Ministarstvu kulture i medija RH
Po podatcima Ministarstva kulture i medija RH, za otkup knjiga u godini 2021. dodijeljeno je više od 13 milijuna kuna, no Hrvatskom slovu niste otkupili niti jednu knjigu pa se pitamo kakve to knjige objavljujemo, a nisu ni zabranjenog ni opskurnog sadržaja? Možda bi trebalo napraviti analizu onih nakladnika koji u svim ovim godinama primaju najviše sredstava i otkupljuje im se svaki naslov, prije toga daje potpora objavljivanju svake knjige, financiraju svi ostali programi…. Na taj se način može poslovati i prevoditi svjetske bestselere, kada imate dostatan kapital za postaviti vrhunske kriterije. Možete li uvesti pravilo da članovi Vašega povjerenstva koji nam već nekoliko godina, otkad je tu Vaše povjerenstvo, nisu otkupili niti jednu knjigu, odgovori obrazloženo zašto ne udovoljavamo tim kriterijima koje oni imaju, a zašto neki nakladnici odgovaraju sa svim naslovima koje objave? Ne bi li trebalo pri tome malo paziti da se sačuvaju mali nakladnici, po njihovim kriterijima manje atraktivni, da im se omogući živjeti i raditi taj posao? Hrvatsko slovo u posljednje dvije godine, otkako je i pandemija napravila štetu u svim granama poslovanja pa i u ovoj, upozoravamo da nemamo sredstava, a nakladništvom se bavimo 26 godina te smo objavili više od stotinu naslova, nije dobilo sredstvo niti za jednu knjigu u otkupu. Zašto je tome tako i zašto članovi Povjerenstva ne gledaju cjelovito, ako je Ministarstvo pomagalo nakladnicima u pandemiji? Zašto smo mi posebno nepoželjni? Je li npr. nepoželjan naslov: „Djedove priče unucima“ Dragutina Rucnera, ilustriran predivnim crtežima slikara i scenografa, jednog od naših najboljih animalista – Ivice Antolčića? Zar to nije prikladna knjiga za vrijeme kada smo bili u kućama, zatvoreni, pomalo otuđeni i kada nas je moglo tješiti čitanje priča unucima, djeci? Ili zašto nam nije otkupljen Zbornik I. s prvog održanog Svjetskoga festivala hrvatske književnosti, u kojemu su objavljeni radovi hrvatskih književnika koji žive u susjednim europskim državama: Austriji, Italiji, Madžarskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, a posebno su, barem nama, zanimljivi tekstovi o položaju književnika hrvatskoga podrijetla npr. u državama u kojima su Hrvati manjinski narod, kao što je to u Srbiji i Crnoj Gori? Ne, članovima Povjerenstva Ministarstva kulture i medija RH to nije zanimljivo, ali su im zanimljivi svi drugi književnici koji nastupaju na drugim svjetskim književnim festivalima u Zagrebu?
Evo, ove smo godine imali sreću da u Zagreb, na naš poziv, dođu dva vrhunska svjetska književnika iz Čilea: Oscar Andrès Barrientos Bradašić i Juan Andrès Morales Milohnic, te iz Brazila dr. sc. Milan Puh, sjajan mladi znanstvenik i profesor hrvatskoga jezika, te autor brojnih znanstvenih radova i knjiga. No, Ministarstvo kulture i medija i pristrano Povjerenstvo za taj Festival nisu dali niti jednu kunu! Odakle takva pristranost i negiranje? Ne usuđujemo se niti pomisliti da bi to moglo biti zbog toga što su oni svjetski književnici hrvatskoga podrijetla, s tim da u Čileu to većina dugo nije niti znala, iako su uglavnom njihovi pretci došli s hrvatskih otoka Brača, Hvara…
Ako Hrvatsko slovo s ovom godinom, zbog nedostatka sredstava za kulturne manifestacije: književne, likovne, filmske i.t.d., koje je u istom višenamjenskom prostoru u najmu (nenormalno skupom u hramu knjige NSK) održavalo od godine 2002., te se niti jednoj od tih manifestacija ne može ništa prigovoriti, a financijska su nam izvješća uvijek bila valjana za sve programe, te prije svega zbog premalo novaca za časopis Hrvatsko slovo, redakciju kojeg sada čine tri osobe operativno uz povremene dolaske grafičara, na dotrajaloj opremi, a za objavljivanje kojeg treba barem tri puta više novaca, no mi nismo mogli dobiti ni koliko dvotjednik a sada smo i mi to postali, silom prilika. Dakle, ako Hrvatsko slovo zbog nepravednog odnosa prema svim našim djelatnostima i nastojanjima i doprinosu hrvatskog nacionalnog tjednika za kulturu, iznjedrenog u demokratskim književnim krugovima godine 1995. i voljom i željom i prvoga hrvatskoga predsjednika, koji je bio intelektualac i pratio sva područja kulture i sva društvena zbivanja, prestane izlaziti, bit će to uistinu „zaslugom“ ovoga Ministarstva kulture i medija RH, koje se oglušilo na sve vapaje i nastojanja. A o njima će suditi povijest, jer naš je trud zapisan na papiru, evidentiran i pohranjen u hrvatskim knjižnicama. I u srcima hrvatskih ljudi koji cijene kulturu, a posebno onih koji je stvaraju i kojima ništa nije bilo teško napraviti za Hrvatsko slovo i važno im je bilo da se promiču hrvatske nacionalne kulturne vrijednosti.
Koje bismo Vam pitanje mogli postaviti? U kojoj državi živite i o čijoj kulturi skrbite kad Vam ne odgovara to što vrijedni i pošteni ljudi doprinose???