POGLED U EUROPU – Piše: Stjepan Šulek

Austrija i umorna Europa

Neoliberalna Europa digla se nedavno na uzbunu nakon prvog kruga predsjedničkih izbora u kojem je pobijedio kandidat Slobodarske stranke Austrije Norbert Hofer, no u drugom krugu pobijedio je kandidat stranke Zelenih, „internacionalist“ Alexander Van der Bellen. Brojne su dvojbe, komentari. Europske stare stranke koje su nakon Drugoga svjetskog rata uzdizale materijalno blagostanje svih ljudi gube političku orijentaciju i nemaju više ideja kako rješavati probleme 21. stoljeća

U godini kada se u užem krugu predsjedničkih izbora odlučuje sudbina austrijske republike, a prilično i sudbina buduće Europe, ona obilježava stotu obljetnicu smrti cara Franje Josipa. Preminuo je 21. studenoga 1916., a velike izložbe u Beču i drugim gradovima otvorene su već sada, a ne 21. studenoga. Tako se velika izložba pod nazivom „Čovjek i vladar“ u bečkom dvorcu Schoenbrunn održava od 16. ožujka do 27. studenoga 2016., pa će hrvatski posjetitelji u Beču imati dosta vremena da vide prostorije koje inače nisu otvorene za obično razgledavanje dvorca. Austrija je od smrti cara Franje Josipa pa do 2016. imala brojne tragične epizode, u kojima su sudjelovali i Hrvati, naši djedovi i pradjedovi, braneći Austro-Ugarsku u Prvom svjetskom ratu, u Galiciji, na Soči, gdje se posebno istaknuo zapovjednik V. armije Svetozar Borojević. Pogrješne procjene odnosa snaga u Europi skrivile su da se Austro-Ugarska nije mogla spasiti kao savez brojnih naroda – ističu povjesničari. Stari Hrvati, posebno seljaci, ipak su i nakon 1918. ostali vjerni preminulom caru u godini u kojoj su se vodile teške borbe za spas austrijske imperije. Mladi Hrvati, umjetnici kao Ivan Meštrović i Jozo Kljaković, pa i neki književnici koji su počeli pisati ekavski, tada su tražili spas u Srbiji. Tek su kasnije – svaki na svoj način – shvatili da  velikosrpska ideja u Hrvatskoj ne može proći. No s „Jugoslavijom“ se dugo živjelo, pa zbog toga nakon Drugoga svjetskog rata Hrvatska nije bila u stanju krenuti demokratskim putem Austrije i Zapadne Njemačke.

Austrijska pomirba
Prije nego se osvrnemo na suvremenu Austriju, koja je već mjesec dana u središtu pozornosti europske politike zbog snažnog zamaha Slobodarske stranke Austrije, prisjetimo se kako su Austrijanci – slično kao Nijemci – svladali svoju nacističku prošlost. Počnimo godinama nakon Prvoga svjetskog rata. Tada su se između dva svjetska rata borile za prevlast uglavnom tri političke stranke. To su u prvom redu bili konzervativni narodnjaci, katoličke i djelomice monarhističke usmjerene grupacije. Drugu snažnu grupaciju činili su austrijski socijalisti, koji su u ono vrijeme između dva rata još slijedili teoriju Karla Marxa, ali ne i lenjinizam i staljinizam, iako je i takvih bilo puno, među kojima se kretao i komunist Josip Broz Tito. Treća skupina koja je mešetarila u ilegali, bila je nacistički usmjerena i tražila priključenje Austrije Njemačkoj. Kršćanski demokrati i socijalisti bili su tridesetih godina krvavo zavađeni. Njihovo međusobno neprijateljstvo završilo je u građanskom ratu. Bila je to burna godina za Austriju, koja je 1933. uživala potporu B. Mussolinija. Austrijski kancelar Dollfuss prisno je surađivao s Rimom i Vatikanom. Dvije konkurentske organizacije, Kršćansko-socijalna stranka i Socijalistička stranka nisu se mogle složiti da se zajednički odupru nacionalsocijalizmu koji je bujao u Austriji. Godine 1933. izbio je u Austriji građanski rat. U borbama koje su se vodile u Beču i drugim industrijskim gradovima u Austriji ubijeno je mnogo ljudi. Glavne vođe socijalističke stranke bile su uhićene, a mnogima je uspjelo pobjeći u Čehoslovačku. To su bili tragični događaji za Austriju koji su ostavili duboke rane, pa ih i u ovom članku želimo usporediti s hrvatskom tragedijom.

Pročitaj više