Piše: Nevenka NEKIĆ
Kad civilizacije padaju u ponore prezrelih i na trulež vonjajućih bezgraničnih sloboda kojima zgaze i Boga i čovjeka, kad nastupa opća razularenost i kaos bez ograničenja u moralnim i inim normama, ne postoje odgovornost i zakonska razumu jasna ograničenost apsolutne slobode individue, nastupa doba barbarstva u kojem se do iznemoglosti nastoje poništiti sva postignuća, na svim područjima a osobito humanističkim temeljima.
Tako su propala mnoga poznata i nepoznata carstva, kraljevstva, kneževine i vojvodine, plemena i narodi u povijesti čovječanstva, u koliko ih nije zgromila kakva prirodna katastrofa. Svakako se često navodi primjer Rimskoga carstva, koje je u danima pada pod barbarske narode bilo u gore opisanom stanju. Oni koji su proučavali povijest znaju pojedinosti, ostali su samo čuli da je tako bilo i povjerovali te navode ovaj primjer kao najočitiji dokaz. U tim situacijama pobjeđuje barbarski duh, fizička snaga, brojnost potomstva i često okrutnost kao oblik nepoimanja nama poznatih kršćanskih oblika odnosa Boga i čovjeka kao i čovjeka prema čovjeku.
Ali i one civilizacije koje su bile stotinama godina kršćanske, doživjele su ponore raskalašenosti i bezakonja u svakom pogledu – najbolji primjer je stanje društvenih segmenata u Francuskoj uoči revolucije. Kaos i nepravde, raslojavanje do očaja, konačno su revolucijom uspostavili pravdu oličenu u sječivu giljotine, koja se do danas sačuvala u nekom prenesenom obliku. Padom na razinu razmišljanja sankilota nestali su i misleći humanistički dosezi Francuske akademije, Bog je nestao i pretvorio se u golu uličarku na oltaru danas spaljene Notre Dame. Umjesto Molièra ili barokne glazbe i Mozarta, izvođene su u kazalištima ili uličnim prikazanjima u vrijeme najžešćega razdoblja revolucije burleske s prostačkim scenama nalik onima koje su nekada izvodili u Rimu iz pera Plauta i u liku rimskoga vojnika, bestidne i ponižavajuće scene što su opijale razdraganu rimsku rulju na kazališnim strminama, kažem strminama jer se amfiteatralno kazalište građeno od kamenih sjedala uzdizalo po uzoru na grčko, a koje su gledatelji punili dok su jeli i podrigivali, dobacivali prostačke riječi, bacali otpatke i trulež na izvođače i sve što je bilo sakralno naglo je ustupilo mjesto profanom, ali ne uozbiljenom, nego ponornom, neontološkom i ispraznom.
Početak nove epohe uvijek prati barbarizacija. Svaki novi objavljeni progres pretvara se često u ponižavajuću mračnu reakciju protiv smisla svijeta, protiv istinskih osnova života, protiv Boga a time i protiv čovjeka. Svaka silovita i nasilna revolucija u dubini je suprotstavljena lijepom, dobrom i istinitom iako na prvi pogled upravo tome teži započinjući novu epohu. Komedija je na sceni prikazivala na šaljivi i satirični način negativne strane života, razvijala se kao ona vrsta što bazira radnju na karakteru osobe ili ona koju zovemo komedija situacije. Obje su nestale u nekom vremenu krvavih zabava pri rezanju glava tijekom francuske revolucije, da bi se u devetnaestome stoljeću polako vratile u kazalište.
Upravo o tome i drugim fazama razvoja kazališta na svoj znanstveni način raspreda profesorica Sanja Nikčević u uvodu prve knjige svoje izdavačke kuće Citadela libri. Riječ je o knjizi „Prebivao je među nama. Tri suvremena prikazanja o jednom davnom događaju“ u kojoj objavljuje dramske sakralne tekstove (prikazanja) svećenika dominikanca Rajmunda Kuparea. Za uvod je priredila vrlo značajan tekst: “Teorijski uvod/ Prikazanja ili o afirmativnom kazalištu koje uzdiže i ojačava gledatelje“. O takvoj temi postoji omerta već gotovo stotinjak godina pa auktorica izlaže povijest kazališta od antičkih vremena do danas kao i kanone koji su se mijenjali. Istražujući otvoreno i bez zadrške sve razvojne faze kazališta kao kulturološke i društvene pojavnosti, govori jasnim i vrlo čitljivim hrvatskim jezikom, izbjegavajući gdje može nemilo klupko tuđica, a što je inače postala moda u nebuloznim kazališnim kritikama, i ne samo u njima.
