije se čekati da oni dođu k nama, po mlade se danas treba otići, a mnoge ustanove to ne razumiju. Svedostupnost sadržaja, ponajprije digitalnih i manjak muzejskog aktivizma dugoročno može biti opasnost za baštinske ustanove. Učinimo sve što je potrebno da se to ne dogodi.
Koliko država, a koliko grad i županija pomažu Muzej koji vodite, a koji je, nažalost, smješten u staroj zgradi?
Rekao bih dovoljno, iako uvijek može bolje. Osobno nisam nezadovoljan smještajem muzeja u staroj gradskoj vijećnici jer je to ostavština nekadašnjeg vremena, središta gradske uprave i kao takvog ga je potrebno promatrati. Zapravo je čast u njoj djelovati jer je ona ogledalo najstarije očuvane profane arhitekture. U tijeku je njegova 1. faza obnove u sastavu EU projekta reVITAlize kojim će se riješiti stogodišnji problem vlage, izvest će se hidroizolacija, drenaža i u potpunosti u funkciju staviti podrumske prostorije. Tamo ćemo predstaviti dvije teme: sakralnost i vinogradarstvo, kao dva povijesno snažna identiteta podravske prošlosti.
Što je s predmetima koje, prije svega zbog nedostatka prostora, ne možete trenutačno izložiti?
Nikada se ne će sve izložiti niti je to potrebno činiti. Prije pedeset godina izlagalo se što je moguće više muzejske građe, danas je suvremena muzeološka koncepcija više okrenuta pričanju priča kroz manji broj predmeta, ali koji će kod posjetitelja stvoriti emociju bilo koje vrste. Gotovo 30.000 predmeta pomno se čuva u muzejskim spremištima, preventivno se štite, na pojedinima se ovisno o potrebi i financijskim mogućnostima provode konzervatorsko-restauratorski radovi koji se potom povremeno izlažu.
Jesu li građani osviješteni i upoznati s mogućnosti darivanja starih predmeta za muzej?
Čini mi se da smo kod zajednice stvorili povjerenje i poimanje jedne ozbiljne institucije koja će znati što činiti s darovanim predmetima i tako u naš muzej više puta mjesečno pristigne neki predmet ili kakva druga (dokumentacijska) građa. Hvala svima na tome jer jedino na taj način možemo baštiniti Podravinu.
Vaša velika ljubav je arheologija…
Jest, kao kruna tog dijela karijere stigla mi je obrana doktorske disertacije krajem rujna 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pod nazivom „Razvoj i prostorna organizacija srednjovjekovnih posjeda na području Gornje Komarnice“. Vjerujem da ćemo ove godine s jednim nakladnikom isto to uspjeti pretočiti i u tiskano izdanje, kako bi rezultati mojih desetogodišnjih arheoloških istraživanja bili dostupni široj javnosti.
Što ste u svezi s tim istraživanjem diljem Podravine novo otkrili?
Posljednjih godina osobno nisam u mogućnosti provoditi arheološka iskopavanja, no tu je sada Ivan Valent koji trenutno vodi zaštitna istraživanja u malom dvorištu muzeja gdje će se prepoznati razvoj srednjovjekovne Koprivnice od 12. stoljeća naovamo. Mnogi gradovi u okruženju nisu imali tu sreću da istražuju svoju povijest na ovaj način, a mi smo uporno godinama istraživali na svim omogućenim nam javnim prostorima tako da sada sa sigurnošću mogu reći da smo pomaknuli povijest grada za najmanje stotinu godina u odnosu na poznate prve povijesne izvore koji spominju Koprivnicu.
Kakva je vaša suradnja s drugim muzejima?
Ne prođe godina, a da nemamo suradnju s najmanje desetak sličnih ustanova, pritom podjednako s nacionalnim kako i s najmanjim muzejima i galerijama.
Vaš muzej, prvi u Hrvatskoj, u svom sastavu ima i odjel Domovinskog rata…
Nema odjel, već zbirku koja je narasla na impozantan broj predmeta, a dio kojih je izložen u stalnom muzejskom postavu u zgradi muzeja. Radimo na tome da pronađemo novi model u pristupu tom dijelu naše povijesti, izuzetno važnom za koprivničku zajednicu. Često se taj rad na prvi pogled ne vidi, no priprema i pomno promišljanje u svakom programu ili projektu odnosi najviše vremena i uloženog truda. Ne sumnjam da ćemo pronaći najbolje rješenje da se doprinos Koprivnice u Domovinskom ratu još kvalitetnije predstavi javnosti.
Želite li još nešto dodati, poručiti našim čitateljima?
Moram reći da sam izuzetno ponosan na muzejski stroj koji svakodnevno radi na dobrobit lokalne i nacionalne zajednice u najširem mogućem smislu. Uistinu sam zadovoljan što sam osobno imao priliku osuvremeniti jednu ustanovu kojom se danas svi ponosimo, kako u Koprivnici tako i izvan nje – zaključio je dr. sc. Robert Čimin.