Šport – Piše: Zvonimir Magdić

Vratit ćemo se u Pariz!

Hrvatska nogometna vrsta nadigrala je Tursku na Europskom prvenstvu

Bojevi na dvije bojišnice, uvijek pucaju po šavovima (povijest je učiteljica života). A Hrvati su, prošle nedjelje dobili rat i “gore”, na tribinama i dole, na terenu. Protiv Turaka. Na sceni Parka prinčeva. Toliko zelenila, toliko crvenila, toliko šahovnosti. Deset tisuća hrvatskih sokolitelja i dvadeset tisuća Turaka. 1:0 za Hrvate. Bili uzoriti. Pod zastavama, pod stresom, napeti, odani,vatreni. Pjevalo se, mahalo, plesalo. Padao je ‘ Thompson’, upalo se i i s ‘ onim’. Zanosu se opršta sve. Bez incidenta, bez dignute šake bez uvreda. Zajedno s Turcima, u pjesmi plesu. Orilo se: “Mi Hrvati.Mi Hrvati…”. U srcu države iz koje intelektualci pišu Hrvatima odrednice čitavog življenja. Hej, vi! Gledajte nas. I trese se: Zovi samo zovi. Raspjevana Hrvatska. Ona, prava. Koja očito ne čuči po saborskim aulama. Na Markovu trgu. Bila je to silna pobjeda. I, puna nade i očekivanja. I – slobode: vratit ćemo se u Pariz! Svijet je stao i – bleji. Ne vjeruju u sjaj i plemenitost Hrvata. A mi smo tu, navek. Pravi. Junaci.Otvoreni, glasni. Čisti ko’ suze na očima, a koje su ispratile s radošću Luku Modrića. Takvu, jedinstvenu Hrvatsku čekamo. Nogomet je taj, koji joj može, dati puna srca. Kao, malo tko.  Dečki, chapeau! I pivica, gdje god vas susreo. Dole, na zelenom travnjaku mene je  opčinio, jasno, kao i sve, naš koncertni majstor nogometa, naš virtuoz mali Modrić. Čisti virtouz. I još više: filozof. On je ideolog ove hrvatske igre. Ima nogomet u malom prstu. Park prinčeva je konačno dobio šetalicu hrvatskog princa. A, golčina! To se ne brani. Konačno je otvorio i srce. Do sada sve je bilo u glavi, sada je bilo u voleju.Top. Tolikih metara. Lopta u velikoj žabi odskoka, i uzalud ispružene duge ruke Babacana, mreža se trese. I na tome će se ostati. 1:0. Povijesnih. U Nottinghamu prije toliko ljeta, zabio je, protiv Turaka, Vlaović, za 1:0, sad je Luka pokazao da je i ostvaritelj, ne samo stvaratelj. Njegov plavi uvojak, koji mu dobro pristaje, taj orlovski nos borca i domoljuba i nogometaša, i te plave , velike oči, pa on je moj sused na Ravncima, ulaze u povijest. Europe! Gospodo! Europe! Ja se dobro sjećam prvog hrvatskog gola, one, četrdesete, Florijana Matekala, kad je Hrvatska zgazila, na svojoj prvoj međunarodnoj utakmici, 4:0, Švicarsku, ja pamtim sve Šukerove golove i njegovo pucačko kraljevstvo (sada je sjedio u loži kao predsjednik HNS-a), no ovaj Lukin gol ima jednu posebnu dragost. Neponovljivost. Očito, zbog zbrke koja hara domovinom. One, politike. On ukazuje na traženje pravog puta:ujedinjenje Hrvatske. Novinstvo je bilo, nehotice, pomalo škrto u konačnoj ocjeni Lukine igre. Osmica je premalo. Devetka, stopsoto. I sjećam da se neki, jednom, nekima davali čak i – jedanaest! (od jedan do deset).Uvijek, režemo granu na kojoj sjedimo. Čemu. Zašto?! Trenutak je šampanjca. Uz taj pjenušavac nema osmice. Ne, Luki! I, onda – on. Voditelj Vatrenih .Čačić.

Pročitaj više