Objavljivanje knjige dramskih sakralnih tekstova (prikazanja) Rajmunda Kuparea zaista je danas čudo, jer toliko je dugo izložena takva literatura prijeziru i poniženju, a njeni auktori zatajenju u javnosti ili čak izloženi fizičkom maltretiranju pa i uhićenjima, da se ovo izdanje nove knjige starih tekstova čini neke vrste uskrsnućem. Inače, poznavali smo auktora Kuparea, dolazio je ponekad u geto „Marulića“ kako smo popularno zvali prostorije Društva sv. Jeronima gdje su se okupljali prokazani“neprijatelji“ socijalističke literarne misli i komunizma. O tome smo više puta pisali. Bilo je to doba kad je čovjek-vlast pokušavao stvoriti humanističko carstvo između neba i pakla u bezdanu „s onu stranu dobra i zla“, i postaviti sebe umjesto Boga. Taj humanizam tražio je podložnost svih strana života religiji đavla, jer ne postoje tri opcije u slobodi koju je čovjek dobio – ili je za zlo ili za dobro. Nema nikakvih nijansi sivih kako su nas uvjeravali. I ta je posljednja revolucija, čiji repovi još mrve neke dijelove svijeta, unatoč nastojanju da materijalističkim silama priznamo uopće samo vidljivo i opipljivo, sadržavala u sebi nešto zagranično, sonustrano i tjeskobno, posljednji dodir ruke sotonokracije.
Prateći taksativno sve razvojne faze kazališne umjetnosti Sanja Nikčević otvara pitanja ne samo vrste kazališta u stručnom, društvenom i ontološkom smislu, nego i njegovo stvarno i katarzično djelovanje u pojedinim epohama. Tragajući za lijepim, dobrim i svetim, koje su tri supstancije počivale u stvarnim osnovama kazališta što ga utemeljiše stari Grci, a sačuvalo se to trojstvo s prekidima do dvadesetoga stoljeća, auktorica analizira razaranje ovih elemenata i dolazi do suvremenosti kada se susrećemo s pokušajima i kanonima koji negiraju sve tri uloge kazalištu, a donose umjesto lijepoga – ružno, umjesto dobroga – zlo i umjesto svetoga – sotonokratsku apsolutnu slobodu bez odgovornosti u kojoj su košmar i pustoš zamijenili nekadašnji red i harmoniju. Kazalište više nema katarzičnu ulogu, ono ne pročišćava duh i dušu jer je CKSK rekao da čovjek nema dušu. Čovjek je sam sebi cilj. U toj pustoši i pustinji nastanio se novi kanon kazališta, poništio auktore tekstova, prepustio redateljima svaku besprizornost i izložio gledatelje novim hijerarhijama vrijednosti, poniženjima, fizičkim mučenjima i psihičkim perverzijama. (Predstave u kojima lik siluje jadnoga psa na sceni; bacanje boca s pozornice na gledatelje; uriniranje tijekom predstave itd.)
I nije se to dogodilo samo na komunističkom i materijalističkom Istoku, sav je zapadnjački svijet kulture zahvaćen istim virusom, sadržajno i transcendentalno čovjek se više nema kamo uzdizati, uzlaziti i lišen je svakoga iole sakralnoga sadržaja u zamjenu za izmišljanje šokova i nasilja svake vrste. Zavladala je apsolutna sloboda koja je pred zidom: sve je dopušteno, sve je samo formalnost, nepotreban je sadržaj koji postiže katarzu i ontološku uzvišenost.
U analizi Sanja Nikčević dolazi do spoznaje da je ličnost bila silnija i svjetlija u srednjem vijeku, da je čovjek stajao pred licem Boga i tajnom života i tonuo u nepoznatoj kozmičkoj atmosferi, tragao za istinom koja bi mogla biti četvrta u pojavi trojstvenoga. Kazališna prikazanja izvođena na ulicama za prosti puk imala su tri razine: zemaljsku, nebesku i paklenu u podzemlju. Predstava je nagrađivala dobro, kažnjavala zlo, uvodila u dramsku radnju alegoriju i apstraktne pojmove u antropomorfnim likovima. Prikazanja dijelimo na misterije koji govore o Božjem naumu sa svijetom, mirakule, o svetcima koji čine čuda prepuštajući se Kristu i moralitete koji govore o tome kako valja živjeti da bi se spasila duša ili što učiniti kad smrt dođe po nju (kao npr. u „Svatkoviću“). U prikazanjima su na sceni transcendentni likovi osobno ili aktivno djelatni, a srednji vijek je imao i svjetovne žanrove (viteške priče, priče o kraljevima) ali uvijek s katarzom koja čisti i ukazuje na razliku dobra i zla.
Nisu postojali kazališni profesionalni kritičari kao danas u doba tzv. humanističke demokracije koja je proglasila pravo na laž, zabludu, prostotu, beščašće, relativizam i sofistiku na bazi većine ili pak elitne manjine glasova, svejedno. Tako ti isti kritičari ne diraju „slobodu umjetnosti“ koja se pretvara u ništavilo jer i sami više ne razlikuju osnovno – zlo od dobra. Kao ni one tri kanonske vrijednosnice od njihovih suprotnosti.
Auktor ova tri objavljena prikazanja o Isusu Kristu („Porođenje ili tko je dostojan milosti Kristove“, „Muka Kristova ili za koga je pravednik raspet“, „Uskrsnuće ili što nas doista može uvjeriti“) je svećenik, književnik i filozof Rajmund Kupareo, inače persona non grata u jugoslavenskim i ondašnjim hrvatskim okvirima kulture; erudit i intelektualac, bez odjeće dominikanca izvan samostana, koji je dolazio u prostorije tada gotovo jedinoga njemu dostupnoga kulturološkoga časopisa „Marulića“ u vrijeme getoizacije svih spisatelja iz zloglasne šuvarovske „bijele knjige“. Sastajali su se u skučenim prostorijama četvrtkom u pet poslije podne i kao u mračnom strahom ispunjenom vremenu održavali tribine pazeći na riječ, odani prognanim muzama – Kaliopi, posvećenoj čuvarici najuzvišenije poezije, Melpomeni, muzi tragedije, Euterpi i Erati, muzama lirske i ljubavne lirike, Taliji, muzi komedije i drugim zaboravljenim ili zabranjenim Apolonovim pratiteljicama. Najugroženija bila je muza Klio, muza povijesti.
Rajmund Kupareo rođen je na Hvaru u mjestu kojega domaći zovu Varbuoska, čarobnom i arkadijskom raju hrvatskoga otočja, boravio je dugo u izgnanstvu kao emigrant, povratnik 1971., odbačen i nepoznat široj publici u domovini. Uvršten u Jelčićevu „Povijest hrvatske književnosti“ prvi put 1997., a također i u „Opći religijski leksikon“ LZMK, 2002., u uredničkom tekstu Marka Kovačevića, dobroga poznavatelja cjelokupne građe iz rečenoga Leksikona, kao i u druge antologije i preglede. U Religijskome je leksikonu dobio šesnaest redaka. (Marko Kovačević bio je izložen sramoćenju i poniženju nakon izlaska iz tiska spomenutoga „Leksikona“ jer je uvrstio svoj tekst o Miroslavu Krleži u kojem je prikazao istiniti odnos Krleže prema religiji! Izgnan je iz radnoga prostora, bačen u sobu na tavan i oduzet mu je posao. Ostao je u tome stanju do odlaska u mirovinu. O tome smo pisali u knjizi „Gospodična i drug“ pod naslovom „Blasfemije Prostakowsky“.)
Kupareo je smatrao da umjetnost stvara produhovljeni, ljudski red među stvarima. Izvodila su njegova prikazanja manja provincijska kazališta.
Tema objavljene knjige je vidljiva iz naslova, a životnost i realizam Kupareovih prikazanja čine obični ljudi koji su izravni ili neizravni svjedoci Isusova života. Razmišljanja su im slična našima ako i kada razmišljamo o Isusu, osobito oni koji ljube onu prošlost što se pridružila vječnosti. To je to kazalište za koje se zalaže prof. dr. sc. Sanja Nikčević i za sada stoji relativno osamljena u istaknutoj ulozi braniteljice ovakve formulacije kako kazalište treba biti i ritualno i sveto i lijepo i životno važno i prigoda za katarzu. Tako je i Kupareo smatrao da su istine antropologije i kozmologije u Crkvenom naučavanju u njenim temeljima i da je tu sva punoća bivstva. Bio je zgrožen kako narod otpada od vjere, sablažnjen ateističkom prosvjetom i socijalističkim i kapitalističkim sekularizmom. Bio je svjestan da je kršćanstvo religija raspete pravde. Uvidio je da su boljševici i nihilisti, egzistencijalisti i ateisti bilo koje zemlje osuđeni na propast i da se revolucija, pa i ona umjetnička, mora sama iživjeti i uništiti. Proždrijeti samu sebe.
Možda smo mi sada svjedoci toga uništenja koje se u ogavnim i čamotnim, besmislenim nasiljima valja pozornicama svijeta, zapadnoga, tzv. humanističnoga svijeta, oslobođenoga svake transcendencije, vjere i ufanja, poimanja grijeha, odgovornosti, nade i smisla ljudskoga života. Uz Kupareove drame koje u sebi nose i lijepo i dobro i sveto – i u tom mraku gori jedno svjetlo.